Prošle su od tada već gotovo dvije decenije zgusnutih i košmarnih zbivanja u nastojanjima da obnovimo živote "izmještene" iz prirodnog toka i gotovo se ne sjećamo koliko je i u vrijeme kad su Slovenija i Hrvatska donosile odluke o nezavisnosti rat izgledao nevjerovatan i apsurdan ishod. To je osjećanje možda najupečatljivije izrazio vojnik JNA Bahrudin negdje iz okoline Tuzle kad je na pitanje televizijskog reportera Ivice Puljića o tome šta se događa, u rovu negdje u Sloveniji, rekao: "Oni se kao otcjepljuju a mi im kao ne damo".
Ta nevjerica da je rat neka ozbiljna i bilo kome prihvatljiva opcija čak i u prvim mjesecima opsade Sarajeva izražavala se i crnohumornom dosjetkom u kojoj poslovični "Mujo" nakon uzaludnog višesatnog čekanja u zasjedi na četničku patrolu kaže poslovičnom "Sulji": "De, Boga ti, Suljo, izvidi da im se nije šta desilo".
Znam koliko te dosjetke "na račun Bošnjaka" iritiraju smrtno ozbiljne čuvare "tekovina naše borbe" i kako su, kako je opsada duže trajala, postepeno uklanjali iz programa radija i televizije i crni humor, optužujući i kultne sarajevske Nadrealiste da svojom satirom ismijavaju našu borbu za opstanak.
Razmišljam o tome povodom nedavnog obilježavanja 20. godišnjice osnivanja Stranke demokratske akcije kao prve nacionalne partije u tek ozakonjenom pluralističkom ambijentu u Bosni i Hercegovini. Sa nešto malo istorijskog sjećanja lako se složiti s onima koji će prigovoriti da to, istina, jeste bila prva formalno registrovana nacionalna stranka u toj republici ali da je njeno formiranje uslijedilo tek onda kad su najprije srpski a zatim i hrvatski nacionalni program - pod vodstvom Miloševića i Tuđmana - već uveliko bili na sceni. Ali, činjenica je i da je osnivač muslimanske nacionalne partije Alija Izetbegović - kao i anegdotski Mujo koji se brine da se četnicima nije šta desilo - entuzijastično pozdravio osnivanje Srpske demokratske stranke Radovana Karadžića i da joj je na njenom osnivačkom skupu u Sarajevu izrazio dobrodošlicu riječima “mi smo vas čekali” i “vi ste ovdje potrebni”.
Dvije decenije kasnije, nakon svega kroz šta je prošla Bosna i Hercegovina, bilo bi vrijeme da se se umjesto nekritičkog poistovjećivanja s likom i djelom "rahmetli prvog predsjednika" i ta stranka pozabavi kritičkom valorizacijom dvadesetogodišnjeg iskustva, uključujući tu i vlastite zablude i naučene lekcije. Uvažavajući da postoje i oni koji će na svaku današnju kritiku filozofije nacionalnog političkog organizovanja odgovoriti omalovažavanjem "naknadne pameti", citiraću ovdje šta sam o tome napisao u kolumni Listovi kalendara u tadašnjoj "Nedjelji" 3. marta 1991. u vrijeme kad se nad sudbinom Bosne i Hercegovine već njihala omča triju krajnosti u kojima je za Srbe bilo neprihvatljivo bilo šta osim života u jednoj državi, za Hrvate sve osim konfederacije, a za Muslimane sve osim života u suverenoj Bosni i Hercegovini: "Alija Izetbegović nije ovih dana žrtva samo nametnutih okolnosti već dijelom i vlastitog projekta: spoznaje da je Bosna i Hercegovina, jednostavno, tako komplikovano ljudsko jedinjenje da u njoj nije moguće voditi politiku na dominantno nacionalnom konceptu jer će se on nužno, kad-tad, suočiti s drugim nacionalnim konceptima a tada, kako je sam u nekoj prilici slikovito rekao, ništa više ne pomaže: od kajgane ne možete ponovo napraviti jaja".
Od tog vremena mnogo šta se promijenilo, pa su i nekadašnji Muslimani preimenovani - uzimajući istorijsko ime Bošnjaci - ali je i sadašnja bošnjačka kao i nekadašnja muslimanska politika ostalaca taocem provobitne zablude kako bi nacionalni interesi nekako mogli da se artikulišu i zaštite u okvirima nacionalno ekskluzivne političke partije. Kako je vrijeme, upornom blokadom državnih institucija i beznadnim zaostajanjem Bosne i Hercegovine za susjedima, pokazivalo uzaludnost takvih očekivanja, tako se i bošnjačka politička scena postepeno rastakala, s pojavom političkih partija koje su - na kritici neučinkovitosti SDA - nudile obećanje snažnije države s potpuno suprotnim efektima: njihov projekt, koji ne uvažava postojanje objektivno različitih interesa drugih dviju konstitutivnih etničkih grupa, dao je izgovor nacionalistima na drugim stranama za sistematsko osporavanje i potkopavanje ionako preslabašnih državnih institucija.
Ako je suditi po predigrama oktobarskih izbora, bratoubilački takozvani dijalog među aspirantima na buduće političko predstavljanje Bošnjaka - s međusobnim optužbama za nacionalnu izdaju, pljačku ili krčmljenje nacionalnih resursa, obmanjivanje javnosti i lažno predstavljanje i sve to i uz navijačko duhovno vodstvo Islamske zajednice - ne obećava nikakvo kritičko preispitivanje i pogotovu ne zamjenu izlizane ploče etničkog ekskluzivizma politikom doraslom izazovima evropske budućnosti. A bez te odavno već zakasnjele promjene političkog diskursa može se desiti da i izbori u kojima međunarodni sponzori očekuju pojavu partnera za korak prema europeizaciji države rezultiraju pobjedom platforme koja možda i hoće doprinositi kolektivnom osjećanju bošnjaštva ali će nastaviti da rastače ideju i perspektive Bosne (i Hercegovine).
Ta nevjerica da je rat neka ozbiljna i bilo kome prihvatljiva opcija čak i u prvim mjesecima opsade Sarajeva izražavala se i crnohumornom dosjetkom u kojoj poslovični "Mujo" nakon uzaludnog višesatnog čekanja u zasjedi na četničku patrolu kaže poslovičnom "Sulji": "De, Boga ti, Suljo, izvidi da im se nije šta desilo".
Znam koliko te dosjetke "na račun Bošnjaka" iritiraju smrtno ozbiljne čuvare "tekovina naše borbe" i kako su, kako je opsada duže trajala, postepeno uklanjali iz programa radija i televizije i crni humor, optužujući i kultne sarajevske Nadrealiste da svojom satirom ismijavaju našu borbu za opstanak.
Razmišljam o tome povodom nedavnog obilježavanja 20. godišnjice osnivanja Stranke demokratske akcije kao prve nacionalne partije u tek ozakonjenom pluralističkom ambijentu u Bosni i Hercegovini. Sa nešto malo istorijskog sjećanja lako se složiti s onima koji će prigovoriti da to, istina, jeste bila prva formalno registrovana nacionalna stranka u toj republici ali da je njeno formiranje uslijedilo tek onda kad su najprije srpski a zatim i hrvatski nacionalni program - pod vodstvom Miloševića i Tuđmana - već uveliko bili na sceni. Ali, činjenica je i da je osnivač muslimanske nacionalne partije Alija Izetbegović - kao i anegdotski Mujo koji se brine da se četnicima nije šta desilo - entuzijastično pozdravio osnivanje Srpske demokratske stranke Radovana Karadžića i da joj je na njenom osnivačkom skupu u Sarajevu izrazio dobrodošlicu riječima “mi smo vas čekali” i “vi ste ovdje potrebni”.
Dvije decenije kasnije, nakon svega kroz šta je prošla Bosna i Hercegovina, bilo bi vrijeme da se se umjesto nekritičkog poistovjećivanja s likom i djelom "rahmetli prvog predsjednika" i ta stranka pozabavi kritičkom valorizacijom dvadesetogodišnjeg iskustva, uključujući tu i vlastite zablude i naučene lekcije. Uvažavajući da postoje i oni koji će na svaku današnju kritiku filozofije nacionalnog političkog organizovanja odgovoriti omalovažavanjem "naknadne pameti", citiraću ovdje šta sam o tome napisao u kolumni Listovi kalendara u tadašnjoj "Nedjelji" 3. marta 1991. u vrijeme kad se nad sudbinom Bosne i Hercegovine već njihala omča triju krajnosti u kojima je za Srbe bilo neprihvatljivo bilo šta osim života u jednoj državi, za Hrvate sve osim konfederacije, a za Muslimane sve osim života u suverenoj Bosni i Hercegovini: "Alija Izetbegović nije ovih dana žrtva samo nametnutih okolnosti već dijelom i vlastitog projekta: spoznaje da je Bosna i Hercegovina, jednostavno, tako komplikovano ljudsko jedinjenje da u njoj nije moguće voditi politiku na dominantno nacionalnom konceptu jer će se on nužno, kad-tad, suočiti s drugim nacionalnim konceptima a tada, kako je sam u nekoj prilici slikovito rekao, ništa više ne pomaže: od kajgane ne možete ponovo napraviti jaja".
Od tog vremena mnogo šta se promijenilo, pa su i nekadašnji Muslimani preimenovani - uzimajući istorijsko ime Bošnjaci - ali je i sadašnja bošnjačka kao i nekadašnja muslimanska politika ostalaca taocem provobitne zablude kako bi nacionalni interesi nekako mogli da se artikulišu i zaštite u okvirima nacionalno ekskluzivne političke partije. Kako je vrijeme, upornom blokadom državnih institucija i beznadnim zaostajanjem Bosne i Hercegovine za susjedima, pokazivalo uzaludnost takvih očekivanja, tako se i bošnjačka politička scena postepeno rastakala, s pojavom političkih partija koje su - na kritici neučinkovitosti SDA - nudile obećanje snažnije države s potpuno suprotnim efektima: njihov projekt, koji ne uvažava postojanje objektivno različitih interesa drugih dviju konstitutivnih etničkih grupa, dao je izgovor nacionalistima na drugim stranama za sistematsko osporavanje i potkopavanje ionako preslabašnih državnih institucija.
Ako je suditi po predigrama oktobarskih izbora, bratoubilački takozvani dijalog među aspirantima na buduće političko predstavljanje Bošnjaka - s međusobnim optužbama za nacionalnu izdaju, pljačku ili krčmljenje nacionalnih resursa, obmanjivanje javnosti i lažno predstavljanje i sve to i uz navijačko duhovno vodstvo Islamske zajednice - ne obećava nikakvo kritičko preispitivanje i pogotovu ne zamjenu izlizane ploče etničkog ekskluzivizma politikom doraslom izazovima evropske budućnosti. A bez te odavno već zakasnjele promjene političkog diskursa može se desiti da i izbori u kojima međunarodni sponzori očekuju pojavu partnera za korak prema europeizaciji države rezultiraju pobjedom platforme koja možda i hoće doprinositi kolektivnom osjećanju bošnjaštva ali će nastaviti da rastače ideju i perspektive Bosne (i Hercegovine).