Autor kolumni za Radio Slobodna Evropa.
Ove nedjelje Karađorđevo je ponovo bilo najprisutnija geopolitička činjenica u bosanskohercegovačkom javnom životu: trojni sastanak na vrhu - predsjednika Srbije i Turske i tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine - popraćen je s mješavinom loših uspomena
Čitam kako je ove nedjelje Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine obilježila Pesah i kako je taj najstariji praznik u jevrejskoj tradiciji kao i uvijek podijelila sa sugrađanima svih vjera i nacionalnosti u Sarajevu.
Dva ovonedjeljna događaja ponudila su bosanskohercegovačkoj javnosti praktični uvid u dva različita modela međunarodnog angažovanja u nastojanjima za uspostavu funkcionirajuće države. Jedan dolazi iz svijeta fudbala, a drugi iz Republike Srpske.
To što ni punih šest mjeseci nakon oktobarskih izbora Bosna i Hercegovina još nema nove državne vlasti onemogućilo je bilo kakav napredak u ispunjavanju bilo kojeg uslova za približavanje zemlje euroatlantskim integracijama.
Analizirajući ovih dana odluku američkog predsjednika Obame da se pridruži savezničkoj vojnoj akciji u Libiji, američki mediji - kao svojevrsni kuriozitet - navode kako su ovog puta odlučujuću riječ imali liberalni demokrati i pri tom žene.
Autori najnovije knjige o Bosni i Hercegovini "Bosnia Remade" (u slobodnom prevodu "Prekrojena Bosna"), profesori Gerard Toal i Carl. T. Dahlman, u uvodnim poglavljima ove fascinirajuće dokumentovane analize nasilnog preuređenja Bosne i Hercegovine ukazuju i na simboličnu transformaciju značenja fraze "Jugoslavija u malom" kojom je ona godinama opisivana.
Kad je prošle nedjelje objavljeno kako je na bečkom aerodromu na osnovu potjernice iz Srbije uhapšen bivši general Armije Bosne i Hercegovine Jovan Divjak, u reagovanjima iz svijeta bilo je i nevjerice - zar je zaista uhapšen general koji je branio a ne onaj koji je rušio Sarajevo - i kazano je i napisano mnogo toga o ljudskim vrlinama i profesionalnoj časti koji su Divajaka učinili herojem i jednim od simbola odbrane Sarajeva.
Prošlonedjeljna kolumna, Duhovi devedesetih, koja ukazuje na to kako se u petomjesečnim blokadama formiranja novih vlasti u Bosni i Hercegovini obnavljaju poražene i međunarodno osuđene ideje konačnih etničkih podjela izazvala je očekivano žustru debatu među čitaocima u kojoj su naročito uporni oni koji tvrde kako nema nikakvih dokaza o tome da su predsjednici Srbije i Hrvatske, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, ikada dogovarali podjelu Bosne i Hercegovine
Kaže mi ovih dana američki prijatelj, u čijoj biografiji kao najznačajnija tačka stoji učešće u dejtonskom procesu kojim je okončano troipogodišnje ubijanje u Bosni i Hercegovini, kako je u nedavnom obilježavanju petnaeste godišnjice tog sporazuma doživio zadovoljstvo ličnog doprinosa jednom od naznačajnijih uspjeha američke diplomatije na prelomu dva stoljeća.
Dvije knjige koje sam nakon rata objavio u Sjedinjenim Državama otkrivaju mi i godinama nakon prvobitnih uzbuđenja povodom njihovog pojavljivanja kako knjiga ima i vlastiti život i na neki način nastavlja da angažuje i propituje i vlastitog autora.
Ovonedjeljnu kolumnu pišem u danu koji je, odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija od prije šest godina, proglašen za Međunarodni dan sjećanja na Holokaust: 27. januar je, naime, i dan kad je 1945. godine oslobođen najveći nacistički logor smrti Auschwitz-Birkenau u kojem je ubijeno najmanje 1.1 milion ljudi.
Često me, na predavanjima o iskustvu ratnog urednika, pitaju: šta vas je rukovodilo da uprkos svemu nastavite štampati list svakoga dana na prvoj liniji opsjednutog Sarajeva? Odgovaram da su postojala bar tri velika razloga. Jedan je: tradicija lista - nastao kao glas pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu, kako bi mogao ušutjeti pred novom ratnom prijetnjom?
Kako ni više od tri mjeseca nakon oktobarskih izbora u Bosni i Hercegovini još nema odgovora na ključno pitanje, koje će partije i koalicije i na kojem minimumu zajedničkog formirati organe državne vlasti za iduće četiri godine, djelimično se može razumjeti zašto još nije bilo značajnije javne rasprave o tako bitnim aspektima "društvene klime".
Sjećam se kako je kasnih osamdesetih godina, s nagovještajima da bi politički pluralizam mogao naići i na naše strane, počelo da raste i interesovanje stranih diplomata, naučnika i novinara za perspektive demokratije u Jugoslaviji i – naglašenije nego ranije – i u Bosni i Hercegovini: dolazili su u redakciju “Oslobođenja” ambasadori, uključujući i one iz najuticajnijih država.
Bio sam ovih dana u prilici da komentarišem predstojeće bosanskohercegovačko predsjedavanje Savjetom bezbjednosti Ujedinjenih nacija: savršeno razumijem sve one koji - u odsustvu dobrih vijesti - u tom činu žele da vide "međunarodno priznanje Bosni i Hercegovini". Ali, čak i da to jeste neka međunarodno relevantna činjenica, a i nije jer je to jednomjesečno predsjedavanje stvar ritualne smjene po abecednom redu po kojem se tačno zna da, kao što je poslije Francuske na redu bio Gabon, tako je i poslije SAD na redu BiH
Kad sam nedavno, u raspravi na ovom mjestu povodom moje kolumne "Granice dozvoljenog", napisao kako me ne iznenađuje da su "decenije poništavanja sistema vrijednosti u kojima smo odrastali proizvele toliko negativnih osjećanja, cinizma pa i pesimizma" jedan se poštovani čitalac toliko naljutio da je ustvrdio kako je to što je napisano "čista laž" zbog koje bi autor morao da se srami i zbog koje je u očima tog čitaoca "definitivno krahirao".
Vijest o tome da je u Vašingtonu preminuo američki diplomata Ričard Holbruk nezaobilazno je potakla na nove međunarodne refleksije o dometima i ograničenjima sporazuma koji je okončao troipogodišnje ubijanje Bosne i Hercegovine
Da li to, na kraju još jedne izgubljene godine u potrazi za euroatlantskom budućnošću, zaista prisustvujemo preokretu u kojem će Bosna i Hercegovina - i cijeli region - iz višegodišnjih napetosti, strahova i neizvjesnosti ući u period saradnje, napretka i pomirenja? Ako je suditi po bar jednom pozvanom arbitru na aktuelnoj balkanskoj sceni, međunarodnom Visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini Valentinu Incku (Inzko), situacija u regionu bolja je nego ikada u posljednjih dvadeset godina.
Prošlonedjeljna kolumna pod naslovom "U potrazi za javnošću", u kojoj je bilo riječi o tome kako bosanskohercegovačkim medijima nedostaje "korektiv demokratske javnosti" koja bi prepoznavala i sankcionisala zloupotrebu medija u promociji ideoloških ili poslovnih interesa svojih vlasnika, izazvala je uglavnom dvije vrste reagovanja od kojih nijedna i ne pokušava da se bavi ponuđenom temom bosanskih medija i bosanske javnosti
Novinarstvo u BiH dijeli sudbinu haotične tranzicije u kojoj najveći dio medija izražava i promoviše isključivo poslovne ili ideološke interese svojih vlasnika. Javnost nije imala priliku da u dužem periodu živi s medijima uređenim po profesionalnim standardima i etičkim normama
Učitajte više sadržaja...
