U Bosni i Hercegovini, državi žrtvi ratnih pohoda 90-tih, koja ima mnogo mladih invalida, ne postoji državni zakon o osobama sa invaliditetom. Za njih nema većih finansijskih olakšica, pristupa pomagalima, specijalnih škola i drugih oblika pomoći.
Osobe sa invaliditetom stečenim rođenjem, bolešću ili nesretnim slučajem, u Bosni i Hercegovini žive na marginama društva. Istu sudbinu dijele i vojni invalidi, te civilne žrtve rata. Ima doduše mnogo nižih zakona i propisa koji regulišu ovu oblast, ali je problem, kao i svugdje, što se oni ne sprovode - samo su još jedno mrtvo slovo na papiru. Pa ipak, i pored toga ima puno primjera da se voljom pobjeđuje sve, čak osvajaju i medalje.
Najbolji bloker reprezentacije Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci, 23-trogodišnji Mirzet Duran, jedan je od rijetkih mladih osoba sa invaliditetom koji je, zahvaljujući isključivo svom trudu, postao uspješan sportista. Mirzet je mlad i obrazovan čovjek, ali, kako kaže, zbog invalidnosti za njega nema posla.
„Završio sam srednju energetsku školu. Upisao sam Fakultet političkih nauka, odsjek sigurnost. Diplomirao sam prošle godine. Trenutno sam bez posla. Konkurisao sam na nekoliko mjesta, ali mi niko nije odgovorio,“ priča on.
Bosansko-hercegovačku reprezentaciju u odbojci javnost od milja voli nazivati zlatnim momcima, dok se političari diče njihovim uspjesima. Međutim, niko još nije uradio ono najmanje za njih, a to je da njima, ali i drugim osobama sa invaliditetom, omoguće prilaz institucijama i javnim ustanovama.
Kako nam kaže Mirzet, on i njegove kolege, svaki put iznova prolaze kroz isti problem.
„Mi sa protezama još i imam pristup, ali ljudi na kolicima, kao što je naš trener, imaju problema. Gdje god da idemo na putovanje, moramo ga nositi uz stepenice. Gdje god da krenemo na prijem, u neke institucije, svugdje imamo isti problem,“ kaže Mirzet.
Populacija mladih, koji imaju neki vid invaliditeta, najviše je ugrožena u Bosni i Hercegovini. Najteže ostvaruju pravo na školovanje, kaže predsjednica Udruženja omladine sa invaliditetom „Infopart” iz Banja Luke, Vanja Čolić.
„Problemi studenata sa invaliditetom su naravno nepristupačne obrazovne institucije, nepostojanje stipendiranja, arhitektonske barijere, te neupućenost profesora, ali i radnika u studenskim službama, u specifičnosti koje oni imaju kao osobe sa invaliditetom,“ objašnjava Čolić.
Zakonski okviri dobri, ali se ne poštuju
U Republici Srpskoj dosta toga se uradilo na poboljšanju uslova za invalidne osobe. Čolić isitče da je u toku i izrada Pravilnika o stipendiranju učenika i studenata, među kojima će svoje mjesto naći i studenti sa invaliditetom.
„Pitanje stipendiranja će se riješiti Pravilnikom. Udruženje omladine sa invaliditetom je pokrenulo projekt formiranja Centra za pomoć studentima sa invaliditetom na banjalučkom Univerzitetu. Zadatak tog centra jeste da studentima sa invaliditetom pruži svu vrstu pomoći koja im je potrebna, od asistencije pri prijavi ispita do obezbjeđivanja literature za studente sa oštećenjem vida, kao i svih onih pitanja koja su specifična upravo zbog njihovog invaliditeta,“ navodi ona.
Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom usvojen je na nivou entiteta, međutim u Federaciji Bosne i Hercegovine će se ovaj Zakon početi primjenjivati tek od slijedeće godine. Još uvijek nije formiran ni Fond koji je trebao biti osnovan nakon usvajanja Zakona.
Mirni protest osoba sa invaliditetom u BiH, 15. jul 2009. Foto: Midhat PoturovićGeneralni sekretar Saveza paraplegičara i oboljelih od dječje paralize Federacije Bosne i Hercegovine, Elvira Bešlija, ističe da su zakonski okviri dobri, ali da ih niko ne poštuje.
„Imamo Uredbu sa standardima koju je Vlada Federacije usvojila prošle godine i koja je regulisala sva pitanja pristupačnosti. Ona je na vrlo visokom nivou, po evropskim standardima. Ali ako to niko ne poštuje, ako neki nadzorni organ primi objekt koji je neadekvatan i nedostupan, onda nam taj Zakon ništa ne vrijedi,“ ocjenjuje Bešlija.
Samo na evidenciji Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo u redu za posao čeka više od 2.000 osoba sa invaliditetom. Predsjednik Udruženja za profesionalnu rehabilitaciju, osposobljavanje i zapošljavanje osoba sa invaliditetom Federacije Bosne i Hercegovine, Aziz Tafro, ističe da država mora uraditi više kako bi omogućila radno sposobnim invalidima da žive od svog rada.
„Na posao čeka 1.200 ratnih i vojnih invalida, a oko 60 invalida, samo na prostoru Kantona Sarajevo, je sa visokom stručnom spremom. Dajte da damo šansu tim mladim, visoko-obrazovanim ljudima, ali i ostalim, da rade i žive od svog rada. Zakon je izuzetno dobar, ali treba donijeti odluku o formiranju Fonda. Mi vrijedimo i mi možemo da radimo. Tražimo posao za sve one koji prođu profesionalnu regrutaciju kroz koju se utvrdi da su radno sposobni,“ rekao je on.
Tafro kaže kako vlasti u Federaciji, u odnosu na Republiku Srpsku, uopće nemaju sluha za ovu društvenu populaciju.
„Država Bosna i Hercegovina nije imali ni jedan zakon, niti jedan propis po pitanju osoba sa invaliditetom. Tek su prošle godine ratifikovali konvenciju, ali ni sada nemaju niti jedan zakoni ili propis koji se tiče osoba sa invaliditetom. Sve je na nivou entiteta. Republika Srpska ima puno više sluha. Oni su puno više uradili. Vlada Federacije uopšte nema sluha kada su u pitanju djeca sa invaliditetom. Isključili su recimo gluho-njemu djecu iz Zakona o socijalnoj zaštiti, kao i veliki broj drugih osoba. Onemogućili su im na taj način set prava,“ navodi Tafro.
Lista prepreka koje stoje na njihovom putu između društva i pristojnog života tu nije gotova. Gluhe i nagluhe osobe plaćaju pretplatu na fiksni telefon, a slijepe osobe RTV pretplatu. Niti jedna KM u posljednjih 10 godina nije uložena u izgradnju pristupnih prilaza institucijama invalidnim osobama, a tek su sporadični primjeri saobraćajnica koje imaju semafore za slijepa lica.
*****
Svi prilozi iz Teme sedmice o položaju invalida u regiji:
Položaj osoba sa invaliditetom neznatno poboljšan
Pojedine institucije i dalje krše prava invalida
Kriza i nepoštovanje propisa ugrožavaju prava invalida
Osobe sa invaliditetom ostavljene na marginama društva
Još uvijek nema senzibiliteta prema invalidima
Osobe sa invaliditetom stečenim rođenjem, bolešću ili nesretnim slučajem, u Bosni i Hercegovini žive na marginama društva. Istu sudbinu dijele i vojni invalidi, te civilne žrtve rata. Ima doduše mnogo nižih zakona i propisa koji regulišu ovu oblast, ali je problem, kao i svugdje, što se oni ne sprovode - samo su još jedno mrtvo slovo na papiru. Pa ipak, i pored toga ima puno primjera da se voljom pobjeđuje sve, čak osvajaju i medalje.
Najbolji bloker reprezentacije Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci, 23-trogodišnji Mirzet Duran, jedan je od rijetkih mladih osoba sa invaliditetom koji je, zahvaljujući isključivo svom trudu, postao uspješan sportista. Mirzet je mlad i obrazovan čovjek, ali, kako kaže, zbog invalidnosti za njega nema posla.
„Završio sam srednju energetsku školu. Upisao sam Fakultet političkih nauka, odsjek sigurnost. Diplomirao sam prošle godine. Trenutno sam bez posla. Konkurisao sam na nekoliko mjesta, ali mi niko nije odgovorio,“ priča on.
Bosansko-hercegovačku reprezentaciju u odbojci javnost od milja voli nazivati zlatnim momcima, dok se političari diče njihovim uspjesima. Međutim, niko još nije uradio ono najmanje za njih, a to je da njima, ali i drugim osobama sa invaliditetom, omoguće prilaz institucijama i javnim ustanovama.
Kako nam kaže Mirzet, on i njegove kolege, svaki put iznova prolaze kroz isti problem.
„Mi sa protezama još i imam pristup, ali ljudi na kolicima, kao što je naš trener, imaju problema. Gdje god da idemo na putovanje, moramo ga nositi uz stepenice. Gdje god da krenemo na prijem, u neke institucije, svugdje imamo isti problem,“ kaže Mirzet.
Populacija mladih, koji imaju neki vid invaliditeta, najviše je ugrožena u Bosni i Hercegovini. Najteže ostvaruju pravo na školovanje, kaže predsjednica Udruženja omladine sa invaliditetom „Infopart” iz Banja Luke, Vanja Čolić.
„Problemi studenata sa invaliditetom su naravno nepristupačne obrazovne institucije, nepostojanje stipendiranja, arhitektonske barijere, te neupućenost profesora, ali i radnika u studenskim službama, u specifičnosti koje oni imaju kao osobe sa invaliditetom,“ objašnjava Čolić.
Zakonski okviri dobri, ali se ne poštuju
U Republici Srpskoj dosta toga se uradilo na poboljšanju uslova za invalidne osobe. Čolić isitče da je u toku i izrada Pravilnika o stipendiranju učenika i studenata, među kojima će svoje mjesto naći i studenti sa invaliditetom.
„Pitanje stipendiranja će se riješiti Pravilnikom. Udruženje omladine sa invaliditetom je pokrenulo projekt formiranja Centra za pomoć studentima sa invaliditetom na banjalučkom Univerzitetu. Zadatak tog centra jeste da studentima sa invaliditetom pruži svu vrstu pomoći koja im je potrebna, od asistencije pri prijavi ispita do obezbjeđivanja literature za studente sa oštećenjem vida, kao i svih onih pitanja koja su specifična upravo zbog njihovog invaliditeta,“ navodi ona.
Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom usvojen je na nivou entiteta, međutim u Federaciji Bosne i Hercegovine će se ovaj Zakon početi primjenjivati tek od slijedeće godine. Još uvijek nije formiran ni Fond koji je trebao biti osnovan nakon usvajanja Zakona.
„Imamo Uredbu sa standardima koju je Vlada Federacije usvojila prošle godine i koja je regulisala sva pitanja pristupačnosti. Ona je na vrlo visokom nivou, po evropskim standardima. Ali ako to niko ne poštuje, ako neki nadzorni organ primi objekt koji je neadekvatan i nedostupan, onda nam taj Zakon ništa ne vrijedi,“ ocjenjuje Bešlija.
Samo na evidenciji Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo u redu za posao čeka više od 2.000 osoba sa invaliditetom. Predsjednik Udruženja za profesionalnu rehabilitaciju, osposobljavanje i zapošljavanje osoba sa invaliditetom Federacije Bosne i Hercegovine, Aziz Tafro, ističe da država mora uraditi više kako bi omogućila radno sposobnim invalidima da žive od svog rada.
„Na posao čeka 1.200 ratnih i vojnih invalida, a oko 60 invalida, samo na prostoru Kantona Sarajevo, je sa visokom stručnom spremom. Dajte da damo šansu tim mladim, visoko-obrazovanim ljudima, ali i ostalim, da rade i žive od svog rada. Zakon je izuzetno dobar, ali treba donijeti odluku o formiranju Fonda. Mi vrijedimo i mi možemo da radimo. Tražimo posao za sve one koji prođu profesionalnu regrutaciju kroz koju se utvrdi da su radno sposobni,“ rekao je on.
Tafro kaže kako vlasti u Federaciji, u odnosu na Republiku Srpsku, uopće nemaju sluha za ovu društvenu populaciju.
„Država Bosna i Hercegovina nije imali ni jedan zakon, niti jedan propis po pitanju osoba sa invaliditetom. Tek su prošle godine ratifikovali konvenciju, ali ni sada nemaju niti jedan zakoni ili propis koji se tiče osoba sa invaliditetom. Sve je na nivou entiteta. Republika Srpska ima puno više sluha. Oni su puno više uradili. Vlada Federacije uopšte nema sluha kada su u pitanju djeca sa invaliditetom. Isključili su recimo gluho-njemu djecu iz Zakona o socijalnoj zaštiti, kao i veliki broj drugih osoba. Onemogućili su im na taj način set prava,“ navodi Tafro.
Lista prepreka koje stoje na njihovom putu između društva i pristojnog života tu nije gotova. Gluhe i nagluhe osobe plaćaju pretplatu na fiksni telefon, a slijepe osobe RTV pretplatu. Niti jedna KM u posljednjih 10 godina nije uložena u izgradnju pristupnih prilaza institucijama invalidnim osobama, a tek su sporadični primjeri saobraćajnica koje imaju semafore za slijepa lica.
*****
Svi prilozi iz Teme sedmice o položaju invalida u regiji:
Položaj osoba sa invaliditetom neznatno poboljšan
Pojedine institucije i dalje krše prava invalida
Kriza i nepoštovanje propisa ugrožavaju prava invalida
Osobe sa invaliditetom ostavljene na marginama društva
Još uvijek nema senzibiliteta prema invalidima