Josipović: Svi rezultati su nebitni u odnosu na olimpijsku medalju

Olimpijski medalje gotovo jednako su osvajane u pojedinačnim i ekipnim sportovima. Uz legendarnog Matu Parlova i Marijana Beneša, rame uz rame, sa olimpijskim zlatom, je i Ante Josipović, jedan od najuspješnijih boksera nekadašnje države. Na OI 1984. u Los Angelesu, osvojio je zlato bez borbe. Ostao je bez protivnika, nakon što je u drugoj polufinalnoj borbi diskvalifikovan čuveni američkog bokser Evander Holyfield, u borbi protiv Novozelanđanina, Kevina Barryja, kojeg je udario i nokautirao nakon sudijskog znaka za prekid borbe. Holyfielda, kasnijeg dvostrukog svjetskog prvaka u teškoj kategoriji, prilikom primanja zlatnog Olimpijskog odličja, Josipović je pozvao da mu se pridruži na pobjedničkom postolju. Taj sportski gest mu Holyfield, po svemu sudeći, nikad nije zaboravio. Jer, kada je prilikom prvog povratka u Banjaluku, nakon rata 1997. godine, ranjen, zvao ga je i pomoć ponudio upravo Holyifeld. O tim vremenima, te ovima u kojima BiH na Olimpijskim igrama u Londonu predstavljaju svega troje takmičara, ali zato tri predsjednika Olimpijskog komiteta, pročitajte kratku ispovjest Ante Josipovića za RSE.

*******

Olimpijska medalja mislim da je najznačajnija bila svima na svijetu. Što se tiče ostalih rezultata, to je sve nebitno u odnosu na olimpijsku medalju. To su stvari koje se ne zaboravljaju. Sjećam se i gdje mi je krevet bio u sobi. Mi smo imali trokrevetne sobe. Imaš u jednoj sobi tri medalje, desi se tako. Imao si čitavu plejadu ljudi koji su u rukometu, vaterpolu i rvanju osvojili medalje. Gledam Veselina Vukovića koji i sada vodi reprezentaciju Srbije. Drago mi ga je vidjeti, nismo se dugo sreli. To su druženja koja ostaju za čitav život.

********

Kada sam počeo trenirati, bio sam mali, svi su bili veći od mene. Morao sam se dovijati na sve moguće načine da ne dobijam batine u boksu svaki dan jer to dosadi. Vidio sam da je jedini mogući način da imam savršenu brzinu i tehniku. Imao sam osjećaj za to. Radio sam to dobro. Treba malo i sreće.

********

Već 1991. sam imao osam mečeva i osam pobjeda i bio na svjetskoj rang listi i išao bih na titulu prvaka svijeta. Poskidao sam više protivnika sa svjetske rang liste, ali sam imao i više bodova. Došla je 1991., i već 1992. godine nije bilo ni života, ni posla u BiH. Bio sam vezan za svoj kraj i za tu evropsku varjantu. Nisam htio da idem kod Amerikanaca. Nisam htio da ostanem ni kod Kinga odmah poslije Olimpijade, koji mi je nudio da ostanem u Americi. Došao sam 1997. godine u Banjaluku na jedan turnir. To veče sam ostao malo duže sa društvom i jedan nesretnik, koji je mislio da mene treba ubiti, je pucao u mene. Bio sam teško ranjen ali, i to sam preživio, zahvaljujući ljudima okolo. Opet život ide dalje.

**********

Ostao sam u svom gradu u svom klubu i mi i dalje živimo i imamo svoj broj ljudi gdje se dobro zezamo, gdje se dobro nekada i nešto uradi, a ti nesretnici, jadnici, koji su se pokušali istaknuti preko naših leđa, polako nestaju.

***********

Ne bih promijenio ništa. Sve bih napravio isto. Trenutno situacija ne valja, sveukupno u sportu. Za mene je strašno da iz jedne države ide troje na Olimpijadu i to su jedva ispunili normu. Da Bog da iko dođe do medalje. Mi imamo tri takmičara i tri predsjednika Olimpijskog komiteta. Svi će oni biti tamo na Olimpijadi.