Ovonedjeljna vijest o tome da je u Vašingtonu u 69. godini - nekom simboličnom podudarnošću baš uoči 15. godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma - preminuo američki diplomata Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) nezaobilazno je potakla na nove međunarodne refleksije o dometima i ograničenjima sporazuma koji je okončao troipogodišnje ubijanje Bosne i Hercegovine. Ocjene se kreću u najširem spektru: iz američke i uopšte međunarodne perspektive - Dejton se ističe kao uspjeh američke diplomatije u privođenju kraju sukoba pred kojim su Evropa i Ujedinjene nacije bili bespomoćni i kao nesumnjivo životno djelo samog Holbruka; iz bosanske perspektive, niko ne može osporavati istorijsku važnost sporazuma u okončanju rata, ali će većina među Bošnjacima ukazivati na njegove manjkavosti a većina među Srbima na njegovu nepromjenjivost.
Holbrukovu misiju u vezi s Dejtonom kao krunom njegove diplomatske karijere ipak niko nije dimenzionirao tako savršeno precizno kao on sam i to već i u naslovu svoje memoarske knjige "Okončati rat". Tadašnji američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) je od samog dolaska u Bijelu kuću u januaru 1993. tražio načina da Sjedinjene Države snažnije doprinesu okončanjurata u Bosni ali je, pred upozorenjima evropskih saveznika kako bi eventualna međunarodna intervencija ugrozila njihove trupe u mirovnoj misiji i pred protivljenjima Moskve, to odlučnije angažovanje odgađano sve do ljeta 1995. kad je postajalo očito da situacija postaje sve gora: srpsko zauzimanje "zaštićene zone" Srebrenice s dokazima o zločinima genocidnih razmjera; neizvjesnost oko drugih "zaštićenih zona"; ponovljeni masakr nad civilima na sarajevskoj pijaci Markale ... sve to je vodilo zaključku da nešto, najzad, mora da se učini.
Klinton je za tu zadaću regrutovao tadašnjeg pomoćnika državnog sekretara za evropske poslove Ričarda Holbruka. A Holbruk - sudeći po onom što je o njemu za "Vašington post" napisao zamjenik državnog sekretara u Klintonovoj administraciji Strob Talbot (Strobe Talbott) njie bio tek tihi učesnik strateških razgovora u Bijeloj kući nego je opominjao sve prisutne kako im "buduće generacije neće oprostiti ako ne preduzmemo odlučnu akciju da zaustavimo najnovije užase u bivšoj Jugoslaviji".
- Možda su se prevrtale oči, ali je neto rezultat često bila saglasnost za stolom, u čemu je prednjačio predsjednik Klinton - napisao je Talbot.
Kemal Kurspahić i Richard HolbrookeČitam ovih dana naknadne mudrosti prvaka aktuelne bošnjačke misli koji upućuju na to da bi se Holbruk morao pamtiti više po nesavršenostima dejtonskog sporazuma - o kojima je i sam otvoreno govorio uključujući žaljenje zbog toga što je srpskom entitetu dato ime Republika Srpska - nego po tome što je imao ključnu ulogu u zaustavljanju masovnih progona i ubijanja sa više od 100.000 žrtava. Ako je suditi po tome kako su najveći autoriteti svjetske političke i akademske misli popratili njegov odlazak, istorija će - kako to nerijetko biva - imati više poštovanja za njegovo životno djelo nego što ga imaju oni koji danas pretenduju na predstavljanje žrtava balkanskih ratova devedesetih.
U reagovanjima bošnjačkih kritičara Holbrukove dejtonske uloge, među kojima su najuporniji neki koji su neposredno učestvovali u pregovorima ili konsultacijama - valjda u naknadnom "pranju savjesti" zbog pristajanja na rješenja koja sada kritikuju - naročito se insistira na tome kako je koristio "pritiske i ucjene" kako bi iznudio njihov pristanak na teritorijalne ili ustavne ustupke u pregovorima. Mora se reći: Holbruk jeste koristio čak i avijaciju inicirajući nove talase vazdušnih udara kad god bi trebalo iznuiditi veću kooperativnost srpske strane.
Imao sam i lično, nedjeljama prije Dejtona, vrlo javan apel Klintonovoj administraciji da umjesto teritorijalnih traži ustavna rješenja i garantije ravnopravnosti bosanskohercegovačkih naroda i građana: 8. septembra 1995, na dan kad je u Ženevi tadašnji bosanski ministar spoljnih poslova adanašnji najglasniji kritičar Holbrukovih "pritisaka i ucjena" (Muhamed Šaćirbey) potpisao saglasnost i o teritorijalnom razgraničenju (51-49) i o Republici Srpskoj, u "Vašington postu" sam objavio komentar pod naslovom "...I ne dijelite Bosnu" u kojem sam insistirao kako je suprotno istorijskog logici da se u godinama kad još proslavljamo uklanjanje Berlinskog zida i aparthejda u Južnoj Africi prave novi zidovi i novi aparthejd u Bosni i Hercegovini.
Nakon objavljivanja tog teksta - a prije njegovog odlaska u Dejton - razgovarao sam s Holbrukom u njegovom kabinetu u Stejt departmentu. Povodom mog zalaganja za ustavne umjesto teritorijalnih aspekata budućeg sporazuma, rekao je kako to i jeste bila ideja od početka, ali kako "strane to nisu tražile".
- Ni Bosanci? - pitao sam misleći na Izetbegovića, Silajdžića i Šaćirbeja koji su još imali formalni legitimemt da predstavljaju međunarodno priznatu državu ali su odavno već predstavljali samo njenu bošnjačku komponentu.
- Ni oni - odgovorio je Holbruk.
Kasnije sam potvrdu krajnje nekompetentnosti bosanskih pregovarača nalazio u dokumentima i posebno u jednom naslovljenom "Tajna istorija Dejtona" u kojem se na 287 strana kroz intervjue i izjave, dokumenta i prepisku, pokazuje kako su ključne dejtonske odredbe usaglašene i prije nego što su delegacije doputovale u tamošnju vazduhoplovnu bazu u kojoj je Holbruk kompletirao misiju i životno djelo okončanja bosanskog rata. Sve ostalo je beskorisna naknadna pamet.
Holbrukovu misiju u vezi s Dejtonom kao krunom njegove diplomatske karijere ipak niko nije dimenzionirao tako savršeno precizno kao on sam i to već i u naslovu svoje memoarske knjige "Okončati rat". Tadašnji američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) je od samog dolaska u Bijelu kuću u januaru 1993. tražio načina da Sjedinjene Države snažnije doprinesu okončanju
Holbruk njie bio tek tihi učesnik strateških razgovora u Bijeloj kući nego je opominjao sve prisutne kako im "buduće generacije neće oprostiti ako ne preduzmemo odlučnu akciju da zaustavimo najnovije užase u bivšoj Jugoslaviji".
Klinton je za tu zadaću regrutovao tadašnjeg pomoćnika državnog sekretara za evropske poslove Ričarda Holbruka. A Holbruk - sudeći po onom što je o njemu za "Vašington post" napisao zamjenik državnog sekretara u Klintonovoj administraciji Strob Talbot (Strobe Talbott) njie bio tek tihi učesnik strateških razgovora u Bijeloj kući nego je opominjao sve prisutne kako im "buduće generacije neće oprostiti ako ne preduzmemo odlučnu akciju da zaustavimo najnovije užase u bivšoj Jugoslaviji".
- Možda su se prevrtale oči, ali je neto rezultat često bila saglasnost za stolom, u čemu je prednjačio predsjednik Klinton - napisao je Talbot.
U reagovanjima bošnjačkih kritičara Holbrukove dejtonske uloge, među kojima su najuporniji neki koji su neposredno učestvovali u pregovorima ili konsultacijama - valjda u naknadnom "pranju savjesti" zbog pristajanja na rješenja koja sada kritikuju - naročito se insistira na tome kako je koristio "pritiske i ucjene" kako bi iznudio njihov pristanak na teritorijalne ili ustavne ustupke u pregovorima. Mora se reći: Holbruk jeste koristio čak i avijaciju inicirajući nove talase vazdušnih udara kad god bi trebalo iznuiditi veću kooperativnost srpske strane.
Imao sam i lično, nedjeljama prije Dejtona, vrlo javan apel Klintonovoj administraciji da umjesto teritorijalnih traži ustavna rješenja i garantije ravnopravnosti bosanskohercegovačkih naroda i građana: 8. septembra 1995, na dan kad je u Ženevi tadašnji bosanski ministar spoljnih poslova a
Holbrukova zaostavština iz Dejtona
Nakon objavljivanja tog teksta - a prije njegovog odlaska u Dejton - razgovarao sam s Holbrukom u njegovom kabinetu u Stejt departmentu. Povodom mog zalaganja za ustavne umjesto teritorijalnih aspekata budućeg sporazuma, rekao je kako to i jeste bila ideja od početka, ali kako "strane to nisu tražile".
- Ni Bosanci? - pitao sam misleći na Izetbegovića, Silajdžića i Šaćirbeja koji su još imali formalni legitimemt da predstavljaju međunarodno priznatu državu ali su odavno već predstavljali samo njenu bošnjačku komponentu.
- Ni oni - odgovorio je Holbruk.
Kasnije sam potvrdu krajnje nekompetentnosti bosanskih pregovarača nalazio u dokumentima i posebno u jednom naslovljenom "Tajna istorija Dejtona" u kojem se na 287 strana kroz intervjue i izjave, dokumenta i prepisku, pokazuje kako su ključne dejtonske odredbe usaglašene i prije nego što su delegacije doputovale u tamošnju vazduhoplovnu bazu u kojoj je Holbruk kompletirao misiju i životno djelo okončanja bosanskog rata. Sve ostalo je beskorisna naknadna pamet.
