Pogrešna je taktika opozicije da u borbi za vlast priziva neku pomoć sa strane, kaže predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović u intervjuu za Radio Slobodna Evropa u kojem je govorio govorio i o 20 godina svoje vladavine, jer nije imao konkurenciju, o strpljenju prema naporima Aleksandra Vučića, te iznenađenju agresivnom reakcijom Rusije na NATO pozivnicu.
RSE: Na svim protestima protivnici NATO-a se pozivaju, osim na Srbiju, i na Rusiju, zovući je čak i majkom. Sa više različitih instanci i u više navrata, ruske vlasti su ponovile, što Podgorici, a malo više Briselu, ako ćemo biti iskreni, da euroatlantski put za Crnu Goru nije dobar. Još u oktobru tokom prvih protesta Demokratskog fronta koji su se na koncu također pretvorili u anti NATO proteste, postojala je priča da Moskva, osim politički, podržava demonstrante čak i finansijski. Ima li vaša Vlada konkretne dokaze da je to tako?
Đukanović: Hajde da u odgovoru na ovo pitanje ipak izdiferenciramo dvije dimenzije. Prva dimenzija je konstanta u djelovanju opozicije u Crnoj Gori. To je jedna inferiorna pozicija iz koje se uvijek priziva neka pomoć sa strane. Nekada je to bio Beograd, onda je u jednom trenutku pokušano da to bude Brisel. Opozicija je vjerovala da će kritikujući vlast kao nedemokratsku, koja navodno suzbija njihova politička i demokratska prava zadobiti povjerenje Brisela i da će Brisel, na platformi podrške promjenama vlasti u regionu, pa i u Crnoj Gori, biti njihov partner u svrgavanju vlasti koja je demokratski izabrana u Crnoj Gori.
Nakon što se to nije dogodilo, jer je Crna Gora upravo predvođena tom vlašću izgradila pouzdano partnerstvo sa Evropskom unijom i sa NATO-om gdje je dobila pozivnicu za članstvo, a u regionu postala lider u pregovaračkom procesu sa Evropskom unijom, onda se ta ista opozicija prisjetila Moskve. Okrenula se Moskvi i danas sa tog mjesta očekuje neku podršku koja bi im, da kažem, nabildovala političku snagu da bi oni mogli da ostvare ciljeve do kojih očigledno u posljednjih 20 godina nikako ne mogu da dopru.
Integralna verzija intervjua sa Đukanovićem
Integralnu tekstualnu i video verziju intervjua sa crnogorskim premijerom možete pronaći OVDJE.
RSE: Čime onda tumačite tu angažovanost, agresivnost ako hoćete? Zašto je Moskvi stalo do Podgorice'
Đukanović: Moramo primijetiti da to ipak koincidira sa ozbiljnim pogoršavanjem odnosa na relaciji Rusija-NATO i Rusija-Evropska unija. Vjerujem da bi otpor bio manji da se crnogorska aplikacija za članstvo u NATO dogodila koju godinu ranije, u vrijeme kada je intenzivno ostvarivana saradnja između NATO-a i Rusije.
Crna Gora je danas, nažalost, jedan kolateralni efekat onoga što se događa na geopolitičkoj sceni: ozbiljno zaoštravanje odnosa na relaciji Rusija-NATO.
Mnogi su skloni da vam kažu da tu ima i dio emocija, da tu ima i dio tradicije. Sve to razumijem, i znam da postoji taj dio emocija i u Crnoj Gori i na Balkanu, kada su u pitanju odnosi sa Rusijom. I ja zaista ne mislim da se treba odricati ni tradicije, ni istorije. No, da li je Crna Gora najveći i prvi prijatelj Rusiji u NATO-u? Znamo da nije, i znamo da Rusija ima divne bilateralne odnose sa mnogim državama koje su danas članice NATO-a. Zbog svega toga ne mislim da ulazak Crne Gore u NATO znači zakonomjerno kvarenje odnosa sa Rusijom. Posebno ne mislim, s obzirom na dimenzije Crne Gore, da to može izazvati ikakve globalne poremećaje. Crna Gora je danas, nažalost, jedan kolateralni efekat onoga što se događa na geopolitičkoj sceni: ozbiljno zaoštravanje odnosa na relaciji Rusija-NATO.
RSE: Kada već spominjemo te odnose, pristalice odnosno protivnici ulaska Crne Gore u NATO na skupovima u Podgorici, uz Rusiju, stalno pominju i Srbiju. Ali ja nemam dojam da vlast u Srbiji ičim podržava ove anti NATO proteste. Kakav je vaš dojam?
Đukanović: Dobar vam je utisak. Mi u posljednjih nekoliko godina imamo ozbiljno otopljavanje na relaciji Srbija - Crna Gora. Podsjetiću Vas da je uoči referenduma to stanje bilo jako nepovoljno, dovedeno do usijanja, da je trebalo proći dosta vremena nako nakon referenduma da ti odnosi krenu putem normalizacije. Ali, treba primijetiti da je, posebno u vremenu ove nove vlade u Srbiji zaista došlo do jedne nove faze u našim odnosima, rekao bih do intenzivnog otopljavanja, i da smo danas u Crnoj Gori zaista u situaciji da primijetimo, da živimo jedno novo iskustvo gdje se Srbija ne upliće u ono što su unutrašnjo-politički odnosi u Crnoj Gori. To je veoma, veoma dobro iskustvo, smatram da je veoma blagotvorno, ne samo za Crnu Goru, nego kao jedna nova praksa u regionu.
RSE: Kakve kontakte imate sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem, a posebno me zanima šta mislite o tome hoće li i on uspjeti nadići svoju prošlost, i svoju stranku?
Đukanović: Imam redovnu komunikaciju sa gospodinom Vučićem i ja sam optimista kada je u pitanju taj evolutivni proces kojeg svi primjećujemo u Srbiji. Pristalica sam mišljenja da treba dozvoliti ljudima, pa i političkim strukturama, da se mijenjaju, a ne ostati zauvijek zarobljen nekom predrasudom o nečijim ranim političkim radovima.
Urednica RSE Sabina Čabaravdić u razgovoru sa crnogorskim premijerom Milom Đukanovićem
Naravno, niko ozbiljan se ne odriče nijedne svoje faze. Može kazati, “u redu, to je bila posljedica neke ljudske, političke, ovakve ili onakve nezrelosti ili kratkovidosti”, ali sam još manje sklon da prihvatim tezu da se ljudi ne mijenjaju. Oni koji se ne mijenjaju zaista nisu poželjni za ozbiljne i javne političke poslove.
U ovom trenutku mislim da treba konstatovati da je gospodin Vučić zaista krenuo da ozbiljno usmjerava Srbiju putem evropskih integracija i nije mu jednostavno. Maločas smo govorili o crnogorskom iskustvu, pa dozvolite, ipak je to crnogorsko iskustvo formalno staro deset godina , koliko je prošlo od nezavisnosti, a ja vam kažem punih 17 - od '98. godine. Iskustvo Srbije je značajno kraće, što će reći da je otpor tom zaokretu danas mnogo snažniji nego što je u Crnoj Gori i utoliko je i uloga premijera Vučića i njegove vlade teža, pa u tom kontekstu najprije treba razumjeti napor koji on ulaže.
Vi ste postavili tačnu tezu u vašem pitanju, ne mijenjamo se svi jednako brzo. Logično je da se lider brže mijenja od one strukture koja ga podržava, tako da vjerujem da je logično da se premijer Vučić mijenja u ovom smjeru brže od njegovog biračkog tijela, ali mislim da u tome svi moramo pokazati razumijevanje, strpljenje i pružiti podršku. Sigurno ima grešaka, kao što ih ima kod svakoga od nas. Daleko bilo da bih mogao pretpostaviti da u mom svakodnevnom postupanju nema grešaka. Ali moramo zaista realistično gledati na stvari. Đavolski je posao danas na Balkanu voditi proevropsku politiku. Moramo znati, nijesu evropske i evroatlantske vrijednosti tako duboko ukorijenjene u ovom regionu, naprotiv. Prema tome, okretanje tim vrijednostima jeste zapravo otklon od prošlosti, jeste radikalan zaokret kojem se puno ljudi, rekao bih očekivano, protivi zato što ne vidi sebe u tom novom sistemu vrijednosti. Plaše se tog novog.
Jako je važno da shvatimo da je integracija drugo ime za stabilnost Balkana. A time i za stabilnost Evrope, jer bez stabilnosti Balkana nema evropske stabilnosti, a kamoli ekonomskog i demokratskog prosperiteta na Balkanu.
RSE: Dva ili tri puta u toku ovog razgovora pomenuli ste promjenu vlasti. Sa dva kraća prekida – prvo tokom vlade Željka Šturanovića, a potom Igora Lukšića – ipak ste na čelu crnogorske države i vlade preko 20 godina. I vaša se dugovječnost na vlasti ponekad uzima kao znak manjka demokratije u Crnoj Gori. Moram Vas pitati, kako biste vi definirali osobu koja se tako dugo održala na vlasti?
Đukanović: Najprije, u pravu ste kada ste primijetili da se i u Crnoj Gori i van Crne Gore to definitivno uzima kao jedna negativna karakteristika demokratskog života Crne Gore. Ja zaista vjerujem da svaka promjena nosi neki potencijal dinamiziranja progresivnih procesa. Jednako tako, svaka promjena ne mora biti promjena nabolje. Ja zaista mislim da bi se i u Crnoj Gori dogodile promjene vlasti i do sada da smo imali kvalitetniju konkurenciju. Tvrdo vjerujem da je cjelina odgovora u tome.
To drugo viđenje je da nema Crne Gore. I da se Crnom Gorom upravlja kao okrugom iz Beograda.
Pobjeđivali smo uprkos našim slabostima zbog toga što smo imali jako, jako lošu konkurenciju koja se, nažalost, nije mijenjala. Ja sam očekivao da će se stvari promijeniti makar nakon referenduma. Ja sam razumio da opozicija sve svoje prethodne bitke, uslovno rečeno političke, kroz izborne procese razumije kao zagrijavanje za onaj strateški rat koji će se dogoditi na referendumu o crnogorskoj nezavisnosti i da sebe hrabri da će uz pomoć Srbije, i uz neke druge, uspjeti da pobijedi u tom ratu. To se nije dogodilo, nakon čega sam očekivao da će opozicija razumjeti, i priznati : “Ovo je definitivan odgovor crnogorske demokratske javnosti, sada se mi prestrojavamo i pokušavamo da unutar naše državne kuće pokušamo da budemo jedna ozbiljna konkurencija, ozbiljna alternativa aktuelnoj vlasti i da sačekamo svoj trenutak”.
Ali, ne! Oni su nastavili da rade sve protiv interesa Crne Gore, pravdajući to nekim svojim viđenjem crnogorske realnosti. To drugo viđenje je da nema Crne Gore. I da se Crnom Gorom upravlja kao okrugom iz Beograda. Opozicija je nastavila da se ponaša po toj uhodanoj gubitničkoj matrici i zbog toga nam je pomagala da pobjeđujemo. Nije se mogla dogoditi promjena vlasti prosto zbog odsustva ozbiljne konkurencije.
Opozicija je nastavila sa greškama, nije razumjela svoju šansu, i tako je nažalost do današnjeg dana. Nadajmo se samo da će neko novo sazrijevanje opozicije donijeti jednu ozbiljniju konkurenciju koja će pomoći i vladajućoj partiji (koja se zaista intenzivno mijenjala u prethodnom periodu, koja je na neki način svojim promjenama substituisala te izostale promjene u vlasti), da će i toj partiji pomoći da bude još bolja, da na najbolji način iskoristimo taj ukupan crnogorski politički potencijal.