Jedna epizoda iz tekuće balkanske istorije, reagovanja na vijest kako su predsjednik Srbije i predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na samitu u Istambulu s domaćinom - predsjednikom Turske - potpisali deklaraciju o normalizaciji odnosa dvije zemlje, pokazala je bolje od desetine analiza i studija koliko je i sam opstanak vladajućih nacionalističkih partija u BiH ovisan o održavanju napetosti, nepovjerenja i straha u regionu. Tačno je da je, pojavljujući se kao supotpisnik deklaracije, i bosanski predstavnik u tom značajnom trenutku balkanske diplomatije - Haris Silajdžić - ušao u neistraženu teritoriju dobrih vibracija nakon što je potrošio cijeli mandat u poništavanju ranije postignutih dogovora o ustavnim promjenama: insistirajući na vlastitom izbornom obećanju "stopostotne BiH" dao je izgovor za blokadu bilo kakvog daljeg napretka i čak osporavanje ranije već postignutih sporazuma o postepenom jačanju države a samo koji dan prije istambulske deklaracije javno je doveo u pitanje dobre namjere Srbije povodom njenog agonizirajućeg koraka prema osudi zločina u Srebrenici "onako kako je utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde".
Deklaracija o normalizaciji odnosa između dvije zemlje, i u širem susjedstvu, zatekla je i najpomirljivije među pretendentima za liderstvo među Bošnjacima, jer se evo na kraju jednog konfrontacionog - i po Bosnu i Hercegovinu u osnovi štetočinskog mandata - Silajdžić odjednom pojavljuje u ulozi učesnika i partnera u projektu pomirenja: ako on sada uspješno preuzme tu ulogu nosioca jedne obećavajuće inicijative uskratiće im potencijalno najranjiviju tačku u finišu izborne kampanje. To i njega i njegove buduće izborne konkurente za status "prvoga u Bošnjaka" dovodi u uznemirujuću situaciju traženja nekog pozitivnog programa nakon deceniju i po neproduktivnog nadvikivanja o patriotizmu i izdaji.
Ali, ta zbunjenost i uznemirenost na bošnjačkom nacionalistiučkom krilu nije ništa u poređenju s paničnim reagovanjima na istambulski nagovještaj normalizacije koja su došla iz Republike Srpske.
Srpski član državnog Predsjedništva, predstavnik Dodikove partije Nebojša Radmanović, osporio je i samu legalnost istambulske deklaracije jer za takvo šta Silajdžić nema odluku Predsjedništva pa je i njegova posjeta Istambulu privatne, dakle - neobavezujuće, naravi.
Predsjednik rivalske partije, SDS-a, rekao je kako je "očigledno da eventualno poboljšanje odnosa BiH i Srbije, najvjerovatnije, ide na štetu Republike Srpske i Banjaluke".
Predsjednik radikala potcrtao je krizne dimenzije deklaracije o normalizaciji pozivom Dodiku i Radmanoviću da ostave sve druge poslove i da hitno idu na razgovor s predsjednikom Srbije jer je "zvanični Beograd u posljednjih nekoliko mjeseci zadao nekoliko ozbiljnih političkih udaraca Republici Srpskoj. Jedan od njih je Deklaracija o Srebrenici, koja je u Skupštini Srbije usvojena protivno volji naroda u RS, a drugi nje ova takozvana istambulska deklaracija".
Predstavnik Dodikova partije, osim što je optužio Silajdžića za privatizaciju funkcije predsjedavajućeg Predsjedništva i što u to uvlači i predsjednika Srbije, pokazao je i šta je to što najviše uznemiruje vladajuću partiju u Banjaluci: za njih je neprihvatljiv stav iz istambulske deklaracije kako je validan svaki unutrašnji dogovor institucija BiH i predstavnika tri naroda jer - kako se pribojavaju - to može biti i formula unitarizacije i centralizacije "dok osnivački dokument te partije insistira na BiH kao zajednici dva entiteta i tri naroda".
Ta panika već i zbog nagovještaja normalizacije ovih dana je manifestovana u erupciji nekontrolisanog bijesa i zbog najavljenog pojačanog angažovanja britanske diplomatije u osposobljavanju Bosne i Hercegovine za pristupanje Evropskoj Uniji i NATO-u i u pozivu Ujedinjenim nacijama na ukidanje funkcije i ovlašćenja međunarodnog predstavnika bez ikakve namjere da se ispune međunarodno propisanih pet ciljeva i dva uslova uključujući, kao najvažniji, povoljnu ocjenu političke situacije. Politika čija je srž protivljenje bilo kakvoj normalizaciji na klizavom je putu međunarodne samoizolacije. Ona će biti testirana uskoro i održavanjem regionalnog skupa 2. juna u Sarajevu i predstojećim sve usklađenijim evropsko-američkim inicijativama da se pristupi ustavnim reformama koje će osigurati institucijama bosanske države ovlašćenja neophodna za donošenje odluka potrebnih za približavanje euroatlantskim integracijama.
Koliko god balkanski ovisnici od teorija zavjere tražili razlike i pukotine u pristupu međunarodnih partnera budućnosti i Bosne i Zapadnog Balkana, oni su u jednome savršeno usaglašeni: Bosnu i Hercegovinu vide kao cjelovitu državu, sa dva entiteta, u sastavu i EU i NATO-a. Jasno je da takva perspektiva vodi obesmišljavanju prevlađujućih političkih projekata protekle dvije decenije: ako su u međunarodnoj viziji neupitni i cjelovitost države i njeno dvoentitetskpo uređenje, kome se još mogu prodavati kao ozbiljne platforme obećanja bilo unitarizacije ili otcjepljenja; ako je država pod kišobranom NATO-a, u kojem se napad na jednu članicu smatra napadom na sve, ko još može profitirati na širenju napetosti i strahova; ako je punopravna članica evropske porodice zemalja i naroda kakav bi značaj, osim folklornog bratstvovanja, mogli imati "specijalni odnosi" njenih regija ili konstitutivnih naroda sa susjednim državama. Otud i panika pred perspektivom uspostave "republike evropske".
Deklaracija o normalizaciji odnosa između dvije zemlje, i u širem susjedstvu, zatekla je i najpomirljivije među pretendentima za liderstvo među Bošnjacima, jer se evo na kraju jednog konfrontacionog - i po Bosnu i Hercegovinu u osnovi štetočinskog mandata - Silajdžić odjednom pojavljuje u ulozi učesnika i partnera u projektu pomirenja: ako on sada uspješno preuzme tu ulogu nosioca jedne obećavajuće inicijative uskratiće im potencijalno najranjiviju tačku u finišu izborne kampanje. To i njega i njegove buduće izborne konkurente za status "prvoga u Bošnjaka" dovodi u uznemirujuću situaciju traženja nekog pozitivnog programa nakon deceniju i po neproduktivnog nadvikivanja o patriotizmu i izdaji.
Ali, ta zbunjenost i uznemirenost na bošnjačkom nacionalistiučkom krilu nije ništa u poređenju s paničnim reagovanjima na istambulski nagovještaj normalizacije koja su došla iz Republike Srpske.
Srpski član državnog Predsjedništva, predstavnik Dodikove partije Nebojša Radmanović, osporio je i samu legalnost istambulske deklaracije jer za takvo šta Silajdžić nema odluku Predsjedništva pa je i njegova posjeta Istambulu privatne, dakle - neobavezujuće, naravi.
Predsjednik rivalske partije, SDS-a, rekao je kako je "očigledno da eventualno poboljšanje odnosa BiH i Srbije, najvjerovatnije, ide na štetu Republike Srpske i Banjaluke".
Predsjednik radikala potcrtao je krizne dimenzije deklaracije o normalizaciji pozivom Dodiku i Radmanoviću da ostave sve druge poslove i da hitno idu na razgovor s predsjednikom Srbije jer je "zvanični Beograd u posljednjih nekoliko mjeseci zadao nekoliko ozbiljnih političkih udaraca Republici Srpskoj. Jedan od njih je Deklaracija o Srebrenici, koja je u Skupštini Srbije usvojena protivno volji naroda u RS, a drugi nje ova takozvana istambulska deklaracija".
Predstavnik Dodikova partije, osim što je optužio Silajdžića za privatizaciju funkcije predsjedavajućeg Predsjedništva i što u to uvlači i predsjednika Srbije, pokazao je i šta je to što najviše uznemiruje vladajuću partiju u Banjaluci: za njih je neprihvatljiv stav iz istambulske deklaracije kako je validan svaki unutrašnji dogovor institucija BiH i predstavnika tri naroda jer - kako se pribojavaju - to može biti i formula unitarizacije i centralizacije "dok osnivački dokument te partije insistira na BiH kao zajednici dva entiteta i tri naroda".
Ta panika već i zbog nagovještaja normalizacije ovih dana je manifestovana u erupciji nekontrolisanog bijesa i zbog najavljenog pojačanog angažovanja britanske diplomatije u osposobljavanju Bosne i Hercegovine za pristupanje Evropskoj Uniji i NATO-u i u pozivu Ujedinjenim nacijama na ukidanje funkcije i ovlašćenja međunarodnog predstavnika bez ikakve namjere da se ispune međunarodno propisanih pet ciljeva i dva uslova uključujući, kao najvažniji, povoljnu ocjenu političke situacije. Politika čija je srž protivljenje bilo kakvoj normalizaciji na klizavom je putu međunarodne samoizolacije. Ona će biti testirana uskoro i održavanjem regionalnog skupa 2. juna u Sarajevu i predstojećim sve usklađenijim evropsko-američkim inicijativama da se pristupi ustavnim reformama koje će osigurati institucijama bosanske države ovlašćenja neophodna za donošenje odluka potrebnih za približavanje euroatlantskim integracijama.
Koliko god balkanski ovisnici od teorija zavjere tražili razlike i pukotine u pristupu međunarodnih partnera budućnosti i Bosne i Zapadnog Balkana, oni su u jednome savršeno usaglašeni: Bosnu i Hercegovinu vide kao cjelovitu državu, sa dva entiteta, u sastavu i EU i NATO-a. Jasno je da takva perspektiva vodi obesmišljavanju prevlađujućih političkih projekata protekle dvije decenije: ako su u međunarodnoj viziji neupitni i cjelovitost države i njeno dvoentitetskpo uređenje, kome se još mogu prodavati kao ozbiljne platforme obećanja bilo unitarizacije ili otcjepljenja; ako je država pod kišobranom NATO-a, u kojem se napad na jednu članicu smatra napadom na sve, ko još može profitirati na širenju napetosti i strahova; ako je punopravna članica evropske porodice zemalja i naroda kakav bi značaj, osim folklornog bratstvovanja, mogli imati "specijalni odnosi" njenih regija ili konstitutivnih naroda sa susjednim državama. Otud i panika pred perspektivom uspostave "republike evropske".