Hrvatska plivačica i najbolja hrvatska sportašica XX stoljeća, Đurđica Bjedov, zlatna i srebrna olimpijka u Mexicu 1968. godine, kaže da su, uprkos sportskim uspjesima, njezine najsjajnije medalje, njenih četvoro djece. Slavna Đuke, koja već više od dvije decenije živi u Švajcarskoj, i danas je, u svojoj 65-oj godini, aktivna u plivanju, odgojno i takmičarski. Na nedavnom svjetskom veteranskom prvenstvu u plivanju, koje je u junu održano u Italiji, osvojila je tri zlatne medalje i proglašena najboljim master sportistom na svijetu!
Bjedov: 'To vam je bilo 11.06. Na 100 i 200 metara prsno osvojla sam zlatnu medalju i otplivala tri svjetska rekorda, a 50m kraul sam bila druga i najbolji sam sportaš master na svitu. Dobila sam čestitke iz Amerike, Japana, Australije, Srbije, BiH, a od mog Mornara niti jednu jedinu riječ.
Bjedov: To su prevelike emocije i prebrzo se sve to događa, strah da se lampica ne ugasi, nevjerica. Previše toga u dvije sekunde. Predivno je što je kamera u tom momentu išla prema meni i to zabilježila. To ostaje kao jedna lijepa ljudska gesta da se ne zaboravi, da u jednom velikom trenutku uspjeha čovjek ostaje čovjekom.
Bjedov: To je živa istina. Bila sam jaka u sebi. Jedno vrijeme sam vjerovala da sam to slučajno dobila. Kako vrijeme više prolazi, tako vidim da uopće nisam slučajno dobila. U tom momentu sam jednostavno bila najjača. Nisam smatrala da one što imaju više ili bolje i sjajnije, mogu bolje. Noge su vaše, duša je vaša, srce je vaše, želja za pobjedom je vaša. Vjerojatno je to bilo jače od svega onoga što su one imale, i u tom momentu, to je presudilo. Ja sam i sad, kad sam, kao veteranka, bila na ovom svjetskom natjecanju i dobila titulu najbolje master sportašice na svijetu, isto bila sama. I, kad sam se popela na bloketu rekla sam 'Ma,mene nitko ne moze dobit, unaprijed! Za mene dobit tribaš me pobijedit, a ja nisam dozvolila da me itko pobijedi.'
Bjedov: Mene je moj otac naučio da se borim, da ima boljih od mene, da oni što su bolji nisu zauvijek bolji, da mogu biti bolja ali ovisi od mene hoću li prihvatiti da su oni zauvijek bolji, ili ću ja probati sutra da budem bolja od njih. Trebalo nam je ponekada vremena dok je on elaborirao svoje emocije, a ja svoje. Bježali smo jedan od drugoga, bježali smo da bi se našli. On mi je sto puta rekao, ne samo za plivanje - Ti možeš pasti, ali se uvijek digni kao čovjek. Kada se digneš, ti si čovjek -. Ne mogu razumjeti danas da neko ide na Olimpijadu, a da neće da živi u olimpijskom selu. Mene je olimpijsko selo svaki dan hranilo idealima, veličinom, toplinom, događajima. Mene to nije nerviralo. Mene je to motiviralo. Uživala sam šetajući se, slučajno dotaknut nekog svjetskog rekordera ili ići za njima pa gledat kako hodaju.
Bjedov: Kao u svemu u životu, ne možemo mi govoriti 'danas' i 'onda'...'onda' je bilo 'danas', a ovo što je 'danas', sutra će biti 'onda'. Ja smatram da sportaš treba imati dušu, da treba volit to što radi, da sportaš treba želit to što radi i da, na kraju, razlika između mene i drugih bude zato što sam ja tog momenta to više željela ili bila najjača ili spojila jedno i drugo, a ne da odluči odjeća ili tehnika ili nešto što ne pripada čovjeku. Sport moraju biti emocije, sport mora biti prijateljstvo... Meni je u Splitu moja najveća konkurentica bila moja najbolja prijateljica Ana Boban. Mi smo išle skupa u razred. Njezina pokojna mama bi došla na takmičenje i, bez obzira je li dobila ona ili ja, rekla 'Đuke, Ane..ajmo ća, ajmo na večeru...' i ja bih išla u nje na večeru, ja bih ostala u nje spavati. A danas se morate mrziti, ne gledati. Kad bi se nas dvi' borile ja bih i 'po noge' bila dala da je mogu dobit, al' kad je završila trka, mi smo bile dvije prijateljice, dva čovika koji su voljeli jednu stvar, koji su radili, koji su se sportski borili. To je mene naučija moj otac.
Bjedov: Ana je bila svjetska plivačica a svi su prvaci Švicarske. Nama je bazen dnevni boravak.
Bjedov: Ne smatram da sportaši moraju imati cijeli životu neke specijalne privilegije. Otišla sam jer sam htjela pružiti Ani mogućnost da ide studirati u Ameriku. Na žalost nisam imala para, ali, niti sam se prodala, niti podala. Od onoga što sam napravila nisam dobila ništa specijalno. Sve svoje probleme sam riješila sama. Odgojila sam četvero djece, bila sam trener, imam školu plivanja i radim gimnastiku u vodu. Sve sam uradila sa svojih 10 prstiju, mozgom i srcem.
Bjedov: Društvo nas je naviklo da je para, para i para. Vrijedan si koliko imaš, koliki ti je brod, auto. Pitaju me što 10 godina nisam promijenila auto. Pitam ih - A što bih? Ne mogu zamisliti, uz duboko poštovanje, da jedan nogometaš od 18 godina dobije milijune koje ja ne mogu niti zamisliti. Kako oni uopće mogu računati? Ko im to da? Zašto ne bi uzeo ako može?
Bjedov: U penziji sam. Vraćam se u Split. Vraćanje će biti malo ovdje malo tamo. Meni su djeca najvažnija stvar na svijetu. To su moje prave četiri medalje. Vratila sam se ponovo da me prihvate i moje ulice, da ponovo osjeti mirise i pjesmu valova, i bure i juga i kiše. Ići ću mami i tati na groblje, vidjeti se s bratom, sestrom, ići u ribaricu, ići se kupati, popričati sa starijim ženama. To je najljepša stvar u životu. To je dubina, veličina, visina, toplina života. Ja sam sretna i mislim da to puno ljudi nema.
Bjedov: 'To vam je bilo 11.06. Na 100 i 200 metara prsno osvojla sam zlatnu medalju i otplivala tri svjetska rekorda, a 50m kraul sam bila druga i najbolji sam sportaš master na svitu. Dobila sam čestitke iz Amerike, Japana, Australije, Srbije, BiH, a od mog Mornara niti jednu jedinu riječ.
RSE: Ali, kad smo nazvali plivački klub Mornar, i zamolili vaš broj u Švicarskoj, gospođa Edita, koja nam se javila, učinila je to s puno radosti i simpatija prema vama, kao prije 44 godine, kad vam je Split priredio onaj veličanstven doček i klicao „Đuke naša, najbolja si!“ A Đuke tada ni sama nije mogla vjerovati da je na 100 metara prsno osvojila zlato i oborila olimpijski rekord.
Bjedov: To su prevelike emocije i prebrzo se sve to događa, strah da se lampica ne ugasi, nevjerica. Previše toga u dvije sekunde. Predivno je što je kamera u tom momentu išla prema meni i to zabilježila. To ostaje kao jedna lijepa ljudska gesta da se ne zaboravi, da u jednom velikom trenutku uspjeha čovjek ostaje čovjekom.
RSE: Favoritkinje su bile Amerikanka i Ruskinja. Za vas nitko nije ni znao. Na Olimpijadu ste došla kao članica štafete 4x100 metara mješovito. Pojedinačni nastup je bio sasvim u drugom planu, ali vi ste, bez velikih stručnih timova i pažnje, skočila u bazen i „plivala po svome“.
Bjedov: To je živa istina. Bila sam jaka u sebi. Jedno vrijeme sam vjerovala da sam to slučajno dobila. Kako vrijeme više prolazi, tako vidim da uopće nisam slučajno dobila. U tom momentu sam jednostavno bila najjača. Nisam smatrala da one što imaju više ili bolje i sjajnije, mogu bolje. Noge su vaše, duša je vaša, srce je vaše, želja za pobjedom je vaša. Vjerojatno je to bilo jače od svega onoga što su one imale, i u tom momentu, to je presudilo. Ja sam i sad, kad sam, kao veteranka, bila na ovom svjetskom natjecanju i dobila titulu najbolje master sportašice na svijetu, isto bila sama. I, kad sam se popela na bloketu rekla sam 'Ma,mene nitko ne moze dobit, unaprijed! Za mene dobit tribaš me pobijedit, a ja nisam dozvolila da me itko pobijedi.'
RSE: Uvijek ponavljate da ste zbog toga najviše zahvalna ocu Đuri, isto sportašu, koji vas je trenirao i odgajao na principima visoke sportske etike:
Bjedov: Mene je moj otac naučio da se borim, da ima boljih od mene, da oni što su bolji nisu zauvijek bolji, da mogu biti bolja ali ovisi od mene hoću li prihvatiti da su oni zauvijek bolji, ili ću ja probati sutra da budem bolja od njih. Trebalo nam je ponekada vremena dok je on elaborirao svoje emocije, a ja svoje. Bježali smo jedan od drugoga, bježali smo da bi se našli. On mi je sto puta rekao, ne samo za plivanje - Ti možeš pasti, ali se uvijek digni kao čovjek. Kada se digneš, ti si čovjek -. Ne mogu razumjeti danas da neko ide na Olimpijadu, a da neće da živi u olimpijskom selu. Mene je olimpijsko selo svaki dan hranilo idealima, veličinom, toplinom, događajima. Mene to nije nerviralo. Mene je to motiviralo. Uživala sam šetajući se, slučajno dotaknut nekog svjetskog rekordera ili ići za njima pa gledat kako hodaju.
RSE: Razlike u sportu danas i onda? Što biste rekli?
Bjedov: Kao u svemu u životu, ne možemo mi govoriti 'danas' i 'onda'...'onda' je bilo 'danas', a ovo što je 'danas', sutra će biti 'onda'. Ja smatram da sportaš treba imati dušu, da treba volit to što radi, da sportaš treba želit to što radi i da, na kraju, razlika između mene i drugih bude zato što sam ja tog momenta to više željela ili bila najjača ili spojila jedno i drugo, a ne da odluči odjeća ili tehnika ili nešto što ne pripada čovjeku. Sport moraju biti emocije, sport mora biti prijateljstvo... Meni je u Splitu moja najveća konkurentica bila moja najbolja prijateljica Ana Boban. Mi smo išle skupa u razred. Njezina pokojna mama bi došla na takmičenje i, bez obzira je li dobila ona ili ja, rekla 'Đuke, Ane..ajmo ća, ajmo na večeru...' i ja bih išla u nje na večeru, ja bih ostala u nje spavati. A danas se morate mrziti, ne gledati. Kad bi se nas dvi' borile ja bih i 'po noge' bila dala da je mogu dobit, al' kad je završila trka, mi smo bile dvije prijateljice, dva čovika koji su voljeli jednu stvar, koji su radili, koji su se sportski borili. To je mene naučija moj otac.
RSE: Odgajala ste tako i svoje četvero djece. Svi su sportaši.
Bjedov: Ana je bila svjetska plivačica a svi su prvaci Švicarske. Nama je bazen dnevni boravak.
RSE: Ima li ipak neke gorčine u vama što, kao olimpijska pobjednica, niste mogla dovoljno zaraditi u vlastitoj zemlji i gradu?
Bjedov: Ne smatram da sportaši moraju imati cijeli životu neke specijalne privilegije. Otišla sam jer sam htjela pružiti Ani mogućnost da ide studirati u Ameriku. Na žalost nisam imala para, ali, niti sam se prodala, niti podala. Od onoga što sam napravila nisam dobila ništa specijalno. Sve svoje probleme sam riješila sama. Odgojila sam četvero djece, bila sam trener, imam školu plivanja i radim gimnastiku u vodu. Sve sam uradila sa svojih 10 prstiju, mozgom i srcem.
RSE: Može li se reći da je novac danas i sportovima i sportašima ukrao dušu?
Bjedov: Društvo nas je naviklo da je para, para i para. Vrijedan si koliko imaš, koliki ti je brod, auto. Pitaju me što 10 godina nisam promijenila auto. Pitam ih - A što bih? Ne mogu zamisliti, uz duboko poštovanje, da jedan nogometaš od 18 godina dobije milijune koje ja ne mogu niti zamisliti. Kako oni uopće mogu računati? Ko im to da? Zašto ne bi uzeo ako može?
RSE: U zadnje ste vrijeme sve duže u Splitu?
Bjedov: U penziji sam. Vraćam se u Split. Vraćanje će biti malo ovdje malo tamo. Meni su djeca najvažnija stvar na svijetu. To su moje prave četiri medalje. Vratila sam se ponovo da me prihvate i moje ulice, da ponovo osjeti mirise i pjesmu valova, i bure i juga i kiše. Ići ću mami i tati na groblje, vidjeti se s bratom, sestrom, ići u ribaricu, ići se kupati, popričati sa starijim ženama. To je najljepša stvar u životu. To je dubina, veličina, visina, toplina života. Ja sam sretna i mislim da to puno ljudi nema.
