Autor kolumni za Radio Slobodna Evropa.
Ovonedjeljni teroristički napad na policijsku stanicu u Bugojnu, u kojem je jedan policajac ubijen a više povrijeđeno, nametnuo je s novom dozom urgentnosti temu vehabizma i islamskog ekstremizma u današnjoj Bosni i Hercegovini
U nacionalističkom balkanskom okruženju poslije ratova devedesetih, političkim vođama „na svim stranama“ sve će biti oprošteno osim eventualnih nastojanja da se pruži ruka saradnje preko rovova etničkih podjela i nepovjerenja.
Iz naše balkanske perspektive, i ne mora se baš ići ni geografski ni vremenski daleko da bi se našli primjeri te moći fudbala da nas – zaokupljene igrom – udalji i od vlastite ružne stvarnosti.
Puna četiri mjeseca prije oktobarskih izbora na bosanskoj političkoj sceni bar jedna uticajna institucija, Islamska zajednica – koja je u ranijim izbornim godinama još i imala obzira prema civilizacijskom principu "odvajanja crkve od države" pa je svoje političke favorite podržavala, istina lako odgonetljivim, šiframa ("De nam ti Harise napiši taj evropski ustav") – sada se otvoreno bacila na posao kompromitacije političke partije koju je nekada podržavala: u samo nekoliko dana i njen poglavar Mustafa Cerić i njegov zamjenik Ismet Spahić izišli su u javnost s napadima na predsjednika Stranke demokratske akcije Sulejmana Tihića.
Prošle su od tada već gotovo dvije decenije zgusnutih i košmarnih zbivanja u nastojanjima da obnovimo živote "izmještene" iz prirodnog toka i gotovo se ne sjećamo koliko je i u vrijeme kad su Slovenija i Hrvatska donosile odluke o nezavisnosti rat izgledao nevjerovatan i apsurdan ishod
Nakon ovonedjeljne rasprave u američkom Institutu za mir u Vašingtonu, pod naslovom "Bosanska politika: Je li moguć napredak?", pita me američki diplomata s dugogodišnjim iskustvom s Balkana: Kako ti se čini sve ovo? "Kao da sam prisustvovao maskenbalu" - odgovaram.
Jedna epizoda iz tekuće balkanske istorije, reagovanja na vijest kako su predsjednik Srbije i predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na samitu u Istambulu s domaćinom - predsjednikom Turske - potpisali deklaraciju o normalizaciji odnosa dvije zemlje, pokazala je bolje od desetine analiza i studija koliko je i sam opstanak vladajućih nacionalističkih partija u BiH ovisan o održavanju napetosti, nepovjerenja i straha u regionu.
Komentator banjalučkog dnevnika, naime, pod naslovom "Građanski rat po Gardijanu", iskitio je hvalospjeve za "hrabar tekst" u londonskom dnevniku čiji je cilj "razbijanje stereotipa o ratu u BiH" pridajući navodnom "Gardijanovom komentaru" gotovo prevratničku vrijednost u preispitivanju međunarodno prevlađujuće slike o ratu devedesetih.
S tajkunizacijom medija na balkanski način, s neskrivenim glavnim motivom da se stekne što više uticaja sa što manje ulaganja u informaciju, gotovo je iščezla institucija "našeg stalnog dopisnika", posebno iz inostranstva
Sarajevo pod opsadom bilo je u svjetskoj javnosti poznato uglavnom po slikama danonoćnog terora, granatiranja ljudi u redovima za hljeb i vodu-snajperskih žrtava često među najnemoćnijima-bjesomučne paljevine kulturnog i istorijskog nasljeđa, ali su strani reporteri koji su provodili više vremena u opsjednutom gradu zapažali i fascinirajući duhovni otpor ubijanju grada.
Ulični protesti u srijedu u Sarajevu, s desetinama povrijeđenih i među demonstrantima i među policajcima koji su obezbjeđivali zgradu federalne vlade, pokazali su - pored ostalog - koliko je pogrešna i potencijalno čak i opasna jedna od opšteprihvaćenih pretpostavki bosanskohercegovačke aktuelne politike: to, naime, da izborna godina nije pogodno vrijeme za promjene i da se teška pitanja mogu ostaviti do "iza oktobra".
Za gotovo dvije godine od njegovog hapšenja, Karadžić je uradio sve što je bilo moguće da se to suočenje sa žrtvama odgodi. Prvo je dokazivao kako on uopšte nije ni trebalo da bude u Hagu.
Najuticajniji svjetski faktori - Sjedinjene Države, NATO, Evropska Unija - najzad su sasvim uštimali glasove i potpuno je jasno svakome ko hoće da čuje da je za njih, riječima predratnih sarajevskih nadrealista, "od sada pa nadalje i ubuduće" Bosna i Hercegovina jedna zemlja i da nikakve budućnosti nemaju ni projekti njene podjele ni jednostrana obećanja promjene njenog dvoentitetskog uređenja.
Gledam ovih dana, kao kakvu epizodu političkog horror-dokumentarca, cijele nedjelje najavljivani prilog BBC-a o savremenom "apartheidu u srcu Evrope". Priča je krajnje uznemirujuća za globalne konzumente informativnog programa jedne od najuvaženijih svjetskih televizija, prije svega po svojoj "zalutalosti" u svijet 21. stoljeća
Samo dva-tri puta otkako pišem ovu kolumnu smatrao sam da je potrebno, radi razjašnjenja mogućih nesporazuma, da se i sam uključim u raspravu koju bi moji tekstovi potakli. Ovog puta - sasvim iznimno - vjerujem da su mogući nesporazumi povodom prošlonedjeljnog teksta ("Svjedoci vremena zla") takvi da zahtijevaju da im se posveti ovonedjeljna kolumna.
Čitam ovih dana u "Oslobođenju" kako je Gradsko vijeće Sarajeva odlučilo da povodom predstojećeg gradskog praznika 6. aprila - dana oslobođenja u Drugom svjetskom ratu - dodijeli Ključ grada Sarajeva američkom novinaru i publicisti Roju Gatmanu (Roy Gutman) koji je bio među prvima koji su alarmirali američku i međunarodnu javnost izvještajima o koncentracionim logorima u Bosni na kraju stoljeća u kojem je svijet svečano obećao kako se takvo šta neće ponoviti "nikada više".
Međunarodna diplomatska iskustva s premijerom Republike Srpske najsličnija su iskustvima iz već gotovo zaboravljenih vremena hladnog rata s najdugovječnijim šefom sovjetske diplomatije Andrejem Gromikom (ministar spoljnih poslova of 1957. do 1985. godine): njegov najčešći odgovor na međunarodne inicijative bio je "ne" pa je u svjetskoj diplomatiji i medijima Gromiko bio poznat i kao "Mr. Nyet" ("Gospodin Ne").
Nimalo me ne čudi što je vijest o hapšenju ratnog potpredsjednika bosanskog predsjedništva Ejupa Ganića na londonskom aerodromu u bosanskohercegovačkim medijima zasjenila izvještaje o početku odbrane Radovana Karadžića pred haškim tribunalom: vijest iz Londona je, ipak, vijest dana dok je Karadžićeva odbrana dio procesa koji će trajati mjesecima. Ne čude me ni uznemirenje i razočarenje među većinom onih koji su preživljavali troipogodišnje ubijanje Sarajeva da se u pritvoru prije našao neko ko je imao važnu političku ulogu u opkoljenom gradu nego general koji je naređivao njegovo rušenje. To mogu biti sasvim iskrena osjećanja ali ona nisu od naročite koristi u razumijevanju domaće ili međunarodne pravde.
Kad može Berlusconi, što ne bi mogli i mi - neiskazana je poruka bošnjačkih prvaka koji niti vide kakav sukob interesa niti pokazuju ikakvu namjeru da smjenjuju odgovorne..
Gledajući prošlonedjeljnu emisiju Pošteno Duške Jurišić na bosanskohercegovačkoj federalnoj televiziji - o jeziku mržnje i nekulturi dijaloga - u jednom trenutku pomislio sam da je i takav umjetnik riječi kakav je komentator Oslobođenja Gojko Berić možda, ipak, posegao za neprimjerenim jezikom u svojim obično filigranski preciznim komentarima.
Učitajte više sadržaja...
