Haška presuda čelnicima "Herceg Bosne", prvi su komentari u BiH, neće značajnije uticati na politička zbivanja. Biviši logoraši smatraju da kazna nije adekvatna, ali da je dobro što je potvrđena krivica optuženih.
Edin Batlak koji je u logorima HercegBosne bio zatočen više od devet mjeseci, presudu vojnim i političkim dužnosnicima ove ratne zajednice dočekao je u društvu nekadašnjeg, kako kaže druga u patnji, takođe logoraša Mirze Ćemalovića.
Emocije je bilo teško sakriti. Nakon devet godina čekanja, traume kroz koje su prošli ovi ljudi i njihove porodice dobile su i hašku potvrdu.
„Proživljavao sam ponovo ono što sam proživljavao 93. i 94. godine. Navrla su sva sjećanja na moje sugrađane koji su prošli ovu golgotu koja je obznanjena u Hagu“, kaže Batlak.
„Mislim da bez obzira, kazna bila ovakva ili onakva, ništa ne može nadoknaditi, nijedna kazna ne može nadoknaditi ono vrijeme koje smo mi proveli u logorima“, dodaje Ćemalović.
Strahote hercegovačkih logora dobro pamti i Emir Hajdarović, logoraš mostarskog heliodrama, Dretelja kod Čapljine i logora u Širokom Brijegu:
„Tu ste imali redovna premlaćivanja logoraša. Vode nie bilo za kupanja pa su često logoraši obolijevali. Bilo je i pripadnika koji su, zavisno od dešavanja na ratištu, dolazili tu i iživljavali se na logorašima koji su završavali i na prvim linijama kao živi štit“, priča Hajdarević.
Nekadašnji ministar obrane HR Herceg Bosne Vladimir Šoljić kaže kako je današnja presuda za njega veliko iznenađenje. Osuđuje sve zločine, no smatra da je presuda u slučaju "Prlić i ostali" politička presuda.
„Ja samo znam da je na prostoru Herceg Bosne učinjeno najmanje zločina, da nema masovnih grobnica. Zašto je to tako – nemam ja tu komentara. Činjenica je da su Hrvati najprognaniji narod, a ispada da su sve živo prognali. Mi smo kao najnemoćniji, kao najmalobrojniji, bez sustava, mi nismo imali drugog izbora nego da se samoorganiziramo”, tvrdi Šoljić.
Predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana HRHB Mostar Petar Zelenika sličnog je mišljenja:
„Tu nije nijedan počinio zločin osobno, tu je neka zapovjedna odgovornost. Ja imam osjećaj da se ovdje sudi nama zato što smo glasovali i izišli na referendum '92. godine i glasovali za samostalnu BiH. Ja ne vidim drugog. Ko je nas napadao? Ko je nap'o Mostar? Ko ga je rušio?“, pita Zelenika.
Očekivana sudska odluka
Svakako ključni i najdramatičniji dio presude šestorici bivših čelnika Hrvata iz BiH je zaključak suda da je državni i vojni vrh Republike Hrvatske sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu.
Profesor međunarodnog prava Zarije Seizović smatra kako je kvalifikacija međunarodnog sukoba ipak bila očekivana obzirom na utvrđeno činjenično stanje.
Ogroman broj dokaza i svjedočenja jasno je utvrdio linije zapovjedanja i međunarodni karakter sukoba u kojem je sudjelovao najviši vrh RH.
“Na ovaj dio obrazloženja presude - to mislim da nije bio dio dispozitiva presude jer Haški tribunal usput, rekao bih, određuje međunarodni karakter sukoba sa velikom težinom onoga što on kaže o tom karakteru, dakle, na ovo se ne može izjavljivati žalba. Kao, neko izjavi žalbu i kaže- znate ovo nije bio međunarodni oružani sukob iz razloga tih i tih. Međutim, velika je moralna, etička težina ovakve jedne odluke i ovoga što je predsjedavajući Sudskog vijeća saopštio. Ja mislim da su te stvari bile jasne, ovog puta su izrečene od strane jednog suca Međunarodnog krivičnog tribunala. U krajnjem slučaju može se reći da predstavlja pravdu za žrtve“, ocjenjuje Seizović.
Šaćir Filandra, dekan Fakuleta političkih nauka, smatra kako sama presuda neće imati većeg utjecaja na međunacionalne, ali ni odnose u regiji.
„Mislim da je očekivan iznos kazni za počinioce. Pretpostaviti je da će bosanski dio javnosti koji je bio objekat nasilnih radnji biti visinom presuda zadovoljan. Presuda, s obzirom na veliki vremenski odmak, izmijenjene političke i svake druge društvene prilike danas, neće imati neki značajniji reflekt na politička zbivanja u Bosni i Hercegovini, na međunacionalne odnose“, mišljenja je Filandra.
Poražavajuće je da se ponovo, nakon haške presude, vrši polarizacija prema etničkoj pripadnosti, što je daleko od suočavanja sa istinom i pomirenjem. Branko Todorović iz Helsinškog komiteta za ljudska prava s druge strane ipak dodaje:
„Mislim da je sasvim dobro da i Beograd i Zagreb u sklopu svojih politika koje vode prema Bosni i Hercegovini, prije svega imaju jednu svijest o odgovornosti koju nose za brojne zločine koji su se desili u Bosni i Hercegovini, ali istovremeno i odgovornosti da učine sve da na neki način omoguće nesmetani razvoj Bosne i Hercegovine i bh. društva, a ne da i danas imamo i iz Beograda i iz Zagreba ne samo negiranje zločina, ne samo relativizaciju, nego na neki način i daljnje miješanje u cilju destabilizacije Bosne i Hercegovine. Prema tome mislim da je ova presuda dobra i da bi se društvo u Hrvatskoj kao i društvo u Srbiji trebalo suočiti sa nekim presudama koje potenciraju odgovornost Zagreba i Beograda za zločine koji su činjeni u BiH”, zaključuje Todorović.
Edin Batlak koji je u logorima HercegBosne bio zatočen više od devet mjeseci, presudu vojnim i političkim dužnosnicima ove ratne zajednice dočekao je u društvu nekadašnjeg, kako kaže druga u patnji, takođe logoraša Mirze Ćemalovića.
Emocije je bilo teško sakriti. Nakon devet godina čekanja, traume kroz koje su prošli ovi ljudi i njihove porodice dobile su i hašku potvrdu.
„Proživljavao sam ponovo ono što sam proživljavao 93. i 94. godine. Navrla su sva sjećanja na moje sugrađane koji su prošli ovu golgotu koja je obznanjena u Hagu“, kaže Batlak.
„Mislim da bez obzira, kazna bila ovakva ili onakva, ništa ne može nadoknaditi, nijedna kazna ne može nadoknaditi ono vrijeme koje smo mi proveli u logorima“, dodaje Ćemalović.
Strahote hercegovačkih logora dobro pamti i Emir Hajdarović, logoraš mostarskog heliodrama, Dretelja kod Čapljine i logora u Širokom Brijegu:
„Tu ste imali redovna premlaćivanja logoraša. Vode nie bilo za kupanja pa su često logoraši obolijevali. Bilo je i pripadnika koji su, zavisno od dešavanja na ratištu, dolazili tu i iživljavali se na logorašima koji su završavali i na prvim linijama kao živi štit“, priča Hajdarević.
Nekadašnji ministar obrane HR Herceg Bosne Vladimir Šoljić kaže kako je današnja presuda za njega veliko iznenađenje. Osuđuje sve zločine, no smatra da je presuda u slučaju "Prlić i ostali" politička presuda.
„Ja samo znam da je na prostoru Herceg Bosne učinjeno najmanje zločina, da nema masovnih grobnica. Zašto je to tako – nemam ja tu komentara. Činjenica je da su Hrvati najprognaniji narod, a ispada da su sve živo prognali. Mi smo kao najnemoćniji, kao najmalobrojniji, bez sustava, mi nismo imali drugog izbora nego da se samoorganiziramo”, tvrdi Šoljić.
Predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana HRHB Mostar Petar Zelenika sličnog je mišljenja:
„Tu nije nijedan počinio zločin osobno, tu je neka zapovjedna odgovornost. Ja imam osjećaj da se ovdje sudi nama zato što smo glasovali i izišli na referendum '92. godine i glasovali za samostalnu BiH. Ja ne vidim drugog. Ko je nas napadao? Ko je nap'o Mostar? Ko ga je rušio?“, pita Zelenika.
Očekivana sudska odluka
Svakako ključni i najdramatičniji dio presude šestorici bivših čelnika Hrvata iz BiH je zaključak suda da je državni i vojni vrh Republike Hrvatske sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu.
Profesor međunarodnog prava Zarije Seizović smatra kako je kvalifikacija međunarodnog sukoba ipak bila očekivana obzirom na utvrđeno činjenično stanje.
Ogroman broj dokaza i svjedočenja jasno je utvrdio linije zapovjedanja i međunarodni karakter sukoba u kojem je sudjelovao najviši vrh RH.
“Na ovaj dio obrazloženja presude - to mislim da nije bio dio dispozitiva presude jer Haški tribunal usput, rekao bih, određuje međunarodni karakter sukoba sa velikom težinom onoga što on kaže o tom karakteru, dakle, na ovo se ne može izjavljivati žalba. Kao, neko izjavi žalbu i kaže- znate ovo nije bio međunarodni oružani sukob iz razloga tih i tih. Međutim, velika je moralna, etička težina ovakve jedne odluke i ovoga što je predsjedavajući Sudskog vijeća saopštio. Ja mislim da su te stvari bile jasne, ovog puta su izrečene od strane jednog suca Međunarodnog krivičnog tribunala. U krajnjem slučaju može se reći da predstavlja pravdu za žrtve“, ocjenjuje Seizović.
Šaćir Filandra, dekan Fakuleta političkih nauka, smatra kako sama presuda neće imati većeg utjecaja na međunacionalne, ali ni odnose u regiji.
„Mislim da je očekivan iznos kazni za počinioce. Pretpostaviti je da će bosanski dio javnosti koji je bio objekat nasilnih radnji biti visinom presuda zadovoljan. Presuda, s obzirom na veliki vremenski odmak, izmijenjene političke i svake druge društvene prilike danas, neće imati neki značajniji reflekt na politička zbivanja u Bosni i Hercegovini, na međunacionalne odnose“, mišljenja je Filandra.
Poražavajuće je da se ponovo, nakon haške presude, vrši polarizacija prema etničkoj pripadnosti, što je daleko od suočavanja sa istinom i pomirenjem. Branko Todorović iz Helsinškog komiteta za ljudska prava s druge strane ipak dodaje:
„Mislim da je sasvim dobro da i Beograd i Zagreb u sklopu svojih politika koje vode prema Bosni i Hercegovini, prije svega imaju jednu svijest o odgovornosti koju nose za brojne zločine koji su se desili u Bosni i Hercegovini, ali istovremeno i odgovornosti da učine sve da na neki način omoguće nesmetani razvoj Bosne i Hercegovine i bh. društva, a ne da i danas imamo i iz Beograda i iz Zagreba ne samo negiranje zločina, ne samo relativizaciju, nego na neki način i daljnje miješanje u cilju destabilizacije Bosne i Hercegovine. Prema tome mislim da je ova presuda dobra i da bi se društvo u Hrvatskoj kao i društvo u Srbiji trebalo suočiti sa nekim presudama koje potenciraju odgovornost Zagreba i Beograda za zločine koji su činjeni u BiH”, zaključuje Todorović.
