Oslobađajuća presuda Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću iznenadila je predstavnike udruženja žrtava i nevladinih organizacija. Tim prije, jer, kako navode, saznanja i dokazni materijal, uključujući i video zapise, dokazuje prisustvo specijalnih jedinica iz Srbije.
„Zločin je nagrađen, genocid je nagrađen, agresija je nagrađena, ono ubijanje – pred kamerama ubijano – nagrađeno. I to daje poticaj za mlađe generacije koje mogu sutra da rade šta hoće i kako hoće, da im to postaje isplativo!“, naglašava Hatidža Mehmedović, predstavnica udruženja Srebreničke majke.
Hatidža kaže kako su joj i sada pred očima zločini koje su tokom genocida u Srebrenici počinile Crvene beretke, jedinica za specijalne operacije srbijanske Državne službe bezbednosti.
Ulazak jedne od srbijanskih specijalnih jedinica Arkanovaca, predvođenih vođom Željkom Ražnatovićem Arkanom, početkom aprila 1992. pamtiće i preživjeli Bijeljinci bošnjačke nacionalnosti:
„Pa može da se kaže da je grad slobodan, mada još tvrdim da ovde još postoje pojedini džepovi, pojedini fanatici muslimanski, koji se odupiru. A evo, uspostavili smo red i mir.“
Jedan od stanovnika Bijeljine koji je preživio zločine Arkanovaca je Jusuf Trbić.
„Ja sam bio maltretiran cijelu noć. Izvođen na strijeljanje, vraćan... Onda se u jednom trenutku, pred zoru, javila Biljana Plavšić, sa upozorenjem Mauzeru da mene poštedi. Onda se okrenuo, pogledao u mene i rekao rečenicu koju ću pamtiti čitavog života: 'Ne brinite, nećemo mi njega, mi znamo koga treba. Mi ovo mjesecima pripremamo.'.“, priča Trbić.
Neuravnotežena politika Suda
Nakon svega što je Haško tužilaštvo iznijelo kao dokazni materijal o učešću srbijanskih specijalnih jedinica u Bosni i Hercegovini tokom devedesetih godina prošlog vijeka, Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode u BiH, šokirana je oslobađajućom presudom Stanišiću i Simatoviću.
„Srbija je oslobođena i ona, po ovoj presudi, uopšte nije učestvovala u ratu. Smatram da je ovo zbilja jedna velika mrlja. Ovo je ruganje žrtvama koje su preživjele sve, i ruganje Bosni i Hercegovini", smatra Fadila Memišević.
Za razliku od Fadile Memišević, Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, kaže kako je ova oslobađajuća presuda očekivana, nakon presude čelnim ljudima tzv. Herceg Bosne od srijede.
„Neuravnotežena, gotovo suprotstavljena politika Suda u kažnjavanju, naravno, sada govorim o prvom stepenu, još je jednom pokazana, potvrđena i to je sve potpuno apsurdno. Kad slušate obrazloženje, kad slušate njihovu ulogu, vama je potpuno jasno da su ovo ljudi koji su najneposrednije učestvovali u onom što se može nazvati pripremama, pa čak i operativnim zapovjedanjem pojedinim jedinicama, i onda reći da se zločini u Šamcu ili Doboju ili oko Vukovara ne mogu okarakterizirati kao njihovo učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, gotovo da zvuči apsurdno", ocjenjuje Tokača.
„Kakav je to mir sa ovakvom 'pravdom'? Nema ovdje istinskog mira jer nema istine o onom što se događalo. Bojim se da će međunarodna zajednica, mada ne volim taj pojam i taj termin jer je suviše amorfan, ali ovdje, hajde da kažemo, i Velika Britanija, i Francuska, pa donekle i Sjedinjene Američke Države, jer ni njih ne bih htjela amnestirati, a Rusija posebno, dakle, oni zbilja ne čine ništa da u ovoj Bosni i Hercegovini, evo vidimo i kakva nam je politička situacija, da se stvarno kaže istina, jer ćemo za dvadeset, trideset godina ponovo imati sukobe, jer nismo preradilo ono što je bilo, nismo preradili tu prošlost, stavljamo pod tepih. Pomoć nam je trebao biti Tribunal – očigledno da nije. Ja reagujem na način na koji će svaki građanin Bosne i Hercegovine reagirati – izražavam ogromno nezadovoljstvo", zaključuje Fadila Memišević.
„Zločin je nagrađen, genocid je nagrađen, agresija je nagrađena, ono ubijanje – pred kamerama ubijano – nagrađeno. I to daje poticaj za mlađe generacije koje mogu sutra da rade šta hoće i kako hoće, da im to postaje isplativo!“, naglašava Hatidža Mehmedović, predstavnica udruženja Srebreničke majke.
Hatidža kaže kako su joj i sada pred očima zločini koje su tokom genocida u Srebrenici počinile Crvene beretke, jedinica za specijalne operacije srbijanske Državne službe bezbednosti.
Ulazak jedne od srbijanskih specijalnih jedinica Arkanovaca, predvođenih vođom Željkom Ražnatovićem Arkanom, početkom aprila 1992. pamtiće i preživjeli Bijeljinci bošnjačke nacionalnosti:
„Pa može da se kaže da je grad slobodan, mada još tvrdim da ovde još postoje pojedini džepovi, pojedini fanatici muslimanski, koji se odupiru. A evo, uspostavili smo red i mir.“
Jedan od stanovnika Bijeljine koji je preživio zločine Arkanovaca je Jusuf Trbić.
„Ja sam bio maltretiran cijelu noć. Izvođen na strijeljanje, vraćan... Onda se u jednom trenutku, pred zoru, javila Biljana Plavšić, sa upozorenjem Mauzeru da mene poštedi. Onda se okrenuo, pogledao u mene i rekao rečenicu koju ću pamtiti čitavog života: 'Ne brinite, nećemo mi njega, mi znamo koga treba. Mi ovo mjesecima pripremamo.'.“, priča Trbić.
Neuravnotežena politika Suda
Nakon svega što je Haško tužilaštvo iznijelo kao dokazni materijal o učešću srbijanskih specijalnih jedinica u Bosni i Hercegovini tokom devedesetih godina prošlog vijeka, Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode u BiH, šokirana je oslobađajućom presudom Stanišiću i Simatoviću.
„Srbija je oslobođena i ona, po ovoj presudi, uopšte nije učestvovala u ratu. Smatram da je ovo zbilja jedna velika mrlja. Ovo je ruganje žrtvama koje su preživjele sve, i ruganje Bosni i Hercegovini", smatra Fadila Memišević.
Za razliku od Fadile Memišević, Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, kaže kako je ova oslobađajuća presuda očekivana, nakon presude čelnim ljudima tzv. Herceg Bosne od srijede.
„Neuravnotežena, gotovo suprotstavljena politika Suda u kažnjavanju, naravno, sada govorim o prvom stepenu, još je jednom pokazana, potvrđena i to je sve potpuno apsurdno. Kad slušate obrazloženje, kad slušate njihovu ulogu, vama je potpuno jasno da su ovo ljudi koji su najneposrednije učestvovali u onom što se može nazvati pripremama, pa čak i operativnim zapovjedanjem pojedinim jedinicama, i onda reći da se zločini u Šamcu ili Doboju ili oko Vukovara ne mogu okarakterizirati kao njihovo učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, gotovo da zvuči apsurdno", ocjenjuje Tokača.
„Kakav je to mir sa ovakvom 'pravdom'? Nema ovdje istinskog mira jer nema istine o onom što se događalo. Bojim se da će međunarodna zajednica, mada ne volim taj pojam i taj termin jer je suviše amorfan, ali ovdje, hajde da kažemo, i Velika Britanija, i Francuska, pa donekle i Sjedinjene Američke Države, jer ni njih ne bih htjela amnestirati, a Rusija posebno, dakle, oni zbilja ne čine ništa da u ovoj Bosni i Hercegovini, evo vidimo i kakva nam je politička situacija, da se stvarno kaže istina, jer ćemo za dvadeset, trideset godina ponovo imati sukobe, jer nismo preradilo ono što je bilo, nismo preradili tu prošlost, stavljamo pod tepih. Pomoć nam je trebao biti Tribunal – očigledno da nije. Ja reagujem na način na koji će svaki građanin Bosne i Hercegovine reagirati – izražavam ogromno nezadovoljstvo", zaključuje Fadila Memišević.
