Samo dva-tri puta otkako pišem ovu kolumnu smatrao sam da je potrebno, radi razjašnjenja mogućih nesporazuma, da se i sam uključim u raspravu koju bi moji tekstovi potakli. Ovog puta - sasvim iznimno - vjerujem da su mogući nesporazumi povodom prošlonedjeljnog teksta ("Svjedoci vremena zla") takvi da zahtijevaju da im se posveti ovonedjeljna kolumna. U nekim od "odjeka i reagovanja", naime, dovodi se u pitanje profesionalni integritet osoba kojima tekst odaje počast za alarmiranje međunarodne javnosti povodom ratnih zločina u Bosni i Hercegovini devedesetih i za doprinos narastanju osjećaja odgovornosti da se zlodjela zaustave a njihovi počinioci kazne.
Jedan čitalac tako pita kako je to Roy Gutman bio "Svedok genocida" 1993. kad se genocid tada "nije ni dogodio" i zaključuje kako je "kredibilitet i autora i knjige u najmanju ruku sumnjiv".
Odgovor na takvo pitanje spada u odgonetanje dileme čemu čovjek treba više da vjeruje: svojim očima ili svojim etničkim predrasudama. Gutman u svojim ratnim reportažama iz Bosne u ljeto 1992. nije napisao ništa što nije lično vidio i temeljito istražio. Dolazeći iz kulture krajnje osjetljive na prizore masovnih transporta stanovništva u vagonima za stoku, na slike do kostiju izgladnjelih zatočenika iza logorske bodljikave žice, na iskaze preživjelih o masovnim progonima, otimačini imovine, poniženjima i ubijanju osoba čija je jedina krivica njihova etnička ili vjerska pripadnost čovjek je imao sve razloge da to što je vidio u naslovu svoje knjige nazove genocidom. Priroda i razmjere zločina u konkretnom slučaju u prijedorskom kraju, iako je Gutman pisao i o ratnim zločinima u Foči i drugdje u Bosni, dobile su potvrdu i pred međunarodnim i nacionalnim pravosuđima. Tribunal u Hagu je, na primjer, za zločine u logorima o kojima je pisao Gutman izrekao kaznu zatvora od 40 godina predsjedniku prijedorskog ratnog kriznog štaba; više presuda od 20, 21, 25 ili 35 godina zatvora logorskim stražarima ili "vikend-mučiteljima" iz obijesti; a postupci još traju.
Jedan pokušaj da se dovede u pitanje kredibilitet izvještaja o koncentracionim logorima oko Prijedora, kad je britanski magazin "Živući marksizam" (Living Marxism) ustvrdio kako je britanska Nezavisna TV (ITN) lažno predstavila "sabirni centar za izbjeglice" u Trnopolju kao koncentracioni logor, završio je pred londonskim sudom tako što je magazin osuđen za klevetu i morao da plati maksimalnu odštetu ITN-u od 75.000 funti i novinarima Penny Marshall i Ianu Williamsu po 150.000 što je dovelo do bankrota i ukidanja te publikacije. Toliko o kredibilitetu poricanja zločina.
Isti čitalac reći će kako je nobelovac Andrić pozvaniji da svjedoči "o istoriji, psihologiji i fizionomiji Bosne" nego "sve Suzane, Rojevi ili Kristijane zajedno" što je, naravno, ničim izazvano poređenje neuporedivog: Andrić je svjetska veličina u kategoriji literarne fikcije, dakle - on je u svojim romanima imao slobodu da piše o vremenima i ljudima stotinama godina prije njegovog vremena, dok su većina onih kojima sam odao priznanje zbog svjedočenja o našim godinama zla takođe uvaženi u svjetskom novinarstvu i publicistici u kojima se može pisati samo o onome što se doživjelo ili istražilo.
Drugi čitalac nudi mi "drugačije mišljenje" o bosanskom ratu, suprotstavljajući autorima iz najuticajnijih svjetskih publikacija rad autorice koja nije - kao oni koje sam spomenuo - izvještavala o ratu u Bosni za međunarodno relevantne medije pa tako nije mogla ni imati uticaj ni približan njihovom na svjetsku javnost ili politiku u odnosu na taj rat.
Trećem se čini kako su izvještavanja Christiane Amanpour "prilično tendenciozna" i pita se, pita - a zapravo sugeriše i odgovor - "koliko tu ima veze njeno iransko porijeklo i odrastanje provedeno u Teheranu i ipak islamskoj (otac Mohammad) porodici"? Zahvaljujem čitaocu što mi je ovom insinuacijom omogućio da ukažem koliko je naša opsesija etničkim i vjerovanje kako nečije ime ili porijeklo diktira njegov pogled na svijet beznadno zaostala za savremenim svjetskim iskustvom. Nekako upravo u vrijeme kad je moj pitac sricao svoju sumnju u porijeklom obojeno izvještavanje jedne od najpoznatijih novinarki našeg vremena, Christiane Amanpour je prihvatila da vodi nedjeljni politički magazin (This Week/Ove nedjelje) američke nacionalne TV mreže ABC: cijenjenom čitaocu svakako ne treba govoriti kako to pokazuje da velika američka TV mreža ni u primisli nema sumnje o "proiranskim predrasudama" ni u vrijeme kad američko-iranski nuklearni nespoorazum postaje jedna od najvećih tema našeg vremena. Uostalom, da etničke predrasude imaju ikakvu vrijednost u našem vremenu, teško da bi Barack Obama ikada postao američki predsjednik.
Uvažavam poruku čitaoca koji kaže kako "moji heroji nisu i njegovi" uz valjda uzajamno podrazumijevajuću napomenu da je ono zbog čega sam pisao o svjedocima vremena zla - to što su svojim moralnim stavom doprinijeli spasavanju hiljada života - vrijednost u svakoj kulturi i uopšte nije podložna našim pojedinačnim naklonostima ovim ili onim herojima.
Ova rasprava podsjeća me i na drugi dragocjen doprinos novinara o kojima sam pisao: međunarodnom razumijevanju balkanske istorije devedesetih. Ta priča - čija je autentičnost ovjerena haškim presudama a krebilitet najvišim novinarskim priznanjima - danas je integralni dio univerzitetskih knjiga i kurseva, bibliotečkog i arhivskog bogatstva, koje nije kao život u postdejtonskoj Bosni podložno bilo kakvom etničkom vetu ili "dogovoru tri konstituivna naroda". Riječ je o faktima - ne o fikciji.
Jedan čitalac tako pita kako je to Roy Gutman bio "Svedok genocida" 1993. kad se genocid tada "nije ni dogodio" i zaključuje kako je "kredibilitet i autora i knjige u najmanju ruku sumnjiv".
Odgovor na takvo pitanje spada u odgonetanje dileme čemu čovjek treba više da vjeruje: svojim očima ili svojim etničkim predrasudama. Gutman u svojim ratnim reportažama iz Bosne u ljeto 1992. nije napisao ništa što nije lično vidio i temeljito istražio. Dolazeći iz kulture krajnje osjetljive na prizore masovnih transporta stanovništva u vagonima za stoku, na slike do kostiju izgladnjelih zatočenika iza logorske bodljikave žice, na iskaze preživjelih o masovnim progonima, otimačini imovine, poniženjima i ubijanju osoba čija je jedina krivica njihova etnička ili vjerska pripadnost čovjek je imao sve razloge da to što je vidio u naslovu svoje knjige nazove genocidom. Priroda i razmjere zločina u konkretnom slučaju u prijedorskom kraju, iako je Gutman pisao i o ratnim zločinima u Foči i drugdje u Bosni, dobile su potvrdu i pred međunarodnim i nacionalnim pravosuđima. Tribunal u Hagu je, na primjer, za zločine u logorima o kojima je pisao Gutman izrekao kaznu zatvora od 40 godina predsjedniku prijedorskog ratnog kriznog štaba; više presuda od 20, 21, 25 ili 35 godina zatvora logorskim stražarima ili "vikend-mučiteljima" iz obijesti; a postupci još traju.
Jedan pokušaj da se dovede u pitanje kredibilitet izvještaja o koncentracionim logorima oko Prijedora, kad je britanski magazin "Živući marksizam" (Living Marxism) ustvrdio kako je britanska Nezavisna TV (ITN) lažno predstavila "sabirni centar za izbjeglice" u Trnopolju kao koncentracioni logor, završio je pred londonskim sudom tako što je magazin osuđen za klevetu i morao da plati maksimalnu odštetu ITN-u od 75.000 funti i novinarima Penny Marshall i Ianu Williamsu po 150.000 što je dovelo do bankrota i ukidanja te publikacije. Toliko o kredibilitetu poricanja zločina.
Isti čitalac reći će kako je nobelovac Andrić pozvaniji da svjedoči "o istoriji, psihologiji i fizionomiji Bosne" nego "sve Suzane, Rojevi ili Kristijane zajedno" što je, naravno, ničim izazvano poređenje neuporedivog: Andrić je svjetska veličina u kategoriji literarne fikcije, dakle - on je u svojim romanima imao slobodu da piše o vremenima i ljudima stotinama godina prije njegovog vremena, dok su većina onih kojima sam odao priznanje zbog svjedočenja o našim godinama zla takođe uvaženi u svjetskom novinarstvu i publicistici u kojima se može pisati samo o onome što se doživjelo ili istražilo.
Drugi čitalac nudi mi "drugačije mišljenje" o bosanskom ratu, suprotstavljajući autorima iz najuticajnijih svjetskih publikacija rad autorice koja nije - kao oni koje sam spomenuo - izvještavala o ratu u Bosni za međunarodno relevantne medije pa tako nije mogla ni imati uticaj ni približan njihovom na svjetsku javnost ili politiku u odnosu na taj rat.
Trećem se čini kako su izvještavanja Christiane Amanpour "prilično tendenciozna" i pita se, pita - a zapravo sugeriše i odgovor - "koliko tu ima veze njeno iransko porijeklo i odrastanje provedeno u Teheranu i ipak islamskoj (otac Mohammad) porodici"? Zahvaljujem čitaocu što mi je ovom insinuacijom omogućio da ukažem koliko je naša opsesija etničkim i vjerovanje kako nečije ime ili porijeklo diktira njegov pogled na svijet beznadno zaostala za savremenim svjetskim iskustvom. Nekako upravo u vrijeme kad je moj pitac sricao svoju sumnju u porijeklom obojeno izvještavanje jedne od najpoznatijih novinarki našeg vremena, Christiane Amanpour je prihvatila da vodi nedjeljni politički magazin (This Week/Ove nedjelje) američke nacionalne TV mreže ABC: cijenjenom čitaocu svakako ne treba govoriti kako to pokazuje da velika američka TV mreža ni u primisli nema sumnje o "proiranskim predrasudama" ni u vrijeme kad američko-iranski nuklearni nespoorazum postaje jedna od najvećih tema našeg vremena. Uostalom, da etničke predrasude imaju ikakvu vrijednost u našem vremenu, teško da bi Barack Obama ikada postao američki predsjednik.
Uvažavam poruku čitaoca koji kaže kako "moji heroji nisu i njegovi" uz valjda uzajamno podrazumijevajuću napomenu da je ono zbog čega sam pisao o svjedocima vremena zla - to što su svojim moralnim stavom doprinijeli spasavanju hiljada života - vrijednost u svakoj kulturi i uopšte nije podložna našim pojedinačnim naklonostima ovim ili onim herojima.
Ova rasprava podsjeća me i na drugi dragocjen doprinos novinara o kojima sam pisao: međunarodnom razumijevanju balkanske istorije devedesetih. Ta priča - čija je autentičnost ovjerena haškim presudama a krebilitet najvišim novinarskim priznanjima - danas je integralni dio univerzitetskih knjiga i kurseva, bibliotečkog i arhivskog bogatstva, koje nije kao život u postdejtonskoj Bosni podložno bilo kakvom etničkom vetu ili "dogovoru tri konstituivna naroda". Riječ je o faktima - ne o fikciji.