Ove nedjelje Karađorđevo je ponovo bilo najprisutnija geopolitička činjenica u bosanskohercegovačkom javnom životu: trojni sastanak na vrhu - predsjednika Srbije i Turske i tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine - popraćen je s mješavinom loših uspomena, nevjerice u iskrenost i praktičnu vrijednost deklaracija o "zajedničkoj evropskoj budućnosti" i uzajamnom "poštovanju suvereniteta", i nekako potisnutih nada da bi ipak u svemu tome moralo da bude i nečeg dobrog.
Nijedno od tih osjećanja ne treba da čudi.
Predsednik Srbije Boris Tadić (u sredini), predsednik Turske Abdulaha Gula (desno) i predsednik predsedništva BiH Nebojša Radmanović tokom sastanka u Karađorđevu, 26. april 2011.Odbojnost prema izboru Karađorđeva za ovaj balkanski susret na vrhu potiče iz bliskog istorijskog iskustva: upravo je tamo, u nekadašnjem Titovom lovištu, prije tačno dvadeset godina - u martu 1991. - na dva sastanka Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana postignuta saglasnost da u očekivanom raspadu Jugoslavije svi Srbi treba da žive u jednoj državi i svi Hrvati u jednoj državi pa tako Bosna i Hercegovina mora da bude podijeljena između Srbije i Hrvatske ostavljajući omanju muslimansku državicu u centralnoj Bosni. Ta verzija onog što se događalo u Karađorđevu kasnije je dokumentovana na haškim suđenjima za "udruženi zločinački poduhvat", potvrđena u izjavama najbližih saradnika Miloševića i Tuđmana i memoarima svjetskih diplomata, a - kad bi sve to moglo i da se odbaci kako to čine balkanski ignoranti odbacujući vjerodostojnost svjedoka i tražeći dokaze "crno na bijelo" - sve što se događalo u Bosni i Hercegovini ranih devedesetih nepogrešivo se odvijalo po scenariju iz Karađorđeva: ekspertni timovi radili su na mapama podjele po kojima su stvarane najprije srpska pa hrvatska država u državi nasiljem u kojem je bolesna ideja "humanog preseljavanja stanovništva" provođena u vidu "etničkog čišćenja" genocidnih razmjera.
Karađorđevo je u ozbliljnim istorijskim studijama devedesetih zauvijek obilježeno kao polazna tačka ubijanja Bosne i zato je - na toj simboličkoj ravni - razumljivo kad se u dijelu javnosti dovodi u pitanje kao "mjesto novog početka" kako je ovih dana takođe predstavljano.
Ali, u Karađorđevu se odigrala i jedna manje poznata epizoda završnice bosanskog rata, opisana u knjizi američkog reportera Dejvida Roda (David Rohde) "Završnica - Izdaja i pad Srebrenice: Najgori evropski masakr od Drugog svjetskog rata". Nepunih mjesec dana nakon pada Srebrenice, 8. augusta 1995, Specijalni predstavnik generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, Jasuši Akaši - čija je interpretacija mandata u odbrani "zaštićenih zona" spriječila intervenciju za spasavanje stanovništva tog područja - i komandant snaga Ujedinjenih nacija Bernard Žanvije (Janvier) bili su Miloševićevi gosti na ručku u lovištu. Sjedili su na terasi iznad šume i Milošević je insistirao da svako ispije čašu šljivovice.
"Vidite li medvjeda i srne s ove terase?" pitao je Akaši.
"Da, s vremena na vreme", odgovorio je Milošević. "Ali, nema lova u samom lovištu, morate ići kilometar ili dva dalje".
"Zaštićena zona za životinje", našalio se Akaši i svi za stolom su prasnuli u smijeh.
Teško da bi se mogao naći drastičniji primjer bezosjećajnosti i odsustva bilo kakvog osjećaja odgovornosti za komandno saučesništvo nečinjenja u zločinu koji će međunarodnopravno biti kvalifikovan kao genocid.
Ali, i sa svim tim sjenama prošlosti nad Karađorđevom, prije bih se pridružio onima koji u ovonedjeljnom trojnom samitu traže nagovještaje novog početka.
U prigodnim deklaracijama iz Karađorđeva, istina, nema baš mnogo novoga: predsjednik Srbije je svoju podršku teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine vezao za Dejtonski sporazum i za isto takvo poštovanje za stav Srbije o Kosovu ali više od toga bilo je nerealno i očekivati. Obećavajuće zvuči saglasnost o zajedničkojh evropskoj budućnosti i najavljena regionalna saradnja i uzajamna podrška u tom smjeru što podrazumijeva i one promjene ustava Bosne i Hercegovine koje će joj omogućiti ispunjavanje uslova za eurointegracije. Praktičnu vrijednost moglo bi imati i to što je u Karađorđevu ukazano na političke zategnutosti koje proizvode potjernice izdate izvan i mimo pravosudnih organa države u kojoj su navodni zločini počinjeni.
U Bosni i Hercegovini "na sve tri strane" ima sumnjičavih reagovanja u vezi sa samitom: strankama i političarima koji pretenduju na ekskluzivno predstavljanje bosanskih Hrvata smeta što je u ime Hrvata na samitu bio Željko Komišić; predsjednik Republike Srpske sumnjičav je u vezi s ulogom i namjerama Turske; rijaset Islamske zajednice oglasio se saopštenjem u kojem protestuje zbog navodnog razgovora na samitu o budućim izborima u Islamskoj zajednici i pita se - zar je to "glavno regionalno i evropsko političko pitanje" iako ono, po svemu što se zna o Karađorđevu, nikako nije bilo značajnije prisutno na dnevnom redu. Ovaj poziv na odvajanje državnih od vjerskih poslova bio bi, naravno, mnogo ubjedljiviji kad ne bi dolazio iz zajednice čiji se najviši predstavnici i te kako miješaju u političke poslove i procese u Bosni i Hercegovini, od poziva vlastitom izbornom favoritu 2006. godine da upravo on "napiše taj evropski ustav" do agresivne agitacije protiv jednih a za druge bošnjačke kandidate u izborima 2010. godine.
Vijest kako je samit završio ručkom uz zvuke tamburica i starih gradskih pjesama zvuči, ipak, mnogo bolje od njegovih paranoičnih lokalnih interpretacija.
Nijedno od tih osjećanja ne treba da čudi.
Karađorđevo je u ozbliljnim istorijskim studijama devedesetih zauvijek obilježeno kao polazna tačka ubijanja Bosne i zato je - na toj simboličkoj ravni - razumljivo kad se u dijelu javnosti dovodi u pitanje kao "mjesto novog početka" kako je ovih dana takođe predstavljano.
Ali, u Karađorđevu se odigrala i jedna manje poznata epizoda završnice bosanskog rata, opisana u knjizi američkog reportera Dejvida Roda (David Rohde) "Završnica - Izdaja i pad Srebrenice: Najgori evropski masakr od Drugog svjetskog rata". Nepunih mjesec dana nakon pada Srebrenice, 8. augusta 1995, Specijalni predstavnik generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, Jasuši Akaši - čija je interpretacija mandata u odbrani "zaštićenih zona" spriječila intervenciju za spasavanje stanovništva tog područja - i komandant snaga Ujedinjenih nacija Bernard Žanvije (Janvier) bili su Miloševićevi gosti na ručku u lovištu. Sjedili su na terasi iznad šume i Milošević je insistirao da svako ispije čašu šljivovice.
"Vidite li medvjeda i srne s ove terase?" pitao je Akaši.
"Da, s vremena na vreme", odgovorio je Milošević. "Ali, nema lova u samom lovištu, morate ići kilometar ili dva dalje".
"Zaštićena zona za životinje", našalio se Akaši i svi za stolom su prasnuli u smijeh.
Teško da bi se mogao naći drastičniji primjer bezosjećajnosti i odsustva bilo kakvog osjećaja odgovornosti za komandno saučesništvo nečinjenja u zločinu koji će međunarodnopravno biti kvalifikovan kao genocid.
Ali, i sa svim tim sjenama prošlosti nad Karađorđevom, prije bih se pridružio onima koji u ovonedjeljnom trojnom samitu traže nagovještaje novog početka.
Vijest kako je samit završio ručkom uz zvuke tamburica i starih gradskih pjesama zvuči, ipak, mnogo bolje od njegovih paranoičnih lokalnih interpretacija.
U prigodnim deklaracijama iz Karađorđeva, istina, nema baš mnogo novoga: predsjednik Srbije je svoju podršku teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine vezao za Dejtonski sporazum i za isto takvo poštovanje za stav Srbije o Kosovu ali više od toga bilo je nerealno i očekivati. Obećavajuće zvuči saglasnost o zajedničkojh evropskoj budućnosti i najavljena regionalna saradnja i uzajamna podrška u tom smjeru što podrazumijeva i one promjene ustava Bosne i Hercegovine koje će joj omogućiti ispunjavanje uslova za eurointegracije. Praktičnu vrijednost moglo bi imati i to što je u Karađorđevu ukazano na političke zategnutosti koje proizvode potjernice izdate izvan i mimo pravosudnih organa države u kojoj su navodni zločini počinjeni.
U Bosni i Hercegovini "na sve tri strane" ima sumnjičavih reagovanja u vezi sa samitom: strankama i političarima koji pretenduju na ekskluzivno predstavljanje bosanskih Hrvata smeta što je u ime Hrvata na samitu bio Željko Komišić; predsjednik Republike Srpske sumnjičav je u vezi s ulogom i namjerama Turske; rijaset Islamske zajednice oglasio se saopštenjem u kojem protestuje zbog navodnog razgovora na samitu o budućim izborima u Islamskoj zajednici i pita se - zar je to "glavno regionalno i evropsko političko pitanje" iako ono, po svemu što se zna o Karađorđevu, nikako nije bilo značajnije prisutno na dnevnom redu. Ovaj poziv na odvajanje državnih od vjerskih poslova bio bi, naravno, mnogo ubjedljiviji kad ne bi dolazio iz zajednice čiji se najviši predstavnici i te kako miješaju u političke poslove i procese u Bosni i Hercegovini, od poziva vlastitom izbornom favoritu 2006. godine da upravo on "napiše taj evropski ustav" do agresivne agitacije protiv jednih a za druge bošnjačke kandidate u izborima 2010. godine.
Vijest kako je samit završio ručkom uz zvuke tamburica i starih gradskih pjesama zvuči, ipak, mnogo bolje od njegovih paranoičnih lokalnih interpretacija.