Vlade Divac, Moka Slavnić, Đurđica Bjedov, Andrija Popović, Anton Josipović
Tema sedmice: Svi naši Olimpijci
Tema sedmice RSE ove je subote fokusirana na planetarni događaj koji će se svečano otvoriti u petak, a na sportskim terenima početi za tačno sedam dana, u sljedeću subotu. Olimpijske igre u Londonu povod su da se prisjetimo nekih od više nego brojnih zlatnih, srebrnih i bronzanih Olimpijaca nekadašnje zajedničke države, njihovog iskustva, doživljaja Olimpijade i medalja nekad i sad.
Hrvatska plivačica i najbolja hrvatska sportašica XX stoljeća, Đurđica Bjedov, zlatna i srebrna olimpijka u Mexicu 1968. godine, kaže da su, uprkos sportskim uspjesima, njezine najsjajnije medalje, njenih četvoro djece. Sa slavnom Đuke razgovarala je Ankica Barbir Mladinović.
Zoran Slavnić, legenda jugoslovenske košarke, 1980. godine osvojio je olimpijsko zlato u Moskvi. Sa čuvenom generacijom u kojoj su igrali sportski velikani: Dražen Dalipagić, Krešimir Ćosić, Dragan Kićanović i Mirza Delibašić nakon pobjede u finalu nad Italijom, popeo se na pobedničko postolje. Moka Slavnić, košarkaški dirigent slavne generacije sedamdesetih razgovarao je sa Zoranom Glavonjićem u intervjuu "Biti olimpijski šampion je vrhunac u sportu".
Olimpijski medalje gotovo jednako su osvajane u pojedinačnim i ekipnim sportovima. Uz legendarnog Matu Parlova i Marijana Beneša, rame uz rame, sa olimpijskim zlatom, je i Ante Josipović, jedan od najuspješnijih boksera nekadašnje države. Na OI 1984. u Los Angelesu, osvojio je zlato bez borbe. Njegova sjećanja i komentare na sadašnju situaciju u sportu u BiH zabilježio je Budo Vukobrat u tekstu pod nazivom "Svi rezultati su nebitni u odnosu na olimpijsku medalju".
A među 18 medalja za Jugoslaviju na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984. godine je i ona za vaterpoliste. Jedan od njih je Andrija Popović, sada funkcioner Crnogorskog olimpijskog komiteta i predsjednik Kluba crnogorskih olimpijaca. Predrag Tomović razgovarao je s njim, a više možete pročitati u tekstu "Crna Gora bez sluha za nacionalnu olimpijsku asocijaciju"
A jedan od najuspešnijih olimpijaca i uopšte planetarno najpoznatijih sportista sa ovih prostora je proslavljeni košarkaš Partizana, Vlade Divac, koji ima dva srebrna Olimpijska odličja - 1988. u Seulu i 1996. u Atlanti. O svojim uspomenama na ta vremena te očekivanjima od reprezentacije Srbije, aktuelni predsednik Olimpijskog komiteta govorio je u tekstu "Tokom Olimpijade ratovi stoje, a mržnja izumire"
******************
Fotogalerija
Olimpijci koje ćemo pamtiti
Neki od najvećih uspjeha a za neke sportiste i najveća razočarenja u povijesti olimpijskih igara zabilježene su u ovoj fotogaleriji.
Prvotni poziv osnivača modernog olimpizma, Pjera de Kubertena, po kome je važno učestvovati, a ne pobijediti, u ozbiljnom je nesporazumu sa „brže, više, jače“, temeljnim geslom čitavog pokreta, principom sportskog agona, zapravo. Očigledno, osnivačeva se pikala tek tamo na početku, dok se veseli baron još trudio da ustoliči plemenitu ideju. Kasnije - uočena je očigledna kontradikcija, premda se oni nejaki rado vraćaju prapočetku.
Kad je običan čovjek u pitanju, onda ga se geslo samo tiče i dotiče ubjedljivo više nego sportiste same. Državna zastava na pobjedničkom jarbolu oduvijek nadima patriotske grudi, a pobjednici se slave više nego li helenski junaci. Ovim je prostorima prvi pobjednički povjetarac donio dvostruki zlatni - Leon Štukelj, slovenački gimnastičar. Bilo je to 1924. i 1928. godine prošloga vijeka.
Olimpijske igre su naprosto umarširale u bivše jugoslovenske domove srebrenim medaljama fudbalera. I to na dvije poslijeratne Olimpijade zaredom, dakle u vrijeme kad je sportski uspjeh postao eminentno političko pitanje. Zlatom u Rimu, 1960. naznačili su velike iskorake jugoslovenskog sporta. Onda je došao Tokio 1964., zapravo veliki Miroslav Cerar, opet Slovenac i opet gimnastičar, te hrvač Branislav Simić.
Naredne su Igre, one meksičke, izrodile nenadmašnu Đurđu Bjedov, plivačicu sa zlatom i srebrom i najavile dolazak jugoslovenske košarke na svjetsku pozornicu. Košarkaši su srebrenu medalju ponovili i na Igrama u Montrealu, a sve su zapečetili zlatom u Moskvi 1980.
U međuvremenu, održane su igre u Minhenu i Montrealu. Sa prvoimenovanih, zlato su donijeli rukometaši, a istim je sjajem zasijao jamačno najbolji bokser ovih prostora - Mate Parlov. Naredne igre u punom su sjaju promovisale velikog Matiju Ljubeka, a već pomenuta moskovska smotra pozlatila je boksera Slobodana Kačara.
Najviše plemenitog metala i plemenitih emocija, tad jedinstvene sportske nacije, zarađeno je na Igrama u Los Anđelesu, 1984. Čak 18 medalja, od kojih su one za vaterpoliste, rukometaše i rukometašice, za bokserskog šampiona Antu Josipovića, te za hrvače Lisjaka i Trstenu, za kanuiste Ljubeka i Nišavića, bile od zlata žeženog. Na posljednjim zajedničkim Igrama, u Seulu, zlato su ponijeli vaterpolisti, a košarkaši i košarkašice su bili srebreni, rukometaši bronzani.
Na kasnijim Olimpijadama nastupale su reprezentacije novonastalih zemlja, a najviše radosti, sad već podjeljenim navijačkim armijama i drugačije pulsirajućim srcima, donosili su košarkaši, rukometaši i vaterpolisti. Unatoč svemu, ostalo je još dovoljno ljudi koji su, nostalgije radi ili sporta samog radi, s radošću primali vijesti o uspjesima sportista sa bivše-jugoslovenskih prostora.
I pred London postoje zajednički favoriti. Zašto nam svima medalje ne bi donijeli hrvatski rukometaši, srbijanski odbojkaši, crnogorske rukometašice, vaterpolisti - i hrvatski i srpski i crnogorski, jedna Sandra Perković ili Novak Đoković? Amel Mekić, zašto ne? Najveća je, ipak, tuga što ona gracija Blanka Vlašić neće moći.
