Najozbiljniji problem koji opterećuje hrvatske invalide je nejednakost u stupnju invaliditeta po istoj osnovi između ratnih vojnih i mirnodopskih invalida, kažu civilni invalidi.
Kriza je prilika da se riješe zloupotrebe, kojih ima i na koje odlazi mnogo novaca koji bi se mogao korisnije upotrijebiti.
Točno pred deset godina napravljeno je prvo dizalo za djevojčicu u kolicima u jednoj hrvatskoj osnovnoj školi, danas takva dizala za učenike u kolicima postoji u 43 škole. Pred deset godina izgrađeno je prvih 19 soba za studente sa invaliditetom, a sada ih samo u Zagrebu studira njih 500, kaže za naš radio predsjednica Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida Mirjana Dobranović.
Mirjana Dobranović sa suradnicom Tanjom Foto: Enis Zebic
„Kada tome dodamo i ostala visoka učilišta, onda je to broj od oko 2.000 mladih osoba s invaliditetom i veseli nas da se svaki novi studentski dom gradi s nekoliko soba koje su prilagođene upravo za invalidne osobe koje žele studirati.“
To je ilustracija da se stanje osjetno popravlja, kaže gospođa Dobranović. No još uvjek jedna nepravda bode oči – postoje razlike u stupnju invaliditeta između raznih kategorija invalida, a po istoj osnovi.
„Danas vam – primjera radi – za gubitak potkoljenice, ako ste invalid Domovinskog rata dobijete 70 postotni invaliditet, ako ste invalid rada dobijete 60, a ako ste obično siroče građanin dobijete 50 posto! Dakle, to je nešto prestrašno što se događa u našoj zemlji i nužno je pod hitno urediti da po osnovi invalidnosti svi imaju ista prava, a po uzroku – neka se ta prava razlikuju.“
ZLOUPOTREBA KRIZE
Kriza je dobar povod za uvođenje reda, dodaje gospođa Dobranović. Primjerice, svaki treći auto ima invalidsku vinjetu za besplatnu vožnju mrežom hrvatskih auto-cesta, i za to se iz proračuna godišnje izdvaja 25 milijuna kuna, odnosno oko 3,5 milijuna eura.
„Ja odgovorno tvrdim da je 15 milijuna kuna ( 2 milijuna eura) dovoljno za nas osobe sa invaliditetom, a sve ostalo su raznorazne makinacije. Dakle, ovu krizu treba iskoristiti da se napravi red. O krizi se samo puno priča, a konkretnih mjera ima jako malo.“
To su problemi koji muče cijelu invalidsku populaciju. A svaka grupa invalida ima i svoje specifične probleme. Predsjednica Saveza udruga oboljelih od multiple skleroze Danica Eškić upozorava u izjavi za naš radio da oboljeli od ove bolesti nisu samo invalidi , nego i pacijenti, i tu nastaju problemi.
Danica Eškić
„Zbrinjavati osobe s multiplom sklerozom samo s ortopedskim pomagalima i gledati kako idu dublje u invaliditet sigurno nije prihvatljivo. Mi se borimo da se bolest počne tretirati već samim dijagnosticiranjem, a time onda nećemo imati ni toliki teški stupanj invaliditeta.“
Mirjana Juriša, izvršna direktorica Saveza gluhih grada Zagreba kaže kako je najveći problem te invalidske populacije – komunikacija.
„Već nekoliko godina pokušavamo riješiti taj problem komunikacije zakonom o priznavanju hrvatskog znakovnog jezika kao ravnopravnog jezika nacionalnih manjina, kako bismo time dobili mogućnost kvalitetnijeg obrazovanja gluhe populacije.“
Poruka Voje Perića iz Hrvatskog saveza slijepih je jednostavna – želimo sustav, a ne gašenje požara.
„Meni je nevjerojatno da se telefonima, SMS porukama i ne znam čime mora skupljati sredstva za izgradnju nekog odjela bolnice, a kamoli da mi na taj način financiramo osobe koje su potrebite – npr. da se dijete vozi na nekakvu terapiju, zato što nema sustava! Osobe s invaliditetom nikad neće biti jednake, ali će biti ravnopravnije ako se usustave, i ako briga o njima bude permanentna, a ne nešto što se događa kada vatra plane!“
Kriza je prilika da se riješe zloupotrebe, kojih ima i na koje odlazi mnogo novaca koji bi se mogao korisnije upotrijebiti.
Točno pred deset godina napravljeno je prvo dizalo za djevojčicu u kolicima u jednoj hrvatskoj osnovnoj školi, danas takva dizala za učenike u kolicima postoji u 43 škole. Pred deset godina izgrađeno je prvih 19 soba za studente sa invaliditetom, a sada ih samo u Zagrebu studira njih 500, kaže za naš radio predsjednica Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida Mirjana Dobranović.
„Kada tome dodamo i ostala visoka učilišta, onda je to broj od oko 2.000 mladih osoba s invaliditetom i veseli nas da se svaki novi studentski dom gradi s nekoliko soba koje su prilagođene upravo za invalidne osobe koje žele studirati.“
To je ilustracija da se stanje osjetno popravlja, kaže gospođa Dobranović. No još uvjek jedna nepravda bode oči – postoje razlike u stupnju invaliditeta između raznih kategorija invalida, a po istoj osnovi.
„Danas vam – primjera radi – za gubitak potkoljenice, ako ste invalid Domovinskog rata dobijete 70 postotni invaliditet, ako ste invalid rada dobijete 60, a ako ste obično siroče građanin dobijete 50 posto! Dakle, to je nešto prestrašno što se događa u našoj zemlji i nužno je pod hitno urediti da po osnovi invalidnosti svi imaju ista prava, a po uzroku – neka se ta prava razlikuju.“
ZLOUPOTREBA KRIZE
Kriza je dobar povod za uvođenje reda, dodaje gospođa Dobranović. Primjerice, svaki treći auto ima invalidsku vinjetu za besplatnu vožnju mrežom hrvatskih auto-cesta, i za to se iz proračuna godišnje izdvaja 25 milijuna kuna, odnosno oko 3,5 milijuna eura.
„Ja odgovorno tvrdim da je 15 milijuna kuna ( 2 milijuna eura) dovoljno za nas osobe sa invaliditetom, a sve ostalo su raznorazne makinacije. Dakle, ovu krizu treba iskoristiti da se napravi red. O krizi se samo puno priča, a konkretnih mjera ima jako malo.“
To su problemi koji muče cijelu invalidsku populaciju. A svaka grupa invalida ima i svoje specifične probleme. Predsjednica Saveza udruga oboljelih od multiple skleroze Danica Eškić upozorava u izjavi za naš radio da oboljeli od ove bolesti nisu samo invalidi , nego i pacijenti, i tu nastaju problemi.
„Zbrinjavati osobe s multiplom sklerozom samo s ortopedskim pomagalima i gledati kako idu dublje u invaliditet sigurno nije prihvatljivo. Mi se borimo da se bolest počne tretirati već samim dijagnosticiranjem, a time onda nećemo imati ni toliki teški stupanj invaliditeta.“
Mirjana Juriša, izvršna direktorica Saveza gluhih grada Zagreba kaže kako je najveći problem te invalidske populacije – komunikacija.
„Već nekoliko godina pokušavamo riješiti taj problem komunikacije zakonom o priznavanju hrvatskog znakovnog jezika kao ravnopravnog jezika nacionalnih manjina, kako bismo time dobili mogućnost kvalitetnijeg obrazovanja gluhe populacije.“
Poruka Voje Perića iz Hrvatskog saveza slijepih je jednostavna – želimo sustav, a ne gašenje požara.
„Meni je nevjerojatno da se telefonima, SMS porukama i ne znam čime mora skupljati sredstva za izgradnju nekog odjela bolnice, a kamoli da mi na taj način financiramo osobe koje su potrebite – npr. da se dijete vozi na nekakvu terapiju, zato što nema sustava! Osobe s invaliditetom nikad neće biti jednake, ali će biti ravnopravnije ako se usustave, i ako briga o njima bude permanentna, a ne nešto što se događa kada vatra plane!“
