Sarajevo pod opsadom bilo je u svjetskoj javnosti poznato uglavnom po slikama danonoćnog terora, granatiranja ljudi u redovima za hljeb i vodu-snajperskih žrtava često među najnemoćnijima-bjesomučne paljevine kulturnog i istorijskog nasljeđa, ali su strani reporteri koji su provodili više vremena u opsjednutom gradu zapažali i fascinirajući duhovni otpor ubijanju grada. Tako me reporter Njujork tajmsa (The New York Times) Chuck Sudetic pitao o istrajavanju sarajevskih Nadrealista da, uprkos teroru, o opsadi svjedoče crnohumornom satirom. Sjećam se da smo, pored ostalih, diskutovali njihovu epizodu naslovljenu "Pod Muhamedovom zastavom" u kojoj se nakon sugestivnog naslova i uvoda zapravo radi o "zastavi 101" nesretnog komšije Muhameda. Tada su i sumnjičenja i nagovještaji o mogućoj islamizaciji javnog života potiskivani zdravom dozom tradicionalnog domaćeg humora. Tako je i vijest da "ustaše ruše džamije po Hercegovini" popraćena uzvratnom duhovitom prijetnjom: "Srušićemo i mi njihovu u Zagrebu".
Od tada je, međutim, đavo odnio šalu.
Nacionalna odrednica Musliman zamijenjena je u ratu prigrljenim istorijskim nacionalnim imenom Bošnjak, s ideološkim prigovorom kako je bivši režim uskraćivao muslimanima njihov nacionalni identitet i - valjda sa zlim namjerama - poistovjećivao vjersko i nacionalno u njima, a od tada su po javnim manifestacijama vjere Bošnjaci postali veći muslimani nego što su Muslimani ikada bili.
Ta transformacija nije se dogodila preko noći ni slučajno. Počela je još u toku rata: dok su Sarajevo i Bosna i Hercegovina u svijetu doživljavani kao simboli tradicije i kulture etničke i vjerske tolerancije, a rat kao pokušaj poništavanja tih višestoljetnih vrijednosti, predstavljanje i bošnjačkog naroda i bosanske države preuzelo je mladomuslimansko krilo vodeće bošnjačke stranke promovišući viziju "krijeposne muslimanske države". Tako je već 1993. u tuzlanskom listu "Zmaj od Bosne" tamošnji aktivista SDA pisao kako će teritorija koju kontroliše Armija BiH poslije rata biti muslimanska država i tvrdio kako zna da i politički i vjerski vođa bosanskih muslimana - Alija Izetbegović i Mustafa Cerić - vide BiH kao državu muslimana, ili Bošnjaka, u kojoj će sve ostale grupe imati građanska prava kakva pripadaju etničkim manjinama.
Država će - pisao je taj autor - počivati na muslimanskoj ideologiji i principima s kompletnim državnim i pravnim sistemom, simbolima i politikom, uključujući i obrazovni sistem, društvene i ekonomske institucije i muslimansku familiju na kojoj počiva cijela država u kojoj će "istinski muslimani, svjesni nacionalisti i dobri vjernici, uživati i više društvene privilegije".
Takva će ideologija dominirati i programima radija i televizije, u filmovima i kulturnim manifestacijama, poručivao je autor.
Pomisao da se takvo razmišljanje predstavi kao marginalno i periferno - jer, eto, dolazi sa stranica nereferentnog glasila - ne djeluje ni najmanje ubjedljivo: autor će u poratnoj Bosni uskoro postati i zvanični predstavnik za štampu vladajuće bošnjačke stranke a pod njenim se okriljem nastavila sistematska promocija ideologija i vrijednosti "krijeposne muslimanske države".
Prije nego što je rat i završen počela je na stranicama drugog bošnjačkog nedjeljnika hajka protiv "miješanih brakova" i djece rođene u njima; ulice i insitucije sistematski su preimenovane po često opskurnim ličnostima i vrijednostima iz gotovo isključivo bošnjačke baštine; počeo je progon Djeda Mraza i nametanje vjerske pouke čak i djeci u javnim obdaništima; nebošnjacima se odriče podobnost da vode javne ustanove i posebno informativne programe medija; u gradu koji je bio prijestonica tolerancije organizovani su i protesti protiv "danskih karikatura" a multietničko i multireligijsko Sarajevo spominje se još samo u razdraženim reagovanjima na poređenja bosanske prijestonice s Teheranom.
Zašto ovo ponovno navođenje hronike islamizacije javnog života? Zato što se u današnjoj Bosni i Hercegovini javna neslaganja s agresivnom politizacijom vjere u dijelu bošnjačke vjerske, političke i intelektualne elite osuđuju kao islamofobija a svi koji se još usuđuju da propituju ili kritikuju takvu politiku svrstavaju se u otpadnike, izdajnike, plaćenike. Pri tome se, nasuprot deklarisanom bošnjačkom interesu za jačanje bosanske države i njeno približavanje Evropskoj Uniji i NATO-u, u prisvajanju neupitnog prava na interpretaciju i promociju "bošnjačkih interesa" prokopavaju jazovi i nepovjerenja prema evropskim i uopšte međunarodnim institucijama. Tako vrhovni vjerski vođa u povodu neslužbene međunarodne analize o nepodopštinama u bošnjačkoj eliti osuđuje međunarodni nadzor kao neku vrstu policijske uprave nad Bosnom; poistovjećuje status Bošnjaka sa zatočenicima Guantanama; ide i tako daleko da sumnjiči kritičare za zavjeru u provođenju neke vrste nacističkog "konačnog rješenja".
Riječ je o zapaljivim izjavama kojima se Bosna i Bošnjaci mogu samo udaljiti od euroatlantskih perspektiva. Kad se javno kritikuju takve ekstremne pozicije bošnjačkih vjerskih ili političkih vođa, ili samoproglašenih giganata nove nacionalne misli, onda to nije nikakva islamofobija - jer se ničim ne dovodi u pitanje ničije pravo na ispovijedanje vjere - nego legitimno propitivanje ne ubija li se s promocijom vjerske isključivosti i sama nada da bi Bosna i Hercegovina ikada više mogla biti dom svoj svojoj djeci.
Od tada je, međutim, đavo odnio šalu.
Nacionalna odrednica Musliman zamijenjena je u ratu prigrljenim istorijskim nacionalnim imenom Bošnjak, s ideološkim prigovorom kako je bivši režim uskraćivao muslimanima njihov nacionalni identitet i - valjda sa zlim namjerama - poistovjećivao vjersko i nacionalno u njima, a od tada su po javnim manifestacijama vjere Bošnjaci postali veći muslimani nego što su Muslimani ikada bili.
Ta transformacija nije se dogodila preko noći ni slučajno. Počela je još u toku rata: dok su Sarajevo i Bosna i Hercegovina u svijetu doživljavani kao simboli tradicije i kulture etničke i vjerske tolerancije, a rat kao pokušaj poništavanja tih višestoljetnih vrijednosti, predstavljanje i bošnjačkog naroda i bosanske države preuzelo je mladomuslimansko krilo vodeće bošnjačke stranke promovišući viziju "krijeposne muslimanske države". Tako je već 1993. u tuzlanskom listu "Zmaj od Bosne" tamošnji aktivista SDA pisao kako će teritorija koju kontroliše Armija BiH poslije rata biti muslimanska država i tvrdio kako zna da i politički i vjerski vođa bosanskih muslimana - Alija Izetbegović i Mustafa Cerić - vide BiH kao državu muslimana, ili Bošnjaka, u kojoj će sve ostale grupe imati građanska prava kakva pripadaju etničkim manjinama.
Država će - pisao je taj autor - počivati na muslimanskoj ideologiji i principima s kompletnim državnim i pravnim sistemom, simbolima i politikom, uključujući i obrazovni sistem, društvene i ekonomske institucije i muslimansku familiju na kojoj počiva cijela država u kojoj će "istinski muslimani, svjesni nacionalisti i dobri vjernici, uživati i više društvene privilegije".
Takva će ideologija dominirati i programima radija i televizije, u filmovima i kulturnim manifestacijama, poručivao je autor.
Pomisao da se takvo razmišljanje predstavi kao marginalno i periferno - jer, eto, dolazi sa stranica nereferentnog glasila - ne djeluje ni najmanje ubjedljivo: autor će u poratnoj Bosni uskoro postati i zvanični predstavnik za štampu vladajuće bošnjačke stranke a pod njenim se okriljem nastavila sistematska promocija ideologija i vrijednosti "krijeposne muslimanske države".
Prije nego što je rat i završen počela je na stranicama drugog bošnjačkog nedjeljnika hajka protiv "miješanih brakova" i djece rođene u njima; ulice i insitucije sistematski su preimenovane po često opskurnim ličnostima i vrijednostima iz gotovo isključivo bošnjačke baštine; počeo je progon Djeda Mraza i nametanje vjerske pouke čak i djeci u javnim obdaništima; nebošnjacima se odriče podobnost da vode javne ustanove i posebno informativne programe medija; u gradu koji je bio prijestonica tolerancije organizovani su i protesti protiv "danskih karikatura" a multietničko i multireligijsko Sarajevo spominje se još samo u razdraženim reagovanjima na poređenja bosanske prijestonice s Teheranom.
Zašto ovo ponovno navođenje hronike islamizacije javnog života? Zato što se u današnjoj Bosni i Hercegovini javna neslaganja s agresivnom politizacijom vjere u dijelu bošnjačke vjerske, političke i intelektualne elite osuđuju kao islamofobija a svi koji se još usuđuju da propituju ili kritikuju takvu politiku svrstavaju se u otpadnike, izdajnike, plaćenike. Pri tome se, nasuprot deklarisanom bošnjačkom interesu za jačanje bosanske države i njeno približavanje Evropskoj Uniji i NATO-u, u prisvajanju neupitnog prava na interpretaciju i promociju "bošnjačkih interesa" prokopavaju jazovi i nepovjerenja prema evropskim i uopšte međunarodnim institucijama. Tako vrhovni vjerski vođa u povodu neslužbene međunarodne analize o nepodopštinama u bošnjačkoj eliti osuđuje međunarodni nadzor kao neku vrstu policijske uprave nad Bosnom; poistovjećuje status Bošnjaka sa zatočenicima Guantanama; ide i tako daleko da sumnjiči kritičare za zavjeru u provođenju neke vrste nacističkog "konačnog rješenja".
Riječ je o zapaljivim izjavama kojima se Bosna i Bošnjaci mogu samo udaljiti od euroatlantskih perspektiva. Kad se javno kritikuju takve ekstremne pozicije bošnjačkih vjerskih ili političkih vođa, ili samoproglašenih giganata nove nacionalne misli, onda to nije nikakva islamofobija - jer se ničim ne dovodi u pitanje ničije pravo na ispovijedanje vjere - nego legitimno propitivanje ne ubija li se s promocijom vjerske isključivosti i sama nada da bi Bosna i Hercegovina ikada više mogla biti dom svoj svojoj djeci.