Iako zvanično kampanja za bosanskohercegovače izbore 3. oktobra tek počinje, nezvanično je cijela ova godina obilježena - ili, preciznije, izgubljena - na pozicioniranje svih ključnih partija ili za očuvanje ili za osvajanje vlasti.
Nasuprot svjetskom iskustvu, u kojem je najbolja preporuka za očuvanje pozicija ubrzano završavanje prioritetnih nacionalnih poslova, u Bosni i Hercegovini su i domaći i strani faktori poodavno zaključili kako "izborna godina nije najpovoljnija za neophodne reforme" i svi važni poslovi se već mjesecima ostavljaju za poslije izbora.
Tako će i kampanjom, umjesto nadmetanja u najevropskijim idejama i projektima, dominirati potpuno bespredmetna nadvikivanja o tome ko će najuspješnije "čuvati" a ko najkefikasnije "demontirati" bosansku državu.
To su već bile dominantne teme u izborima od prije četiri godine, kad se sve na kraju svelo na obećanja "stopostotne BiH" na bošnjačkoj i igranje na kartu "referenduma o osamostaljenju" na srpskoj strani, i - začudo - iako se pokazalo da su to uglavnom besperspektivni projekti, sve je izvjesnije da u izborima 2010. doživljavamo reprizu retorike iz izbora 2006. godine.
Ton takvom razvoju očekivano daje premijer Republike Srpske koji, kao i prije četiri godine, inspiraciju za negiranje Bosne i Hercegovine nalazi u događajima u regionu: 2006. godine to je bio tek održani referendum o nezavisnosti Crne Gore (kad mogu oni - može i Republika Srpska) ali tada je ta logika obeshrabrena i iz Beograda s upozorenjem da bi to moglo oslabiti poziciju Srbije u protivljenju nezavisnosti Kosova.
Ove godine - taj regionalni povod došao je s objavljivanjem nalaza Međunarodnog suda pravde kako proglašenjem nezavisnosti Kosova nije povrijeđeno međunarodno pravo.
To je, očekivano, oživjelo referendumsku priču u Republici Srpskoj. Dodik, u savršenom saglasju sa svojim predstavnicima na najvišim državnim funkcijama, sve učestalije dovodi u sumnju bilo kakve perspektive Bosne i Hercegovine licitirajući sada - i u intervjuima međunarodnim medijima - i sa rokovima u kojima će se pokazati da je to "nemoguća zemlja" i u kojima će, za četiri ili ako treba i za deset godina, biti ostvaren njegov "san".
"Međunarodni faktor"
Da bi se taj projekt održavao u životu neophodno je, naravno, onemogućiti ispunjavanje uslova za približavanje NATO-u, od kojeg je već dobijen uslovni akcioni plan za članstvo: jasno je, naime, i Dodiku i njegovim najvjernijim političkim i medijskim sljedbenicima da bi onog dana kad Bosna i Hercegovina postane punopravna članica euroatlantskog odbrambenog saveza "od sada pa nadalje i ubuduće" bila otklonjena svaka neizvjesnost u vezi s opstojnošću države.
To objašnjava i eskalaciju separatističke retorike posljednjih mjeseci praćenu automatskim odbijanjem međunarodsnih inicijativa, uključujući i onu američkog državnog sekretara, za rješavanje pitanja vojne imovine.
Što se "međunarodnog faktora" tiče - budućnost Bosne i Hercegovine ni najmanje nije upitna: sa najviših vrhova najuticajnijih svjetskih instanci, od Evropske Unije i Sjedinjenih Država do NATO-a, uporno se ponavlja da za njih to ostaje "jedna država s dva multietnička entiteta" i nema nikakvih nagovještaja da bi domaće opstrukcije potrebnih reformi ili licitiranje sa "stopostotnošću" države ili "osamostaljenjem" entiteta mogli promijeniti tu realnost.
U Briselu i Vašingtonu, naravno, uredno registruju sve što govori Dodik i zabrinuti su što njegova referendumska retorika nastavlja da blokira bilo kakav napredak Bosne i Hercegovine prema euroatlantskim integracijama - kao željenoj destinaciji - ali i kad u svojim analitičkim službama proučavaju sve scenarije, uključujući i one najdrastičnije, dalja podjela pokazuje se najmanje prihvatljivom. Svijet, jednostavno, zaključuje da je alternativa "planu A", integraciji bosanske države u NATO i EU, suviše rizična da bi je bilo ko odgovoran podržao.
Ona, naime, podrazumijeva otvaranje svih teritorijalnih pitanja i sporova, jer jedno je dejtonska Republika Srpska u okviru međunarodno priznate Bosne i Hercegovine a nešto sasvim drugo neka "osamostaljena" ili nekom pripojena država koja ne bi mogla automatski računati na vlasništvo nad desetinama većih i manjih naselja s predratnom bošnjačkom većinom.
Takav scenarij sluti i "etničko očišćenje" preostalih oaza multietničnosti ili dalje obespravljenje manjina i povratnika; i, uz porast bošnjačko-hrvatskih napetosti oko preraspodjele federalnog zajedničkog doma, vodi stvaranju male, stiješnjene i na susjede i svijet ogorčene muslimanske državice ili balkanskog "bošnjakistana".
Takvo šta je, iz međunarodne perspektive, neprihvatljivo. Zato se - dok se na bosanskoj predizbornoj političkoj sceni ispaljuju novi verbalni plotuni sračunati na osvajanje plemenskih glasova - u međunarodnim krugovima priprema strategija za postizborno obnavljanje proreformskih projekata koja uključuje i poticaje i partnerstvo u procesu reformi ali i političku izolaciju i sasvim lične sankcije za opstrukcioniste u vidu ograničavanja putovanja i poslovanja u inostrranstvu. Postoje ozbiljni nagovještaji snažnijeg američko-evropskog partnerstva i koordinacije na tom projektu.
Nasuprot svjetskom iskustvu, u kojem je najbolja preporuka za očuvanje pozicija ubrzano završavanje prioritetnih nacionalnih poslova, u Bosni i Hercegovini su i domaći i strani faktori poodavno zaključili kako "izborna godina nije najpovoljnija za neophodne reforme" i svi važni poslovi se već mjesecima ostavljaju za poslije izbora.
Tako će i kampanjom, umjesto nadmetanja u najevropskijim idejama i projektima, dominirati potpuno bespredmetna nadvikivanja o tome ko će najuspješnije "čuvati" a ko najkefikasnije "demontirati" bosansku državu.
Tako će i kampanjom, umjesto nadmetanja u najevropskijim idejama i projektima, dominirati potpuno bespredmetna nadvikivanja o tome ko će najuspješnije "čuvati" a ko najkefikasnije "demontirati" bosansku državu.
To su već bile dominantne teme u izborima od prije četiri godine, kad se sve na kraju svelo na obećanja "stopostotne BiH" na bošnjačkoj i igranje na kartu "referenduma o osamostaljenju" na srpskoj strani, i - začudo - iako se pokazalo da su to uglavnom besperspektivni projekti, sve je izvjesnije da u izborima 2010. doživljavamo reprizu retorike iz izbora 2006. godine.
Ton takvom razvoju očekivano daje premijer Republike Srpske koji, kao i prije četiri godine, inspiraciju za negiranje Bosne i Hercegovine nalazi u događajima u regionu: 2006. godine to je bio tek održani referendum o nezavisnosti Crne Gore (kad mogu oni - može i Republika Srpska) ali tada je ta logika obeshrabrena i iz Beograda s upozorenjem da bi to moglo oslabiti poziciju Srbije u protivljenju nezavisnosti Kosova.
Ove godine - taj regionalni povod došao je s objavljivanjem nalaza Međunarodnog suda pravde kako proglašenjem nezavisnosti Kosova nije povrijeđeno međunarodno pravo.
To je, očekivano, oživjelo referendumsku priču u Republici Srpskoj. Dodik, u savršenom saglasju sa svojim predstavnicima na najvišim državnim funkcijama, sve učestalije dovodi u sumnju bilo kakve perspektive Bosne i Hercegovine licitirajući sada - i u intervjuima međunarodnim medijima - i sa rokovima u kojima će se pokazati da je to "nemoguća zemlja" i u kojima će, za četiri ili ako treba i za deset godina, biti ostvaren njegov "san".
"Međunarodni faktor"
Da bi se taj projekt održavao u životu neophodno je, naravno, onemogućiti ispunjavanje uslova za približavanje NATO-u, od kojeg je već dobijen uslovni akcioni plan za članstvo: jasno je, naime, i Dodiku i njegovim najvjernijim političkim i medijskim sljedbenicima da bi onog dana kad Bosna i Hercegovina postane punopravna članica euroatlantskog odbrambenog saveza "od sada pa nadalje i ubuduće" bila otklonjena svaka neizvjesnost u vezi s opstojnošću države.
To objašnjava i eskalaciju separatističke retorike posljednjih mjeseci praćenu automatskim odbijanjem međunarodsnih inicijativa, uključujući i onu američkog državnog sekretara, za rješavanje pitanja vojne imovine.
Što se "međunarodnog faktora" tiče - budućnost Bosne i Hercegovine ni najmanje nije upitna: sa najviših vrhova najuticajnijih svjetskih instanci, od Evropske Unije i Sjedinjenih Država do NATO-a, uporno se ponavlja da za njih to ostaje "jedna država s dva multietnička entiteta" i nema nikakvih nagovještaja da bi domaće opstrukcije potrebnih reformi ili licitiranje sa "stopostotnošću" države ili "osamostaljenjem" entiteta mogli promijeniti tu realnost.
Što se "međunarodnog faktora" tiče - budućnost Bosne i Hercegovine ni najmanje nije upitna: sa najviših vrhova najuticajnijih svjetskih instanci, od Evropske Unije i Sjedinjenih Država do NATO-a, uporno se ponavlja da za njih to ostaje "jedna država s dva multietnička entiteta"...
U Briselu i Vašingtonu, naravno, uredno registruju sve što govori Dodik i zabrinuti su što njegova referendumska retorika nastavlja da blokira bilo kakav napredak Bosne i Hercegovine prema euroatlantskim integracijama - kao željenoj destinaciji - ali i kad u svojim analitičkim službama proučavaju sve scenarije, uključujući i one najdrastičnije, dalja podjela pokazuje se najmanje prihvatljivom. Svijet, jednostavno, zaključuje da je alternativa "planu A", integraciji bosanske države u NATO i EU, suviše rizična da bi je bilo ko odgovoran podržao.
Ona, naime, podrazumijeva otvaranje svih teritorijalnih pitanja i sporova, jer jedno je dejtonska Republika Srpska u okviru međunarodno priznate Bosne i Hercegovine a nešto sasvim drugo neka "osamostaljena" ili nekom pripojena država koja ne bi mogla automatski računati na vlasništvo nad desetinama većih i manjih naselja s predratnom bošnjačkom većinom.
Takav scenarij sluti i "etničko očišćenje" preostalih oaza multietničnosti ili dalje obespravljenje manjina i povratnika; i, uz porast bošnjačko-hrvatskih napetosti oko preraspodjele federalnog zajedničkog doma, vodi stvaranju male, stiješnjene i na susjede i svijet ogorčene muslimanske državice ili balkanskog "bošnjakistana".
Takvo šta je, iz međunarodne perspektive, neprihvatljivo. Zato se - dok se na bosanskoj predizbornoj političkoj sceni ispaljuju novi verbalni plotuni sračunati na osvajanje plemenskih glasova - u međunarodnim krugovima priprema strategija za postizborno obnavljanje proreformskih projekata koja uključuje i poticaje i partnerstvo u procesu reformi ali i političku izolaciju i sasvim lične sankcije za opstrukcioniste u vidu ograničavanja putovanja i poslovanja u inostrranstvu. Postoje ozbiljni nagovještaji snažnijeg američko-evropskog partnerstva i koordinacije na tom projektu.
Opšti izbori u BiH 3. oktobra
Opšti izbori
Trećeg oktobra 2010. građani BiH su glasali na sedmim opštim demokratkim izborima od 1990. godine
* Za izbore je bilo registrovano 3.126.599 glasača.
* Građani su mogli birati između 8.730 kandidata, od čega 11 nezavisnih, koji se nalaze na 778 kandidatskih listi i predsstavljaju 39 političke partije i 11 koalicija.
* Na nivou BiH, građani su birali tri člana Predsjedništva te 42 zastupnika za Zastupnički dom Parlamentarne Skupštine BiH.
* U Federaciji BiH, birano je 98 zastupnika za Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH i zastupnici za 10 kantonalnih skupština.
* U Republici Srpskoj, biran je predsjednik i dva potpredsjednika Republike Srpske i 83 poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
* Stranica posvećana izborima OVDJE
* Stranica Centralne izborne komisije www.izbori.ba