U jednom od razgovora za bosanske medije uoči ovonedjeljne posjete američkog državnog sekretara Hilary Clinton Sarajevu pitali su me: Može li se reći da se, ovom posjetom, Amerika vraća nezavršenom poslu u vezi s Bosnom i Hercegovinom? Odgovorio sam kako se ne bih složio s pretpostavkom iz pitanja - kako je Amerika uopšte i bila odsutna iz bosanske priče - jer su jednogodišnji time out, pauzu u bavljenju svojim poslom, uzeli bosanskohercegovački političari a ne Washington. Već i vrlo sažeto zvanično saopštenje uoči posjete ukazivalo je kako je njen glavni cilj da naglasi "nastavak podrške bosanskohercegovačkim nastojanjima za približavanje euroatlantskim integracijama", nešto u šta je i administracija Baracka Obame - iako angažovana na okončanju dva rata i na obnovi bliskoističnog mirovnog procesa - uložila značajne kapacitete: posjetu potpredsjednika Josepha Bidena sa značajnim porukama iz Washingtona u prvim mjesecima Obaminog predsjednikovanja; pet posjeta zamjenika državnog sekretara Jamesa Steinberga u nastojanjima da se deblokira proces proevropskih ustavnih reformi; sada i posjetu državnog sekretara. Ukratko - ne čini mi se da bi se Sjedinjenim Državama, ili evropskim partnerima, mogla pripisivati odgovornost što su zaključili kako za razliku od svjetskog iskustva, u kojem su izborne godine vrijeme nadmetanja u najprogresivnijim idejama, u Bosni i Hercegovini u izbornoj godini ne može biti nikakvog napretka.
Tako mi i teza iz brojnih bosanskih komentara ove posjete o tome kako se "Amerika vraća bosanskom pitanju" nekako liči na amnestiju domaćih političara od prvostepene odgovornosti za vođenje državnih poslova. Posjeta Hilary Clinton i njeni razgovori u Sarajevu i sa izbornim pobjednicima i posebno s mladima i predstavnicima civilnog društva ponudili su zdravu dozu i realizma i optimizma: realizma - u vidu neuvijene pouke da isključivu odgovornost za ispunjavanje aspiracija najvećeg dijela stanovništva za pripadanje euroatlantskim integracijama snose izabrane bosanske vlasti; a optimizma - u vidu naglašene spremnosti američke vlade da zajedno s evropskim partnerima ohrabruje i pomaže sve one koji će raditi za takvu budućnost.
Posjeta je, potcrtavajući te dvije dimenzije američkih postizbornih očekivanja, za svakoga ko to hoće da zna, pokazala koliko su temeljito pogrešne - pa i štetočinske- bile dvije međusobno osnažujuće ali za politički proces paralizirajuće glavne pretpostavke na kojima je počivala takozvana politika u Bosni i Hercegovini u protekle četiri godine.
Jedna je ona koju je na bošnjačkoj strani simbolizovao Haris Silajdžić: njegovo obećanje "stopostotne države" - u ime maksimalističkih očekivanja za koja nije imao nijednog relevantnog međunarodnog ili domaćeg partnera - dovelo je do odbacivanja i potpune blokade do tada aktivnog procesa postepenih poboljšanja ustava sračunatih na veću funkcionalnost države i na kraju rezultiralo sa četiri godine slabljenja umjesto obećavanog jačanja bosanske državnosti.
Druga je ona koju na srpskoj strani oličava Milorad Dodik: on je, transparentno da ne može biti transparentnije, vlastitu misiju definisao kao "jačanje Republike Srpske i slabljenje Bosne i Hercegovine" i kao glavnu smetnju postizanju tog cilja identiikovao postojanje Visokog predstavnika a kao glavni neposredni cilj istakao ukidanje te funkcije i ovlašćenja koja uz nju idu. Pri tome se, kao i Silajdžić sa svojim maksimalizmom, zapleo u pogrešnu računicu. Ako hoće ukidanje visokog predstavnika, mora demonstrirati spremnost da doprinosi u uspostavi funkcionalnosti države koja će uvjeriti svijet kako je nepovratno na putu pridruženja NATO-u i Evropskoj Uniji.
Šefici američke diplomatije, naravno, nije mogla promaći očita kontradikcija između insistiranja Dodika i njegovih istomišljenika kako je "visoki predstavnik remetilački faktor" i njihovog odbijanja da ispunjavaju uslove za ukidanje te funkcije uključujući i nedavni američki poziv na rješavanje nesporazuma o vlasništvu nad vojnom imovinom kako bi se napravio sljedeći korak prema učlanjenju u NATO. To se u Washingtonu odavno vidi kao još jedan od paradoksa bosanske političke realnosti. Najuporniji zagovornici ukidanja funkcije i ovlašćenja visokog predstavnika istovremeno su i najveći razlog da Sjedinjene Države nisu mogle podržati taj korak. Američka logika u vezi s pozivima na ukidanje te institucije je očita: to će biti moguće onda kada se ispune famoznih 5+2 (uslova i ciljeva) i kada se pokaže da je Bosna i Hercegovina sposobna da donosi odluke neophodne za pridruženje euroatlantskim integracijama. Bez takvih garantija - Washington neće podržati ukidanje međunarodnog visokog predstavništva jer kada se to jednom desi više ne bi bilo moguće postići međunarodni konsenzus za njegovo ponovno otvaranje.
Razumijem izvjesno razočarenje onih koji su se nadali da će Amerika preuzeti značajniju inicijativu u obnovi reformskog procesa ali to je već ulaženje u zonu nerealnih očekivanja koja su podgrijavali političari koji nisu radili vlastiti posao. Zapaženo je i zadovoljstvo premijera Republike Srpske "relaksirajućim" porukama kako Washington u Bosni neće nametati ustavna rješenja ali on nije mogao ne čuti i više puta ponavljanu poruku kako Sjedinjene Države vide Bosni i Hercegovinu isključivo kao cjelovitu državu u članstvu i NATO-a i EU i kako ideje daljih podjela i otcjepljenja nemaju nikakve budućnosti jer neće biti međunarodno priznate niti bi s takvim entitetom svijet sarađivao. I jedno i drugo može se shvatiti jedino kao poziv novoizabranim vlastima da se vrate svom poslu.
Tako mi i teza iz brojnih bosanskih komentara ove posjete o tome kako se "Amerika vraća bosanskom pitanju" nekako liči na amnestiju domaćih političara od prvostepene odgovornosti za vođenje državnih poslova. Posjeta Hilary Clinton i njeni razgovori u Sarajevu i sa izbornim pobjednicima i posebno s mladima i predstavnicima civilnog društva ponudili su zdravu dozu i realizma i optimizma: realizma - u vidu neuvijene pouke da isključivu odgovornost za ispunjavanje aspiracija najvećeg dijela stanovništva za pripadanje euroatlantskim integracijama snose izabrane bosanske vlasti; a optimizma - u vidu naglašene spremnosti američke vlade da zajedno s evropskim partnerima ohrabruje i pomaže sve one koji će raditi za takvu budućnost.
Razumijem izvjesno razočarenje onih koji su se nadali da će Amerika preuzeti značajniju inicijativu u obnovi reformskog procesa ali to je već ulaženje u zonu nerealnih očekivanja koja su podgrijavali političari koji nisu radili vlastiti posao
Posjeta je, potcrtavajući te dvije dimenzije američkih postizbornih očekivanja, za svakoga ko to hoće da zna, pokazala koliko su temeljito pogrešne - pa i štetočinske- bile dvije međusobno osnažujuće ali za politički proces paralizirajuće glavne pretpostavke na kojima je počivala takozvana politika u Bosni i Hercegovini u protekle četiri godine.
Jedna je ona koju je na bošnjačkoj strani simbolizovao Haris Silajdžić: njegovo obećanje "stopostotne države" - u ime maksimalističkih očekivanja za koja nije imao nijednog relevantnog međunarodnog ili domaćeg partnera - dovelo je do odbacivanja i potpune blokade do tada aktivnog procesa postepenih poboljšanja ustava sračunatih na veću funkcionalnost države i na kraju rezultiralo sa četiri godine slabljenja umjesto obećavanog jačanja bosanske državnosti.
Druga je ona koju na srpskoj strani oličava Milorad Dodik: on je, transparentno da ne može biti transparentnije, vlastitu misiju definisao kao "jačanje Republike Srpske i slabljenje Bosne i Hercegovine" i kao glavnu smetnju postizanju tog cilja identiikovao postojanje Visokog predstavnika a kao glavni neposredni cilj istakao ukidanje te funkcije i ovlašćenja koja uz nju idu. Pri tome se, kao i Silajdžić sa svojim maksimalizmom, zapleo u pogrešnu računicu. Ako hoće ukidanje visokog predstavnika, mora demonstrirati spremnost da doprinosi u uspostavi funkcionalnosti države koja će uvjeriti svijet kako je nepovratno na putu pridruženja NATO-u i Evropskoj Uniji.
Šefici američke diplomatije, naravno, nije mogla promaći očita kontradikcija između insistiranja Dodika i njegovih istomišljenika kako je "visoki predstavnik remetilački faktor" i njihovog odbijanja da ispunjavaju uslove za ukidanje te funkcije uključujući i nedavni američki poziv na rješavanje nesporazuma o vlasništvu nad vojnom imovinom kako bi se napravio sljedeći korak prema učlanjenju u NATO. To se u Washingtonu odavno vidi kao još jedan od paradoksa bosanske političke realnosti. Najuporniji zagovornici ukidanja funkcije i ovlašćenja visokog predstavnika istovremeno su i najveći razlog da Sjedinjene Države nisu mogle podržati taj korak. Američka logika u vezi s pozivima na ukidanje te institucije je očita: to će biti moguće onda kada se ispune famoznih 5+2 (uslova i ciljeva) i kada se pokaže da je Bosna i Hercegovina sposobna da donosi odluke neophodne za pridruženje euroatlantskim integracijama. Bez takvih garantija - Washington neće podržati ukidanje međunarodnog visokog predstavništva jer kada se to jednom desi više ne bi bilo moguće postići međunarodni konsenzus za njegovo ponovno otvaranje.
Razumijem izvjesno razočarenje onih koji su se nadali da će Amerika preuzeti značajniju inicijativu u obnovi reformskog procesa ali to je već ulaženje u zonu nerealnih očekivanja koja su podgrijavali političari koji nisu radili vlastiti posao. Zapaženo je i zadovoljstvo premijera Republike Srpske "relaksirajućim" porukama kako Washington u Bosni neće nametati ustavna rješenja ali on nije mogao ne čuti i više puta ponavljanu poruku kako Sjedinjene Države vide Bosni i Hercegovinu isključivo kao cjelovitu državu u članstvu i NATO-a i EU i kako ideje daljih podjela i otcjepljenja nemaju nikakve budućnosti jer neće biti međunarodno priznate niti bi s takvim entitetom svijet sarađivao. I jedno i drugo može se shvatiti jedino kao poziv novoizabranim vlastima da se vrate svom poslu.