Da li to, na kraju još jedne izgubljene godine u potrazi za euroatlantskom budućnošću, zaista prisustvujemo preokretu u kojem će Bosna i Hercegovina - i cijeli region - iz višegodišnjih napetosti, strahova i neizvjesnosti ući u period saradnje, napretka i pomirenja? Ako je suditi po bar jednom pozvanom arbitru na aktuelnoj balkanskoj sceni, međunarodnom Visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini Valentinu Incku (Inzko), situacija u regionu bolja je nego ikada u posljednjih dvadeset godina. On je - nakon susreta s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem u Beogradu - naglasio značaj regionalne saradnje i pomirenja i rekao kako će onda kad cijeli region bude dio ujedinjene Evrope postati nevažno gdje su i kakve su granice: svi će dijeliti zajednički evropski dom i vrijednosti.
Ovom Inckovom optimističkom predskazanju prethodila je serija događaja koji su nagovještavali uspostavu političke dobre volje da se nakon toliko godina traži zajednički jezik i u Bosni i u Hercegovini i u njenom najbližem susjedstvu: predsjednici Hrvatske i Srbije, Ivo Josipović i Boris Tadić, poklonili su se žrtvama ratnih zlodjela od Jasenovca i Srebrenice do Vukovara i Ahmića; obojica se obavezuju na pozitivnu ulogu svojih zemalja i u međusobnoj saradnji i u poticanju napretka u susjedstvu i posebno u Bosni i Hercegovini; a unutar nje same u inače očekivano sporom traženju saglanosti o postizbornim koalicijama i partnerstvima došlo je i do obnove dijaloga i nagovještaja saradnje Dodikovog SNSD-a i Lagumdžijinog SDP-a u stvarima u kojima je, uprkos svim razlikama, nephodno i moguće nalaziti zajednički jezik.
Sasvim očekivano - ti pozitivni nagovještaji dočekani su s dosta nevjerice, pa i neprikrivenih sumnji, u dijelu bosanskohercegovačkih medija: kako vjerovati u tu novu klimu kad je i nakon izbora dominirala nepomirljiva retorika novih podjela, osporavanja i dosadašnjeg "prenosa ovlašćenja" s entitetskog na državni nivo nasuprot međunarodnim pozivima za uspostavu "funkcionalne države", međuentitetskog i međuetničkog nepovjerenja?
Mediji i javnost uopšte, sa iskustvima blokade euroatlantskih reformi iz posljednjih godina, imaju pravo na sumnjičavost. Ali, izbornim pobjednicima - i budućim partnerima u vlasti - treba ostaviti i prostor za moguće sporazumijevanje o stvarima o kojima je dogovor i moguć u nužan.
Hrvatski predsjednik Ivo Josipović (desno) i njegov srpski kolega Boris Tadić prije njihova sastanka u Zagrebu 24. studenog 2010.Taj potencijal za sporazumijevanje počiva i na bitno izmijenjenim okolnostima u odnosu na postizbornu klimu prije četiri godine. Tada su prevagnula dva u osnovi nepomirljiva politička projekta - "stopostotne Bosne i Hercegovine" na bošnjačkoj i "referenduma o nezavisnosti" na srpskoj strani - koji su proizveli političku "nultu opciju" i zaostajanje za svim susjedima u potrazi za euroatlantskom budućnošću. Od tada se, gledano iz međunarodne perspektive, situacija u vezi s tim dvjema opcijama radikalno promijenila: ključni međunarodni faktori, i Evropska Unija i Sjedinjene Države, potpuno su saglasni da ni "ukidanje" ni "otcjepljenje" entiteta nemaju nikakvu budućnost i da je za njih jedino prihvatljiva cjelovita, dvoentitetska Bosna i Hercegovina kao "funkcionalna država" čiji će organi imati ovlašćenja da bez entitetskog ili etničkog veta donose odluke neophodne za ispunjavanje uslova za pridruženje i NATO-u i Evropskoj Uniji.
"Međunarodna zajednica" je i posljednjih nedjelja - ohrabrujući i očekujući što skorije formiranje novih vlasti - pokazala kako ne namjerava dići ruke od Bosne sve dok ona ne bude nepovratno na tom putu: pored ostalog, Savjet za implementaciju mira nije ni razmatrao ukidanje funkcije i ovlašćenja visokog predstavnika sve dok se ne ispune zadatih pet ciljeva i dva uslova uključujući, pored ostalog, odluke o raspodjeli državne i vojne imovine.
To je ta nova realnost u kojoj su najradikalnije opcije isključene a čak i njihovi najgorljiviji zagovornici dobijaju ponešto: oni kojima je do države - njenu međunarodnu neupitnost; oni kojima je entitet iznad svega - neupitnost dvoentitetskog uređenja. Međunarodni poziv na uspostavu "funkcionalne države" je neka vrsta zajedničkog imenitelja o kojem je lakše, iako nipošto lako, postizati kompromise za zajedničko dobro.
To je i tačka na kojoj su dobrodošli i prijeko potrebni pozitivni uticaji iz susjedstva.
Gledano iz međunarodne perspektive - na obnovu bosanskog napredovanja prema euroatlantskim integracijama posebno pozitivnu ulogu mogu odigrati predsjednici Hrvatske i Srbije. S odobravanjem se gleda na inicijative Ive Josipovića i uspostavu sve dinamičnijeg regionalnog partnerstva s Borisom Tadićem. Iako je Hrvatska danas bliža Evropskoj Uniji i od Srbije i od Bosne i Hercegovine očekuje se da se njih dvojica usaglase i kako je u interesu obje zemlje da zajedno ohrabruju i obnovu bosanskog približavanja Evropi jer je - dugoročno gledano - i regionalni prosperitet nezavršena priča sve dok je ijedna zemlja ostavljena izvan tog zajedničkog okvira.
Ovom Inckovom optimističkom predskazanju prethodila je serija događaja koji su nagovještavali uspostavu političke dobre volje da se nakon toliko godina traži zajednički jezik i u Bosni i u Hercegovini i u njenom najbližem susjedstvu: predsjednici Hrvatske i Srbije, Ivo Josipović i Boris Tadić, poklonili su se žrtvama ratnih zlodjela od Jasenovca i Srebrenice do Vukovara i Ahmića; obojica se obavezuju na pozitivnu ulogu svojih zemalja i u međusobnoj saradnji i u poticanju napretka u susjedstvu i posebno u Bosni i Hercegovini; a unutar nje same u inače očekivano sporom traženju saglanosti o postizbornim koalicijama i partnerstvima došlo je i do obnove dijaloga i nagovještaja saradnje Dodikovog SNSD-a i Lagumdžijinog SDP-a u stvarima u kojima je, uprkos svim razlikama, nephodno i moguće nalaziti zajednički jezik.
Sasvim očekivano - ti pozitivni nagovještaji dočekani su s dosta nevjerice, pa i neprikrivenih sumnji, u dijelu bosanskohercegovačkih medija: kako vjerovati u tu novu klimu kad je i nakon izbora dominirala nepomirljiva retorika novih podjela, osporavanja i dosadašnjeg "prenosa ovlašćenja" s entitetskog na državni nivo nasuprot međunarodnim pozivima za uspostavu "funkcionalne države", međuentitetskog i međuetničkog nepovjerenja?
Mediji i javnost uopšte, sa iskustvima blokade euroatlantskih reformi iz posljednjih godina, imaju pravo na sumnjičavost. Ali, izbornim pobjednicima - i budućim partnerima u vlasti - treba ostaviti i prostor za moguće sporazumijevanje o stvarima o kojima je dogovor i moguć u nužan.
"Međunarodna zajednica" je i posljednjih nedjelja - ohrabrujući i očekujući što skorije formiranje novih vlasti - pokazala kako ne namjerava dići ruke od Bosne sve dok ona ne bude nepovratno na tom putu: pored ostalog, Savjet za implementaciju mira nije ni razmatrao ukidanje funkcije i ovlašćenja visokog predstavnika sve dok se ne ispune zadatih pet ciljeva i dva uslova uključujući, pored ostalog, odluke o raspodjeli državne i vojne imovine.
Očekuje se da se Tadić i Josipović usaglase kako je u interesu obje zemlje da zajedno ohrabruju i obnovu bosanskog približavanja Evropi
To je ta nova realnost u kojoj su najradikalnije opcije isključene a čak i njihovi najgorljiviji zagovornici dobijaju ponešto: oni kojima je do države - njenu međunarodnu neupitnost; oni kojima je entitet iznad svega - neupitnost dvoentitetskog uređenja. Međunarodni poziv na uspostavu "funkcionalne države" je neka vrsta zajedničkog imenitelja o kojem je lakše, iako nipošto lako, postizati kompromise za zajedničko dobro.
To je i tačka na kojoj su dobrodošli i prijeko potrebni pozitivni uticaji iz susjedstva.
Gledano iz međunarodne perspektive - na obnovu bosanskog napredovanja prema euroatlantskim integracijama posebno pozitivnu ulogu mogu odigrati predsjednici Hrvatske i Srbije. S odobravanjem se gleda na inicijative Ive Josipovića i uspostavu sve dinamičnijeg regionalnog partnerstva s Borisom Tadićem. Iako je Hrvatska danas bliža Evropskoj Uniji i od Srbije i od Bosne i Hercegovine očekuje se da se njih dvojica usaglase i kako je u interesu obje zemlje da zajedno ohrabruju i obnovu bosanskog približavanja Evropi jer je - dugoročno gledano - i regionalni prosperitet nezavršena priča sve dok je ijedna zemlja ostavljena izvan tog zajedničkog okvira.