Zlatka Lagumdžiju posljednji put sam sreo prije punih sedam godina, na svečanosti u Narodnom pozorištu povodom 60. godišnjice lista Oslobođenje, i tada je aktuelna bila montirana afera o tome kako je navodno pripremao "državni udar". U prolazu - rekao sam mu: "Javi kad sljedeći put budeš pripremao udar protiv ovakve države". Njegova stranka (SDP) pokušala je demokratski "državni udar" na nedjeljnim izborima i postigla je upadljiv napredak: imaće značajniju ulogu u formiranju nove vlasti na svim nivoima a njen kandidat - Željko Komišić - s daleko najviše glasova ponovo je biran u državno predsjedništvo.
Većina stranih posmatrača slaže se kako će izborni uspjeh socijaldemokrata, pa i prevaga dogovorima sklonije SDA nad Silajdžićevom Strankom za BiH među Bošnjacima, potaći obnavljanje reformskog procesa i ispunjavanje uslova za približavanje euroatlantskim integracijama. Kao što je već uobičajeno u razumijevanju i tumačenju bosanskohercegovačke stvarnosti, međunarodne procjene i domaći odjeci prošlonedjeljnih izbora bitno se razlikuju.
U međunarodnim gledanjima, preovlađuje ocjena kako ishod izbora ukazuje na očekivanja javnosti da se najzad krene u reforme usmjerene na stvaranje eurokompatibilne funkcionalne države, iako ima i upozorenja kako nedjeljni rezultati odražavaju i duboke podjele: po tim procjenama, Bošnjaci su glasali za jačanje države - Srbi za jačanje svog entiteta - Hrvati za vlastiti "treći entitet".
Izborni trijumf Željka Komšića pri tome se tumači iz dvije suprotstavljene perspektive: po jednima - to je primjer prevladavanja etničkih podjela, a po drugima - ilustracija njihove neminovnosti i čak produbljivanja. Situacija savršeno odslikava vječitu dilemu - u ovom slučaju političke prirode - o tome je li čaša poluprazna ili polupuna. Optimisti zapažaju kako to što je značajan dio bošnjačkog stanovništva radije dao glas probosanskom kandidatu za hrvatskog člana predsjedništva nego i verbalno najpatriotskijim bošnjačkim kandidatima ukazuje na to da je cjelovitost i multietničnost Bosne i Hercegovine za njih značajnija od usko definisanog bošnjačkog nacionalnog interesa. Pesimisti upozoravaju kako to što su "Bošnjaci ponovo izabrali hrvatskog predstavnika" u Predsjedništvu dodatno osnažuje pritisak na dalju podjelu i formiranje "hrvatskog entiteta".
Takvo tumačenje izbornog ishoda ovih dana upadljivo nameću i gubitnici na bošnjačkoj strani. Oni insinuiraju kako je SDP - s kandidaturom Željka Komšića - zapravo uskratio njima značajan broj glasova koji bi, navodno , dobili svojom verbalno radikalnom probosanskom orijentacijom, ma šta ona značila i koliko god bila razlogom potpune blokade bilo kakvog napretka u prethodne četiri godine. Na istoj su liniji i pobjednici u Republici Srpskoj: Dodiku naklonjeni mediji vide u Komšićevom trijumfu novi povod za dokazivanje "neodrživosti Bosne i Hercegovine" i "dokaz za uskraćivanje Hrvatima jednakih prava u federaciji". Oni to uzimaju i kao primjer za zastrašivanje javnosti u vezi s "opasnostima unitarizacije" odnosno jačanja države.
Pri tome, kao što s nacionalističkom dioptrijom najčešće biva, potpuno previđaju i najočitiju logiku.
U vezi s Republikom Srpskom - najžešće se zalažu za "slovo Dejtonskog sporazuma" odnosno za njegovo provođenje "onako kako je napisano" (u čemu, naravno, ne bi bilo nikakve perspektive za najvažniji aspekt njihovog političkog projekta: podržavljenje entiteta). U vezi s federacijom - radije se oslanjaju na "duh" nego na "slovo Dejtona" jer nema nikakve sumnje o tome da je u slučaju kandidature i izbora Željka Komšića sve savršeno zakonito: dejtonski ustav, naime, govori o članu Predsjedništva "iz reda hrvatskog naroda" i nigdje ni u "slovu" ni u "duhu" ustava nema ničega po čemu Komšić ne bi ispunjavao taj kriterij.
Štaviše, to što se u slučaju Komšić pokazuje da građani Bosne i Hercegovine mogu glasati i izvan nasiljem i ustupcima "momcima s oružjem" nametnutih etničkih podjela, moglo bi se uzeti i kao - možda zakasnjeli ali ipak poučan - primjer kako je s malo više ustavnopravne kreativnosti bilo moguće uspostaviti uslove za funkcionalnije institucije na državnom nivou. U slučaju državnog predsjedništva, pošto njegove odluke - ili odsustvo saglasnosti i odlučivanja - pogađaju sve građane jednako, bilo bi logičnije i dosljednije da svi građani glasaju za sva tri člana, ili sva četiri kada se doda i predstavnik "ostalih". To bi u znatnoj mjeri promijenilo i ton i fokus i kriterije izbornog procesa i najvjerovatnije eliminisalo ekstreme: teško da bi značajniji broj pripadnika bilo kog "konstitutivnog naroda" glasao za najekstremnije predstavnike drugih etničkih grupa i sami kandidati i partije morali bi voditi računa o tome da - ako se već kandiduju za državne funkcije - moraju doprinositi traženju rješenja prihvatljivih za sve.
Većina stranih posmatrača slaže se kako će izborni uspjeh socijaldemokrata, pa i prevaga dogovorima sklonije SDA nad Silajdžićevom Strankom za BiH među Bošnjacima, potaći obnavljanje reformskog procesa i ispunjavanje uslova za približavanje euroatlantskim integracijama. Kao što je već uobičajeno u razumijevanju i tumačenju bosanskohercegovačke stvarnosti, međunarodne procjene i domaći odjeci prošlonedjeljnih izbora bitno se razlikuju.
U međunarodnim gledanjima, preovlađuje ocjena kako ishod izbora ukazuje na očekivanja javnosti da se najzad krene u reforme usmjerene na stvaranje eurokompatibilne funkcionalne države, iako ima i upozorenja kako nedjeljni rezultati odražavaju i duboke podjele: po tim procjenama, Bošnjaci su glasali za jačanje države - Srbi za jačanje svog entiteta - Hrvati za vlastiti "treći entitet".
Izborni trijumf Željka Komšića pri tome se tumači iz dvije suprotstavljene perspektive: po jednima - to je primjer prevladavanja etničkih podjela, a po drugima - ilustracija njihove neminovnosti i čak produbljivanja. Situacija savršeno odslikava vječitu dilemu - u ovom slučaju političke prirode - o tome je li čaša poluprazna ili polupuna. Optimisti zapažaju kako to što je značajan dio bošnjačkog stanovništva radije dao glas probosanskom kandidatu za hrvatskog člana predsjedništva nego i verbalno najpatriotskijim bošnjačkim kandidatima ukazuje na to da je cjelovitost i multietničnost Bosne i Hercegovine za njih značajnija od usko definisanog bošnjačkog nacionalnog interesa. Pesimisti upozoravaju kako to što su "Bošnjaci ponovo izabrali hrvatskog predstavnika" u Predsjedništvu dodatno osnažuje pritisak na dalju podjelu i formiranje "hrvatskog entiteta".
Takvo tumačenje izbornog ishoda ovih dana upadljivo nameću i gubitnici na bošnjačkoj strani. Oni insinuiraju kako je SDP - s kandidaturom Željka Komšića - zapravo uskratio njima značajan broj glasova koji bi, navodno , dobili svojom verbalno radikalnom probosanskom orijentacijom, ma šta ona značila i koliko god bila razlogom potpune blokade bilo kakvog napretka u prethodne četiri godine. Na istoj su liniji i pobjednici u Republici Srpskoj: Dodiku naklonjeni mediji vide u Komšićevom trijumfu novi povod za dokazivanje "neodrživosti Bosne i Hercegovine" i "dokaz za uskraćivanje Hrvatima jednakih prava u federaciji". Oni to uzimaju i kao primjer za zastrašivanje javnosti u vezi s "opasnostima unitarizacije" odnosno jačanja države.
Pri tome, kao što s nacionalističkom dioptrijom najčešće biva, potpuno previđaju i najočitiju logiku.
U vezi s Republikom Srpskom - najžešće se zalažu za "slovo Dejtonskog sporazuma" odnosno za njegovo provođenje "onako kako je napisano" (u čemu, naravno, ne bi bilo nikakve perspektive za najvažniji aspekt njihovog političkog projekta: podržavljenje entiteta). U vezi s federacijom - radije se oslanjaju na "duh" nego na "slovo Dejtona" jer nema nikakve sumnje o tome da je u slučaju kandidature i izbora Željka Komšića sve savršeno zakonito: dejtonski ustav, naime, govori o članu Predsjedništva "iz reda hrvatskog naroda" i nigdje ni u "slovu" ni u "duhu" ustava nema ničega po čemu Komšić ne bi ispunjavao taj kriterij.
Štaviše, to što se u slučaju Komšić pokazuje da građani Bosne i Hercegovine mogu glasati i izvan nasiljem i ustupcima "momcima s oružjem" nametnutih etničkih podjela, moglo bi se uzeti i kao - možda zakasnjeli ali ipak poučan - primjer kako je s malo više ustavnopravne kreativnosti bilo moguće uspostaviti uslove za funkcionalnije institucije na državnom nivou. U slučaju državnog predsjedništva, pošto njegove odluke - ili odsustvo saglasnosti i odlučivanja - pogađaju sve građane jednako, bilo bi logičnije i dosljednije da svi građani glasaju za sva tri člana, ili sva četiri kada se doda i predstavnik "ostalih". To bi u znatnoj mjeri promijenilo i ton i fokus i kriterije izbornog procesa i najvjerovatnije eliminisalo ekstreme: teško da bi značajniji broj pripadnika bilo kog "konstitutivnog naroda" glasao za najekstremnije predstavnike drugih etničkih grupa i sami kandidati i partije morali bi voditi računa o tome da - ako se već kandiduju za državne funkcije - moraju doprinositi traženju rješenja prihvatljivih za sve.