Tek ove nedjelje, gotovo dvije godine nakon što je u beogradskom prigradskom autobusu uhapšen "doktor Dabić", počeo je predugo odgađani susret Radovana Karadžića s međunarodnom pravdom. Pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu najzad su dobile riječ i žrtve "udruženog zločinačkog poduhvata": počela su saslušanja svjedoka koji će pokazati kako su se zlodjela za koja je optužen Karadžić prelamala u njihovim životima, od "etničkog čišćenju" širokih prostora od Drine preko Posavine do Bosanske Krajine i dalje prema Hrvatskoj, preko opsade Sarajeva sa više od 14.385 ubijenih uglavnom u sistematskom granatiranju i snajperskoj vatri s okolnih brda, sve do genocidnog istrebljenja muškaraca i dječaka Srebrenice u julu 1995.
Za gotovo dvije godine od njegovog hapšenja, Karadžić je uradio sve što je bilo moguće da se to suočenje sa žrtvama odgodi. Prvo je dokazivao kako on uopšte nije ni trebalo da bude u Hagu. Pozivao se na navodni sporazum s glavnim američkim pregovaračem na Balkanu Ričardom Holbrukom (Richard Holbrooke) da će u zamjenu za povlačenje iz javnog života biti pošteđen gonjenja i haške optužnice. Isteklo je prilično vremena dok je sud - slijedeći sve procedure - zaključio ono što je svakom sa i najmanjim razumijevanjem međunarodnog prava bilo jasno već prvoga dana: čak i da je takav sporazum između Holbruka i Karadžića postojao - a nisu ponuđeni nikakvi dokazi da jeste - on bi bio pravno ništavan i ne bi mogao zaustaviti haški proces.
Kad je tako, očekivano, odbačen pokušaj da se dovede u pitanje i cijeli slučaj, Karadžić je nastojao da isposluje što dužu odgodu - kako bi mu se dalo puno više vremena za pripremu odbrane - a u dvodnevnoj prezentaciiji te odbrane, 1. i 2. marta, ponovo je pokušao da pokaže kako on nije u sudnici tek da brani "običnog smrtnika", kakav je on sam, nego i "veličinu jednog malog naroda" i da odgovornost za sve što se događalo prebaci na "zapadne vlade koje su dovele do raspada Jugoslavije", na "novinare koji su slali pristrasne i lažne izvještaje" i na "mračne sile" među bosanskim muslimanskim vođama koje su željele da uspostave državu po uzoru na Iran.
"Srbi su tražili samo svoje teritorije i to nije zločin. Nije bilo nikakve namjere, a pogotovu ne plana, da se protjeraju muslimani ili Hrvati" - rekao je Karadžić i ne primjećujući kako pozivajući se na "srpske teritorije" u etnički mješovitoj zemlji tek treba odgovoriti na pitanje a šta s muslimanima i Hrvatima koji su na dobrom dijelu tih teritorija bili čak i većina.
Ali, tu se - na tom dvodnevnom izlaganju odbrane po kojoj su krivi svi osim njega - na vrlo simboiličan način završila faza u kojoj se još moglo odgađati suočenje s pravdom. Karadžić je na isteku prvog dana suđenja pitao može li dobiti "još tri minuta". Sudija - iz Koreje - je odrješito odgovorio: "Ne, jedan minut".
Nakon toga - ovonedjeljnim saslušanjima prvih svjedoka optužbe - riječ dobijaju žrtve.
Može optuženi koliko hoće da se poziva na "predstavljanje jednog malog naroda" i može da misli o sebi kao o čovjeku sa istorijskom misijom vođenja jednog "svetog i pravednog rata" - kako je predstavio ono što optužnica karakteriše kao "udruženi zločinački poduhvat" - ali sada će morati tokom mnogih mjeseci suđenja da sluša kako je njegova u televizijskim dokumentima sačuvana prijetnja o "nestajanju jednog naroda" u životima i smrti najobičnijih ljudi prevođena u aktiviranje paravojski i kriznih štabova, u masovne pokolje i progone, koncentracione logore i sistematska silovanja, pljačke i paljevinu i zločine genocidnih razmjera.
Početak te faze suđenja podudario se s objavljivanjem u osmrtnicama "Oslobođenja" sjećanja sina i kćerke zvorničkog dopisnika tog lista Kjašifa Smajlovića koji je 9. aprila 1992. ubijen dok je izvještavao o padu svog grada: bio je prvi od desetina novinara ubijenih u ratu u BiH. Sjećam se kako me koji dan kasnije iz prisilnog izbjeglištva nazvao njegov sin Nedim da mi kaže: "Čika Kemale, moj otac je ubijen".
“Čekaj, jesi li siguran: ko ti je to rekao?” - pitao sam ne znajući, zapravo, šta da u tom trenutku kažem.
“Provjerili smo i potvrđeno nam je iz dva izvora. Prvo, jedna žena, koju poznajemo a ona neće da joj se spominje ime, vidjela je kako ga mrtvoga vuku za noge iz dopisništva ‘Oslobođenja’... a drugo, direktor Komunalnog preduzeća u Zvorniku potvrdio je mojoj majci da je otac zakopan u masovnu grobnicu ubijenih muslimana i da je označen brojem tako da ga možda jednoga dana možemo sahraniti”.
Evo, ni 18 godina kasnije, porodica još ne zna u kojoj su od brojnih "primarnih" i "sekundarnih" grobnica njegove kosti. Kjašif je znao da je u životnoj opasnosti, i dan prije ulaska paravojnih snaga iz Srbije u Zvornik poslao je porodicu u zbijeg a on se do posljednjeg daha javljao redakciji. Javljajući se uživo u program sarajevskog radija, zaključio je izvještaj riječima: “Šta da vam kažem, oni dolaze i - to je sve”.
Ostajući da i pred smrtnom prijetnjom svjedoči o stradanju svog grada postavio je i najviše standarde služenja javnosti pa i svjedočenja o devedesetima - i ubuduće, postajući jedna od 93.837 dokumentovanih žrtava troipogodišnjeg ubijanja Bosne.
Za gotovo dvije godine od njegovog hapšenja, Karadžić je uradio sve što je bilo moguće da se to suočenje sa žrtvama odgodi. Prvo je dokazivao kako on uopšte nije ni trebalo da bude u Hagu. Pozivao se na navodni sporazum s glavnim američkim pregovaračem na Balkanu Ričardom Holbrukom (Richard Holbrooke) da će u zamjenu za povlačenje iz javnog života biti pošteđen gonjenja i haške optužnice. Isteklo je prilično vremena dok je sud - slijedeći sve procedure - zaključio ono što je svakom sa i najmanjim razumijevanjem međunarodnog prava bilo jasno već prvoga dana: čak i da je takav sporazum između Holbruka i Karadžića postojao - a nisu ponuđeni nikakvi dokazi da jeste - on bi bio pravno ništavan i ne bi mogao zaustaviti haški proces.
Kad je tako, očekivano, odbačen pokušaj da se dovede u pitanje i cijeli slučaj, Karadžić je nastojao da isposluje što dužu odgodu - kako bi mu se dalo puno više vremena za pripremu odbrane - a u dvodnevnoj prezentaciiji te odbrane, 1. i 2. marta, ponovo je pokušao da pokaže kako on nije u sudnici tek da brani "običnog smrtnika", kakav je on sam, nego i "veličinu jednog malog naroda" i da odgovornost za sve što se događalo prebaci na "zapadne vlade koje su dovele do raspada Jugoslavije", na "novinare koji su slali pristrasne i lažne izvještaje" i na "mračne sile" među bosanskim muslimanskim vođama koje su željele da uspostave državu po uzoru na Iran.
"Srbi su tražili samo svoje teritorije i to nije zločin. Nije bilo nikakve namjere, a pogotovu ne plana, da se protjeraju muslimani ili Hrvati" - rekao je Karadžić i ne primjećujući kako pozivajući se na "srpske teritorije" u etnički mješovitoj zemlji tek treba odgovoriti na pitanje a šta s muslimanima i Hrvatima koji su na dobrom dijelu tih teritorija bili čak i većina.
Ali, tu se - na tom dvodnevnom izlaganju odbrane po kojoj su krivi svi osim njega - na vrlo simboiličan način završila faza u kojoj se još moglo odgađati suočenje s pravdom. Karadžić je na isteku prvog dana suđenja pitao može li dobiti "još tri minuta". Sudija - iz Koreje - je odrješito odgovorio: "Ne, jedan minut".
Nakon toga - ovonedjeljnim saslušanjima prvih svjedoka optužbe - riječ dobijaju žrtve.
Može optuženi koliko hoće da se poziva na "predstavljanje jednog malog naroda" i može da misli o sebi kao o čovjeku sa istorijskom misijom vođenja jednog "svetog i pravednog rata" - kako je predstavio ono što optužnica karakteriše kao "udruženi zločinački poduhvat" - ali sada će morati tokom mnogih mjeseci suđenja da sluša kako je njegova u televizijskim dokumentima sačuvana prijetnja o "nestajanju jednog naroda" u životima i smrti najobičnijih ljudi prevođena u aktiviranje paravojski i kriznih štabova, u masovne pokolje i progone, koncentracione logore i sistematska silovanja, pljačke i paljevinu i zločine genocidnih razmjera.
Početak te faze suđenja podudario se s objavljivanjem u osmrtnicama "Oslobođenja" sjećanja sina i kćerke zvorničkog dopisnika tog lista Kjašifa Smajlovića koji je 9. aprila 1992. ubijen dok je izvještavao o padu svog grada: bio je prvi od desetina novinara ubijenih u ratu u BiH. Sjećam se kako me koji dan kasnije iz prisilnog izbjeglištva nazvao njegov sin Nedim da mi kaže: "Čika Kemale, moj otac je ubijen".
“Čekaj, jesi li siguran: ko ti je to rekao?” - pitao sam ne znajući, zapravo, šta da u tom trenutku kažem.
“Provjerili smo i potvrđeno nam je iz dva izvora. Prvo, jedna žena, koju poznajemo a ona neće da joj se spominje ime, vidjela je kako ga mrtvoga vuku za noge iz dopisništva ‘Oslobođenja’... a drugo, direktor Komunalnog preduzeća u Zvorniku potvrdio je mojoj majci da je otac zakopan u masovnu grobnicu ubijenih muslimana i da je označen brojem tako da ga možda jednoga dana možemo sahraniti”.
Evo, ni 18 godina kasnije, porodica još ne zna u kojoj su od brojnih "primarnih" i "sekundarnih" grobnica njegove kosti. Kjašif je znao da je u životnoj opasnosti, i dan prije ulaska paravojnih snaga iz Srbije u Zvornik poslao je porodicu u zbijeg a on se do posljednjeg daha javljao redakciji. Javljajući se uživo u program sarajevskog radija, zaključio je izvještaj riječima: “Šta da vam kažem, oni dolaze i - to je sve”.
Ostajući da i pred smrtnom prijetnjom svjedoči o stradanju svog grada postavio je i najviše standarde služenja javnosti pa i svjedočenja o devedesetima - i ubuduće, postajući jedna od 93.837 dokumentovanih žrtava troipogodišnjeg ubijanja Bosne.