Iako postoje sitni koraci kada je u pitanju poštivanje ljudskih prava u BiH i državama regiona, to još uvijek nije na zadovoljavajućem nivou. Zakonski okviri su odlični, države su potpisnice brojnih konvencija i deklaracija o zaštiti ljudskih prava, međutim, u praksi taj proces ide sporije. Najčešće se krše prava manjina - etničkih, nacionalnih, seksualnih. Prema ocjeni aktivista za prava LGBT osoba, u regiji je došlo do pomaka, ali ova populacija još uvijek nije prihvaćena u balkanskim društvima.
Prema većini istraživanja, homofobija predstavlja glavni uzrok kršenja prava LGBT osoba. Direktor Centra za ljudska prava iz Sarajeva Saša Madacki tvrdi kako su balkanska društva fobična, te da generacije odrastaju u raznim vidovima zabrana:
„Mi smo fobični, dakle od svega imamo fobiju, a rastemo u zabranama. Prva zabrana koju dobiješ kao dijete, odnosno pedagošku uputa je: nemoj se smijati, oplakaćeš - dakle smiješ biti veseo. Ili: nemoj to raditi, odnijeće te cigani. Nemoj budi peder, daj mi bonbonu, itd.. Mi smo prvo isključivi, pa smo onda fobični, živimo u patrijarhalnoj matrici, pa smo tradicionalni - i mentalitet je taj. Odgovor na pitanje o prevenciji bilo koje fobije leži u obrazovanju.“
Prve parade ponosa u regionu su uglavnom prolazile neslavno, propraćene nasiljem, a pojedine povorke su prekidane ili pak zabranjivane. Tokom 2013.godine u Crnoj Gori prvi put održane su dvije parade ponosa. Prva u Budvi,kada su učesnici evakuisani brodovima, a povrijeđeno je nekoliko osoba i uhapšeno 20 ljudi. Druga, tri mjeseca kasnije u Podgorici. Paradu koja je održana pod sloganom "Crna Gora ponosno", obezbjeđivalo je oko 2.000 policajaca. Prema mišljenju jednog od organizatora parade, Danijela Kalezića, to jeste pomak, ali daleko je od toga da ih društvo prihvata:
„Ne možemo reći da su nas svi prihvatili, ali smatram da je stanje značajno bolje. Mi smo prije prajda u Podgorici razmišljali o tome šta želimo da postignemo i upravo je jedan od ciljeva bio da pokažemo da tu priču o nemoralu i nekim seksualnim aktivnostima na ulici jeste nešto što želimo da razbijemo.“
Nasuprot Crnoj Gori, u Srbiji je po četvrti put zabranjeno održavanje parade ponosa - iz sigurnosnih razloga. Aktivistica Marija Savić tvrdi kako to ne smije biti razlog za zabranu:
„Zašto što je država dužna da zaštiti svaki miran skup, svako okupljanje građana. To je samo jedna politička igra naših političara. U Srbiji je prajd održan samo jednom, i to onda kada je u njegovoj organizaciji bila uključena sama država.“
Parade ponosa u Hrvatskoj više ne izazivaju haos na ulicama. No, ono što je izazvalo veoma oštru polemiku u javnosti jeste nedavno održani referendum o braku. Više od 65 % građana glasalo je za da se Ustav Republike Hrvatske dopuni definicijom braka kao zajednicom muškarca i žene. Istovremeno, LGBT zajednica u Hrvatskoj očekuje zakon o životnom partnerstvu. Šta će novi zakon donijeti, pitali smo aktivistu Gordana Bosanca:
„Prema sadašnjem prijedlogu, ljudi koji žive u životnom partnerstvu koji će se registrirati moći će uživati sva prava kao i bračni partneri, ali to se neće zvati brak. I drugo, neće imati pravo na usvajanje djece. Tu je crta koju je ova vlada podvukla.“
Jedno od glavnih uporišta za LGBT zajednicu u BiH je Zakon o zabrani diskriminacije, kojim se zabranjuje diskriminacija i poticanje na diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta.
Prema istraživanjima Sarajevskog otvorenog centra, u BiH je svaka treća LGBT osoba žrtva nekog vida nasilja. No, tek svaka sedma odluči se to prijaviti nadležnim institucijama. Zbog čega je to tako, odgovara profesorica na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevo Zlatiborka Popov Momčinović:
„To je dobrim dijelom posljedica toga što institucije koje su nadležne da se bave slučajevima napada na LGBT osobe nisu dovoljno senzibilizirane ni ne znaju kako da dresiraju taj problem. Drugi aspekt je, ja mislim, strah od indirektnog autovanja – jer kad LGBT osoba prijavi slučaj napada, ona se na neki način registruje u tom fajlovima i na taj način se indirektno i deklariše, a mnoge LGBT osobe, zbog okruženja u kojem živimo, nisu još spremne da se autuju.“
Prema većini istraživanja, homofobija predstavlja glavni uzrok kršenja prava LGBT osoba. Direktor Centra za ljudska prava iz Sarajeva Saša Madacki tvrdi kako su balkanska društva fobična, te da generacije odrastaju u raznim vidovima zabrana:
„Mi smo fobični, dakle od svega imamo fobiju, a rastemo u zabranama. Prva zabrana koju dobiješ kao dijete, odnosno pedagošku uputa je: nemoj se smijati, oplakaćeš - dakle smiješ biti veseo. Ili: nemoj to raditi, odnijeće te cigani. Nemoj budi peder, daj mi bonbonu, itd.. Mi smo prvo isključivi, pa smo onda fobični, živimo u patrijarhalnoj matrici, pa smo tradicionalni - i mentalitet je taj. Odgovor na pitanje o prevenciji bilo koje fobije leži u obrazovanju.“
Prve parade ponosa u regionu su uglavnom prolazile neslavno, propraćene nasiljem, a pojedine povorke su prekidane ili pak zabranjivane. Tokom 2013.godine u Crnoj Gori prvi put održane su dvije parade ponosa. Prva u Budvi,kada su učesnici evakuisani brodovima, a povrijeđeno je nekoliko osoba i uhapšeno 20 ljudi. Druga, tri mjeseca kasnije u Podgorici. Paradu koja je održana pod sloganom "Crna Gora ponosno", obezbjeđivalo je oko 2.000 policajaca. Prema mišljenju jednog od organizatora parade, Danijela Kalezića, to jeste pomak, ali daleko je od toga da ih društvo prihvata:
„Ne možemo reći da su nas svi prihvatili, ali smatram da je stanje značajno bolje. Mi smo prije prajda u Podgorici razmišljali o tome šta želimo da postignemo i upravo je jedan od ciljeva bio da pokažemo da tu priču o nemoralu i nekim seksualnim aktivnostima na ulici jeste nešto što želimo da razbijemo.“
Nasuprot Crnoj Gori, u Srbiji je po četvrti put zabranjeno održavanje parade ponosa - iz sigurnosnih razloga. Aktivistica Marija Savić tvrdi kako to ne smije biti razlog za zabranu:
„Zašto što je država dužna da zaštiti svaki miran skup, svako okupljanje građana. To je samo jedna politička igra naših političara. U Srbiji je prajd održan samo jednom, i to onda kada je u njegovoj organizaciji bila uključena sama država.“
Parade ponosa u Hrvatskoj više ne izazivaju haos na ulicama. No, ono što je izazvalo veoma oštru polemiku u javnosti jeste nedavno održani referendum o braku. Više od 65 % građana glasalo je za da se Ustav Republike Hrvatske dopuni definicijom braka kao zajednicom muškarca i žene. Istovremeno, LGBT zajednica u Hrvatskoj očekuje zakon o životnom partnerstvu. Šta će novi zakon donijeti, pitali smo aktivistu Gordana Bosanca:
„Prema sadašnjem prijedlogu, ljudi koji žive u životnom partnerstvu koji će se registrirati moći će uživati sva prava kao i bračni partneri, ali to se neće zvati brak. I drugo, neće imati pravo na usvajanje djece. Tu je crta koju je ova vlada podvukla.“
Jedno od glavnih uporišta za LGBT zajednicu u BiH je Zakon o zabrani diskriminacije, kojim se zabranjuje diskriminacija i poticanje na diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta.
Prema istraživanjima Sarajevskog otvorenog centra, u BiH je svaka treća LGBT osoba žrtva nekog vida nasilja. No, tek svaka sedma odluči se to prijaviti nadležnim institucijama. Zbog čega je to tako, odgovara profesorica na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevo Zlatiborka Popov Momčinović:
„To je dobrim dijelom posljedica toga što institucije koje su nadležne da se bave slučajevima napada na LGBT osobe nisu dovoljno senzibilizirane ni ne znaju kako da dresiraju taj problem. Drugi aspekt je, ja mislim, strah od indirektnog autovanja – jer kad LGBT osoba prijavi slučaj napada, ona se na neki način registruje u tom fajlovima i na taj način se indirektno i deklariše, a mnoge LGBT osobe, zbog okruženja u kojem živimo, nisu još spremne da se autuju.“
