Autor kolumni za Radio Slobodna Evropa.
Prebacivati Sjedinjenim Državama da su nametnule Dejton pod "pritiscima i prijetnjama", kad dolazi od istaknutog bosanskohercegovačkog učesnika u tom procesu, upućuje na pokušaj samoamnestije za odsustvo bilo kakve državotvorne vizije u bosanskom - a zapravo bošnjačkom prvom timu - ali i nepoštovanje ključne uloge koju su odigrale Sjedinjene Države i Bill Clinton
Ovih dana imao sam priliku da jedno od kritičnih pitanja u vezi s proevropskim reformama u Bosni i Hercegovini - o tome kako bi međunarodni partneri mogli doprinijeti obnovi tog procesa nakon četverogodišnje blokade - sagledam iz obje relevantne perspektive: i domaće i međunarodne.
Možda je prevlađujući osjećaj zabrinutosti za „aktuelne prilike“ u bosanskoj državi najbolje izrazio strani diplomata s višegodišnjim iskustvom u Bosni i Hercegovini koji mi je rekao: „U Sarajevu je optimista samo onaj ko je upravo sletio popodnevnim avionom“. Hoće reći: već do jutra optimizmu više nema mjesta. Gledano iz lokalne perspektive, predugo traje očekivanje da stvari krenu nabolje
Ovonedjeljnu kolumnu nastavljam tamo gdje smo bili prošle nedjelje: na temi kratkotrajnog – pa i zaboravljenog – „sarajevskog proljeća“. Ovog puta povod je objavljivanje moje knjige „Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru“ na slovenačkom u izdanju Mladin
I dvije decenije nakon nasilnog raspada Jugoslavije, učestvujući u akademskim raspravama "eksperata za Jugoistočnu Evropu", nerijetko susrećem američke "jugonostalgičare": ljude koji su neke lijepe godine akademske ili diplomatske karijere - ili studija i istraživanja - proveli u Titovoj Jugoslaviji
U jednom od razgovora za bosanske medije uoči ovonedjeljne posjete američkog državnog sekretara Hilary Clinton Sarajevu pitali su me: Može li se reći da se, ovom posjetom, Amerika vraća nezavršenom poslu u vezi s Bosnom i Hercegovinom?
Zlatka Lagumdžiju posljednji put sam sreo prije punih sedam godina, na svečanosti u Narodnom pozorištu povodom 60. godišnjice lista Oslobođenje, i tada je aktuelna bila montirana afera o tome kako je navodno pripremao "državni udar". U prolazu - rekao sam mu: "Javi kad sljedeći put budeš pripremao udar protiv ovakve države ".
Svijet je, naime, iz dugogodišnjeg bosanskog iskustva odavno zaključio da, za razliku od svjetskih iskustava – u kojima su izborne godine vrijeme traženja i nuđenja najboljih rješenja – u Bosni i Hercegovini u takvoj godini ne može biti nikakvog napretka i ostavio je domaćim pretendentima na vlast da licitiraju s temama “patriotizma”, “izdaje”, “odanosti”
Prošlonedjeljni kongres Međunarodnog Press Instituta ugostili su, kako je zvanično naglašavano, gradovi-blizanci: Beč i Bratislava. Nakon trodnevnih razgovora i prijema u Beču, u utorak sam – sa desetinama drugih učesnika Kongresa sa svih kontinenata – krenuo na jednodnevni izlet brodom u Bratislavu.
Poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, reis Mustafa Cerić, savršeno je ovladao vještinom svih koji su na Balkanu u posljednje dvije decenije nosili ili prisvajali status onih koji govore u ime svojih naroda: ako kritikujete njegovo "prekoračenje ovlaštenja" u civilizacijski inače jasnom razgraničenju između vjerskog i svjetovnog - stići će vas kletva islamofobije
Iduću nedjelju provešću u Beču, u kojem sam živio tri nedavne godine (2001.-2004.), ovog puta u pomalo počasnom statusu: pozvan sam da učestvujem na kongresu svjetskih izdavača kao jedan od pedeset svjetskih novinara koji su na 50. godišnjicu postojanja International Press Instituta prije deset godina imenovani herojima borbe za slobodu štampe u svijetu.
Nasuprot svjetskom iskustvu, u kojem je najbolja preporuka za očuvanje pozicija ubrzano završavanje prioritetnih nacionalnih poslova, u Bosni i Hercegovini su i domaći i strani faktori poodavno zaključili kako "izborna godina nije najpovoljnija za neophodne reforme"
Kažem kako se u bosanskom slučaju radi o "povratku u budućnost" - mi smo u jugoslovenskom kontekstu već bili u Evropi i od nje smo odvojeni nasiljem devedesetih - a u afganistanskom slučaju nema ničega sličnog zapadnom poimanju prosperiteta.
Kad čitate biografije značajnijih ličnosti iz svijeta politike, nauke ili kulture u Sjedinjenim Državama nerijetko ćete u njima vidjeti, kao važnu mjeru njihovog javnog autoriteta, i listu značajnijih publikacija i radio i televizijskih emisija u kojima je ta osoba pisala ili intervjuisana
Samo jedna rečenica iz godišnjeg izvještaja američkog ministarstva spoljnih poslova o terorizmu bila je dovoljna da potakne rafalnu verbalnu paljbu premijera Republike Srpske Milorada Dodika.
Početkom avgusta u domaćoj i međunarodnoj javnosti ponovo se govorilo o Sarajevskoj Hagadi: ovog puta povod je bilo otvaranje za javnost posebno uređenog prostora u zgradi Zemaljskog muzeja u Sarajevu u kojoj je ova rijetka knjiga nakon putovanja dugog više od 500 godina našla dostojno trajno utočište.
U prvom reagovanju na odluku londonskog suda o odbijanju zathjeva Srbije za izručenje bivšeg člana bosanskog Predsjedništva Ejupa Ganića, zamjenik srbijanskog tužioca za ratne zločine je – najavljujući žalbu na tu odluku – rekao nešto što samo potvrđuje vanpravne motive i pravnu manjkavost beogradske potjernice.
Dan prije nego što je Međunarodni sud pravde u Hagu objavio kako proglašenjem nezavisnosti Kosova nije prekršeno međunarodno pravo, pa tako ta odluka nije nelegalna, u Beogradu je nakon sastanka s predsjednikom Srbije premijer Republike Srpske najavio kako bi takva odluka najvišeg međunarodnog suda mogla biti i „poruka za neka buduća ponašanja“ obnavljajući tako u novom povodu i novoj formi omiljenu predizbornu temu referenduma ili otcjepljenja s kojom je dobio izbore 2006.
Da mogu za sebe reći da sam nostalgičan, a nisam - jer ni tamo odakle dolazim ništa više nije niti će biti onako kako je bilo - mogao bih u danima kao što je 4. juli razmišljati o tome kako u Americi nekim sticajem istorijskih podudarnosti živimo po vrlo sličnom kalendaru nacionalnih praznika kakav smo imali "tamo":
Čak i u godini kad je i Skupština Srbije usvojila deklaraciju o osudi tog zločina "onako kako je utvrđen odlukom Međunarodnog suda pravde" poricanje genocida je medijski i politički rasprostranjenije nego suočavanje s faktima o Srebrenici i poštovanje za žrtve i za preživjele
Učitajte više sadržaja...
