U prvom reagovanju na odluku londonskog suda o odbijanju zathjeva Srbije za izručenje bivšeg člana bosanskog Predsjedništva Ejupa Ganića, zamjenik srbijanskog tužioca za ratne zločine je – najavljujući žalbu na tu odluku – rekao nešto što samo potvrđuje vanpravne motive i pravnu manjkavost beogradske potjernice. Izjavio je, naime, kako se porodicama "više od 60 žrtava" iz Dobrovoljačke duguju odgovori i da oni žele da u daljem postupku saznaju da li je Ganić odgovoran. Ozbiljne države vladavine prava ne hvataju po svjetskim aerodromima državljane drugih zemalja da bi tek onda u dugim postupcima i maltretiranjima tražili odgovore o tome jesu li oni krivi. Za takvo šta mora se imati neka osnovana sumnja, neki pravno utemeljeni dokazi, neki relevantni svjedoci. To je, u obrazloženju presude, prokomentarisao i londonski sudija kad je rekao da namjera srbijanskog pravosuđa da nekoga tek isljeđuje o mogućoj odgovornosti ne može biti osnova za zahtjev za izručenje.
Pokušaji da se pravni debakl pred britanskim sudom, koji je zaključio da se radi o politički motivisanom postupku i zloupotrebi pravosuđa, predstavi kao tek prvo poluvrijeme i da se u javnosti raspiruju očekivanja da tek predstoji i drugo poluvrijeme, i produžeci i penali ako treba, po štetnosti za međunarodni prestiž Srbije i po motivaciji i posljedicama vrlo su slični reagovanjima na prošlonedjeljni nalaz Međunarodnog suda pravde kako proglašenjem nezavisnosti Kosova nije povrijeđeno međunarodno pravo.
Iako je Srbija sama tražila izjašnjavanje najvišeg međunarodnog suda, i njegovo aktiviranje u "slučaju Kosovo" predstavljala kao trijumf svoje diplomatije, sada kad se pokazalo da proglašenje nezavisnosti međunarodnopravno nije nezakonito, najviši predstavnici Srbije i dalje raspiruju patriotizamnajavljujući kako "nikada neće priznati" kosovsku državnost i kako će ponovo pred Generalnu skupštinu Ujedinjenih nacija.
To raspirivanje u javnosti osjećanja kako, eto, možda jesmo privremeni gubitnici pred međunarodnim pravosuđem ali smo dugoročno "moralni pobjednici", pa otud valjda i kult upornog proslavljanja istorijskih poraza, proizvodi dugoročno štetne posljedice u najširoj srpskoj javnosti. Dovoljno je poslušati reagovanja političkih prvaka u Republici Srpskoj koji u ritualnom izjašnjavanju o odluci londonskog suda, kao da je u povodu jedne međunarodne presude uopšte relevantno šta o tome misle vođe političkih partija nekog bosanskog entiteta, poručuju narodu kako nas eto Zapad tretira kao "drugorazredni narod", "loše momke" i "jedine krivce" za ratna zlodjela na Balkanu.
Na tim frustracijama temelji se onda duboko nepovjerenje prema Zapadu i evropskim vrijednostima: "NATO nas je bombardovao" je kletva koju upotrebljavaju u javnim nastupima i visoki državni službenici bez i najmanje obzira za istorijski kontekst te intervencije, odnosno prethodni masovni progon albanskog stanovništva Kosova. Po prirodi slična kletva kako svjetsko pravosuđe "sudi samo Srbima" ne obazire se na međunarodno utvrđene činjenice da su srpske snage u balkanskim ratovima devedesetih počinile nesrazmjerno najviše zločina.
Ministar Vuk Jeremic prilikom objavljivanja odluke MSPOdgovorna državna politika, ako hoće da pokaže svijetu da je raskinula s međunarodno osuđenom politikom iz prošlosti i da nadoknadi godine zaostajanja, mogla je i proteklih godina učiniti dosta u podvlačenju crte pod račune devedesetih i uspostaviti se kao uvažen partner iskrenih evropskih aspiracija. Ako to, iz straha od još uticajne ultranacionalističke opozicije ili iz potrebe da pred javnošću ovjeri vlastite patriotske reference, nije baš mogla raditi dosljedno proteklih godina, presude Međunarodnog suda pravde i londonskog suda u slučaju Ganić mogle su biti povod da se i domaćoj javnosti najzad pokaže kolika je cijena miloševićevske politike devedesetih.
U tom bi se kontekstu naglasak mogao pomjeriti sa jadikovke o "istorijskim nepravdama" na ozbiljan – a odavno zakasnjeli – unutarsrpski dijalog o odgovornosti za nacionalnu politiku devedesetih i njene istorijski pogubne posljedice. Na tom tragu, i u traženju zakasnjelih odgovora na pitanja s kojima će se do kraja života nositi porodice vojnika poginulih u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici – umjesto pisanja pravno mizernih potjernica za državljanima susjednih zemalja – moglo bi se i ožalošćenim porodicama i javnosti pokazati kako su oni, na žalost, bili u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu i u istorijski pogrešnoj misiji: pripadali su armiji koja je i prije događaja 2. i 3. maja u Sarajevu već bila dokazano neprijateljska sila na teritoriji međunarodno priznate države. Već i prije rata snabdijevala je oružjem srpske paravojske (Milošević u presretnutom telefonskom razgovoru s Karadžićem: "Za sve što ti treba obrati se generalu Uzelcu"). Obučavala je, naoružavala i artiljerijski pomagala srpske dobrovoljce koji su već u aprilu 1992. provodili teror na području Bijeljine, Zvornika, Bratunca, Foče. U Sarajevu je 2. maja izvela masivan napad na institucije u centru grada i kidnapovala predsjednika bosanske države. Taj istorijski okvir ne može se ignorisati u pokušaju razumijevanja i objašnjenja i rata u Bosni i odluke londonskog suda.
Bez uvažavanja tog konteksta izjave o tome kako svijet tretira Srbe kao "drugorazredni narod" i "loše momke" služe samo produbljivanju nesporazuma sa svijetom i odgodi euroatlantske budućnosti. A i za to bi neko, najzad, morao da snosi odgovornost. Ako ne pred pravosuđem, onda pred sudom javnosti.
Pokušaji da se pravni debakl pred britanskim sudom, koji je zaključio da se radi o politički motivisanom postupku i zloupotrebi pravosuđa, predstavi kao tek prvo poluvrijeme i da se u javnosti raspiruju očekivanja da tek predstoji i drugo poluvrijeme, i produžeci i penali ako treba, po štetnosti za međunarodni prestiž Srbije i po motivaciji i posljedicama vrlo su slični reagovanjima na prošlonedjeljni nalaz Međunarodnog suda pravde kako proglašenjem nezavisnosti Kosova nije povrijeđeno međunarodno pravo.
Iako je Srbija sama tražila izjašnjavanje najvišeg međunarodnog suda, i njegovo aktiviranje u "slučaju Kosovo" predstavljala kao trijumf svoje diplomatije, sada kad se pokazalo da proglašenje nezavisnosti međunarodnopravno nije nezakonito, najviši predstavnici Srbije i dalje raspiruju patriotizam
Iako je Srbija sama tražila izjašnjavanje najvišeg međunarodnog suda u "slučaju Kosovo", sada kad se pokazalo da proglašenje nezavisnosti nije nezakonito, najviši predstavnici Srbije i dalje raspiruju patriotizam
To raspirivanje u javnosti osjećanja kako, eto, možda jesmo privremeni gubitnici pred međunarodnim pravosuđem ali smo dugoročno "moralni pobjednici", pa otud valjda i kult upornog proslavljanja istorijskih poraza, proizvodi dugoročno štetne posljedice u najširoj srpskoj javnosti. Dovoljno je poslušati reagovanja političkih prvaka u Republici Srpskoj koji u ritualnom izjašnjavanju o odluci londonskog suda, kao da je u povodu jedne međunarodne presude uopšte relevantno šta o tome misle vođe političkih partija nekog bosanskog entiteta, poručuju narodu kako nas eto Zapad tretira kao "drugorazredni narod", "loše momke" i "jedine krivce" za ratna zlodjela na Balkanu.
Na tim frustracijama temelji se onda duboko nepovjerenje prema Zapadu i evropskim vrijednostima: "NATO nas je bombardovao" je kletva koju upotrebljavaju u javnim nastupima i visoki državni službenici bez i najmanje obzira za istorijski kontekst te intervencije, odnosno prethodni masovni progon albanskog stanovništva Kosova. Po prirodi slična kletva kako svjetsko pravosuđe "sudi samo Srbima" ne obazire se na međunarodno utvrđene činjenice da su srpske snage u balkanskim ratovima devedesetih počinile nesrazmjerno najviše zločina.
U tom bi se kontekstu naglasak mogao pomjeriti sa jadikovke o "istorijskim nepravdama" na ozbiljan – a odavno zakasnjeli – unutarsrpski dijalog o odgovornosti za nacionalnu politiku devedesetih i njene istorijski pogubne posljedice. Na tom tragu, i u traženju zakasnjelih odgovora na pitanja s kojima će se do kraja života nositi porodice vojnika poginulih u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici – umjesto pisanja pravno mizernih potjernica za državljanima susjednih zemalja – moglo bi se i ožalošćenim porodicama i javnosti pokazati kako su oni, na žalost, bili u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu i u istorijski pogrešnoj misiji: pripadali su armiji koja je i prije događaja 2. i 3. maja u Sarajevu već bila dokazano neprijateljska sila na teritoriji međunarodno priznate države. Već i prije rata snabdijevala je oružjem srpske paravojske (Milošević u presretnutom telefonskom razgovoru s Karadžićem: "Za sve što ti treba obrati se generalu Uzelcu"). Obučavala je, naoružavala i artiljerijski pomagala srpske dobrovoljce koji su već u aprilu 1992. provodili teror na području Bijeljine, Zvornika, Bratunca, Foče. U Sarajevu je 2. maja izvela masivan napad na institucije u centru grada i kidnapovala predsjednika bosanske države. Taj istorijski okvir ne može se ignorisati u pokušaju razumijevanja i objašnjenja i rata u Bosni i odluke londonskog suda.
Bez uvažavanja tog konteksta izjave o tome kako svijet tretira Srbe kao "drugorazredni narod" i "loše momke" služe samo produbljivanju nesporazuma sa svijetom i odgodi euroatlantske budućnosti. A i za to bi neko, najzad, morao da snosi odgovornost. Ako ne pred pravosuđem, onda pred sudom javnosti.