Rad Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije kritikovan je od početka. No, činjenica je da se Sud sve vrijeme suočavao i sa opstrukcijama, naročito kada je u pitanju dostavljanje važnih dokumenata.
Profesor Goran Šimić, stručnjak za kazneno pravo i tranzicijsku pravdu, u intervjuu za program Pred licem pravde govori o tome, o važnosti formiranja Haškog suda, očekivanjima i naslijeđu. Jedan od povoda za razgovor je njegova knjiga "Suđenje za ratne zločine u BiH" koja izlazi idućeg mjeseca.
Šimić: Rekao bih više nego bilo ko drugi od nas, iako mi imamo nekih elementarnih zamjerki za njegov rad. Sigurno je da to ni po čemu nije savršen sud. Činjenica je prije svega da je taj sud počeo onako kako mi figurativno kažemo, 'sa ledine', dakle ni od čega, suočen sa svekolikom opstrukcijom zemalja u regionu, a prema knjizi Karle del Ponte i nekim drugim insajderima, možda i opstrukcijama i od najvećih međunarodnih sila koje su ga ustrojile same po sebi. U tom svjetlu pitanje koliko je Haški tribunal mogao postići više od onoga što je postigao. Međutim, nesporno je da je Haški tribunal prije svega prikupio neizmjerno veliku dokumentaciju i materijal o onome što se dogodilo, a drugo, sve te presude, od kojih neke sadrže stotine i stotine stranica utvrđenih činjenica po jednom vrlo visokom sudskom standardu, rekao bih da su utvrdili više istine nego što smo mi to sami ikad učinili za ovih petnaest ili osamnaest godina.
Šimić: Rekao bih da jesu. Mislim da mi na ovim prostorima inače imamo prevelika očekivanja od sudova. Krivični sudovi su prije svega stvoreni da bi utvrdili individualnu odgovornost, a ne da bi dijelili pravdu. S druge strane, ne smijemo kriviti ljude na ovom prostoru ili poglavito žrtve na ovom prostoru što su imale takva očekivanja od sudova ili od tog suda, jer u suštini, one nisu imale od koga drugog očekivati tu pravdu. Dakle, kada pogledamo unazad, zadnjih deset, petnaest godina, u suštini žrtve su mogle očekivati pravdu samo od tog suda, a ne i od vlastitih država i vlastitih sudova.
Ne postoji neovisan sud
Šimić: Uistinu ne znam zašto se to nije desilo, međutim, ako je vjerovati Karli del Ponte i njenoj knjizi 'Gospođa tužiteljica', ona tvrdi da je Haški tribunal novorođenče međunarodne zajednice koje nikada nije trebalo preživjeti taj porod. Smatram da je Haški tribunal sam po sebi imao i pozitivnih i negativnih strana. Međutim, moramo biti svjesni da mi, ljudi u Bosni i Hercegovini ali i regionu trebamo sebi postaviti pitanje koliko smo mi doprinijeli da taj sud radi dobro. Dakle, mi smo svi spremni da pljujemo po radu Haškog tribunala, da kažemo da oni nemaju pojma, da su pristrani Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, da je to ovakav, onakav sud, ali, zapitajmo se iz druge perspektive: šta su svaka pojedinačna zemlja iz bivše Jugoslavije i svi zajedno, šta smo učinili da bi doprinijeli kvalitetnom radu suda? Reći ću vam šta smo uradili: potplaćivali smo, izmišljali smo svjedoke, naše obavještajne službe su ih pripremale da svjedoče u ovu ili onu korist. Predsjednik Tuđman je u svom sefu sakrivao najvažnije dokumente koji su bili potrebni za oslobađanje generala Blaškića, itd, itd. Dakle, ne bih rekao da smo ičim doprinijeli tome da taj sud radi bolje, pa ne znam onda kako bismo imali prava da kritikujemo ono što je on uradio u takvim okolnostima.
Šimić: Ja uistinu mislim da na svijetu ne postoji neovisan sud. Drugo, ne vjerujem da se može stvoriti međunarodni sud koji može biti neovisan, tim prije što najveće međunarodne sile mogu upravljati tim radom kreiranjem njegovog budžeta ili određivanjem u Vijeću sigurnosti kad će se zatvoriti, hoće li se zatvoriti, neće li se zatvoriti. Dakle, neumitno je da suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini i u regionu, ali i drugdje u svijetu, imaju političku pozadinu. Sudeći predsjedniku entiteta u Bosni i Hercegovini, ili predsjedniku države ili glavnokomandujućem neke vojske, ne sudi se samo njemu kao individui – sudi se i svemu onome što je on predstavljao radeći to što je radio, bez obzira što smo mi prihvatili standard koji kaže da nema kolektivne odgovornosti. Kolektivna odgovornost ne mora biti utvrđena ako se kaže, primjerice, da je Vojska Republike Srpske i MUP RS-a, u Srebrenici počinio genocid, ali je činjenica da takva jedna kvalifikacija ima svoje dublje posljedice. Kada je u pitanju moja knjiga, ja sam odlučio da napišem jednu knjigu koja bi ljudima u Bosni i Hercegovini i regionu zapravo pokazala o čemu se radi kada su u pitanju suđenja za ratne zločine. Ja sam se, bez obzira što je ta knjiga naučna, trudio da bude napisana razumljivim jezikom, tako da svaki čovjek koji zna čitati i pisati i starosti je više od pet godina života može razumjeti o čemu se tu zapravo radi.
*******************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Profesor Goran Šimić, stručnjak za kazneno pravo i tranzicijsku pravdu, u intervjuu za program Pred licem pravde govori o tome, o važnosti formiranja Haškog suda, očekivanjima i naslijeđu. Jedan od povoda za razgovor je njegova knjiga "Suđenje za ratne zločine u BiH" koja izlazi idućeg mjeseca.
RSE: Dvadeset godina od osnivanja Haškog tribunala podijeljena su mišljenja o tome je li ispunio svoju zadaću. Kada je usvojena rezolucija o osnivanju, Medlin Olbrajt je tada poručila: 'Ovo neće biti sud pobjednika. Jedini pobjednik u ovom nastojanju je istina.' Koliko je Haški tribunal doprinio utvrđivanju istine?
Šimić: Rekao bih više nego bilo ko drugi od nas, iako mi imamo nekih elementarnih zamjerki za njegov rad. Sigurno je da to ni po čemu nije savršen sud. Činjenica je prije svega da je taj sud počeo onako kako mi figurativno kažemo, 'sa ledine', dakle ni od čega, suočen sa svekolikom opstrukcijom zemalja u regionu, a prema knjizi Karle del Ponte i nekim drugim insajderima, možda i opstrukcijama i od najvećih međunarodnih sila koje su ga ustrojile same po sebi. U tom svjetlu pitanje koliko je Haški tribunal mogao postići više od onoga što je postigao. Međutim, nesporno je da je Haški tribunal prije svega prikupio neizmjerno veliku dokumentaciju i materijal o onome što se dogodilo, a drugo, sve te presude, od kojih neke sadrže stotine i stotine stranica utvrđenih činjenica po jednom vrlo visokom sudskom standardu, rekao bih da su utvrdili više istine nego što smo mi to sami ikad učinili za ovih petnaest ili osamnaest godina.
RSE: Osim utvrđivanja istine, očekivala se pravda za žrtve i otvaranje prostora za pomirenje. No, i žrtve koje su najviše vjerovale Tribunalu dosad, razočarane su danas blagim kaznama i oslobađajućim presudama, a mnogi se slažu da se nije napravio pomak niti kada je riječ o pomirenju. Jesu li očekivanja možda bila prevelika?
Šimić: Rekao bih da jesu. Mislim da mi na ovim prostorima inače imamo prevelika očekivanja od sudova. Krivični sudovi su prije svega stvoreni da bi utvrdili individualnu odgovornost, a ne da bi dijelili pravdu. S druge strane, ne smijemo kriviti ljude na ovom prostoru ili poglavito žrtve na ovom prostoru što su imale takva očekivanja od sudova ili od tog suda, jer u suštini, one nisu imale od koga drugog očekivati tu pravdu. Dakle, kada pogledamo unazad, zadnjih deset, petnaest godina, u suštini žrtve su mogle očekivati pravdu samo od tog suda, a ne i od vlastitih država i vlastitih sudova.
Ne postoji neovisan sud
RSE: Florens Hartman, bivša glasnogovornica haške tužiteljice Karle del Ponte, kazala je jednom prilikom da je osnovni problem što je zbog političkih uticaja Haški tribunal stao na pola puta i nije pred sud doveo najodgovornije. On je trebao da sudi mozgovima rata. Zašto se to nije desilo?
Šimić: Uistinu ne znam zašto se to nije desilo, međutim, ako je vjerovati Karli del Ponte i njenoj knjizi 'Gospođa tužiteljica', ona tvrdi da je Haški tribunal novorođenče međunarodne zajednice koje nikada nije trebalo preživjeti taj porod. Smatram da je Haški tribunal sam po sebi imao i pozitivnih i negativnih strana. Međutim, moramo biti svjesni da mi, ljudi u Bosni i Hercegovini ali i regionu trebamo sebi postaviti pitanje koliko smo mi doprinijeli da taj sud radi dobro. Dakle, mi smo svi spremni da pljujemo po radu Haškog tribunala, da kažemo da oni nemaju pojma, da su pristrani Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, da je to ovakav, onakav sud, ali, zapitajmo se iz druge perspektive: šta su svaka pojedinačna zemlja iz bivše Jugoslavije i svi zajedno, šta smo učinili da bi doprinijeli kvalitetnom radu suda? Reći ću vam šta smo uradili: potplaćivali smo, izmišljali smo svjedoke, naše obavještajne službe su ih pripremale da svjedoče u ovu ili onu korist. Predsjednik Tuđman je u svom sefu sakrivao najvažnije dokumente koji su bili potrebni za oslobađanje generala Blaškića, itd, itd. Dakle, ne bih rekao da smo ičim doprinijeli tome da taj sud radi bolje, pa ne znam onda kako bismo imali prava da kritikujemo ono što je on uradio u takvim okolnostima.
RSE: Mnogi smatraju da je najveći problem u tome što Tribunal nije odolio tom političkom uticaju. O tome i vi govorite u svojoj knjizi o suđenjima za ratne zločine, koja bi trebala ugledati svjetlo dana idućeg mjeseca.
Šimić: Ja uistinu mislim da na svijetu ne postoji neovisan sud. Drugo, ne vjerujem da se može stvoriti međunarodni sud koji može biti neovisan, tim prije što najveće međunarodne sile mogu upravljati tim radom kreiranjem njegovog budžeta ili određivanjem u Vijeću sigurnosti kad će se zatvoriti, hoće li se zatvoriti, neće li se zatvoriti. Dakle, neumitno je da suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini i u regionu, ali i drugdje u svijetu, imaju političku pozadinu. Sudeći predsjedniku entiteta u Bosni i Hercegovini, ili predsjedniku države ili glavnokomandujućem neke vojske, ne sudi se samo njemu kao individui – sudi se i svemu onome što je on predstavljao radeći to što je radio, bez obzira što smo mi prihvatili standard koji kaže da nema kolektivne odgovornosti. Kolektivna odgovornost ne mora biti utvrđena ako se kaže, primjerice, da je Vojska Republike Srpske i MUP RS-a, u Srebrenici počinio genocid, ali je činjenica da takva jedna kvalifikacija ima svoje dublje posljedice. Kada je u pitanju moja knjiga, ja sam odlučio da napišem jednu knjigu koja bi ljudima u Bosni i Hercegovini i regionu zapravo pokazala o čemu se radi kada su u pitanju suđenja za ratne zločine. Ja sam se, bez obzira što je ta knjiga naučna, trudio da bude napisana razumljivim jezikom, tako da svaki čovjek koji zna čitati i pisati i starosti je više od pet godina života može razumjeti o čemu se tu zapravo radi.
*******************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
