Povodom rezultata referenduma o ustavnom definiranju braka, na kojem je dvije trećine izišlih birača glasalo za definiciju braka kao zajednicu muškarca i žene, razgovarali smo s psihologinjom i aktivisticom Mirjanom Krizmanić. Među uzrocima ovakvog ishoda ona navodi zapuštenost i neinformiranost građana, ali upozorava da je ovaj napad na jednu manjinu sekundara, a da je pravi cilj – napad na sekularnost Hrvatske.
Krizmanić: Ne mogu to točno pretpostaviti. Čovjek bi očekivao da će ljudi koji su zabrinuti, čija su djeca nezaposlena i odlaze iz Hrvatske, kojima samima prijeti otkaz ili već sami ne rade – da će biti totalno nezainteresirani. To djelomično tumači slabu izlaznost. Sa druge strane, kampanja inicijative „U ime obitelji“ je bila toliko napasna i toliko agresivna da su oni morali pobijediti, jer nije bilo nikakve kontrakampanje. Odnosno, kontrakampanja je bila vrlo slaba zato što je većina ljudi mislila – to je jedno besmisleno pitanje, obitelj nije ni od koga ugrožena, nitko joj ne prijeti, što ću se uopće time baviti?! I svi su za to bili totalno nezainteresirani do zadnja dva tjedna, kada je zapravo bilo prekasno.
Drugi razlog zašto je tako ispalo je – da je ovo jedan zapušteni narod. Nitko si nije dao truda da im detaljno rastumači. Novine su se otvorile građanima, ali vlast je s vrha trebala reći što to sve zapravo znači i da to zapravo nije bezazleno i da to otvara vrata diskriminaciji. Netko je morao taj narod detaljno informirati i protumačiti im – od koga je to obitelj ugrožena? Od ovih pet ili 10 posto LGBT osoba koje postoje u zemlji? Koga oni ugrožavaju? Zašto bi nečiji tuđi brak ugrozio vaš brak? Dakle sve skupa je bilo vrlo besmisleno, ali i zloćudno. Jer, ovi iz „U ime obitelji“ su zapravo jedna zloćudna grupa.
Krizmanić: Ne bih to tako rekla, nego je to u velikoj mjeri odraz neobaviještenosti ljudi, koji su to pitanje shvatili bezazleno. Jer, činjenica da idete protiv jedne manjine koja vam možda uopće nije važna znači da ustavno otvarate mogućnost za diskriminatorni stav i to će se širiti – gospođa Željka Markić kani ići na druge manjine. Ona će reći da djeca iz vanbračnih zajednica nisu sasvim u redu, ona će još na svašta ići – ako joj se dopusti. Ja ne bih rekla da je narod bio aktivno protiv te manjine, ali mi jesmo jedan netolerantan narod – protiv svih različitih. To je opet posljedica nedostatka edukacije.
Kod nas 70 posto ljudi misli da tolerancija znači da onog drugog moraš ljubiti, da ti bude simpatičan, da se s njime družiš. A tolerancija ne znači ništa od toga. Tolerancija je snošljivost, to znači da ja nekoga podnosim, da bih radije da ga nema i ne želim ga vidjeti, ali – ja ga podnosim i dajem mu sva prava. Ja sam se puno puta uvjerila da čak i takozvani obrazovani ljudi ne znaju što je tolerancija, nego joj pripisuju puno viši nivo. Tolerancija je zapravo najniži nivo komunikacije ili suživota ili života pored nekoga koji može postojati. I kad bi ljudima bilo jasno da to znači samo to – daj mu sva prava i pusti ga da živi, onda ne bi bili toliko netolerantni kao što jesu. Ali – i tu su zapušteni. Jedina edukacija koju dobivaju o tim pitanjima koja su vrlo važna za društvo je crkveni vjeronauk u školi.
Krizmanić: Mislim da ne, jer će ga Vlada morati zabraniti. Mi smo u pregovorima o članstvu u Europskoj uniji potpisali da ćemo dati ta prava manjinama, dakle da etničke manjine imaju ta i ta prava, a među njima je i uporaba jezika i svog pisma. Dakle, mi to ne smijemo ni dozvoliti. Meni se ne sviđa kada premijer kaže- 'prste dalje od toga', jer se tako ne razgovara. Treba narodu rastumačiti – mi smo to potpisali, to su stečena prava, sada smo u Europi i ne možemo to mijenjati. Ali – znate li na što upozorava ovaj referendum? Gospođa Markić se pojavila – eto tako, jedan čudan lik koji govori „sto na sat“, što nije bogom dano, nego je uvježbano na bogom dani talent. To znači da se kod nas može pojaviti bilo tko od bilo kuda tko će biti tako utreniran, tako „obrazovan“ da uzme tu funkciju, i onda imamo nevolju! Ja mislim da je to silno upozoravajuće. Puno ljudi mi kaže kako se osjećaju tjeskobno već danima, a ne znaju zašto. Jer nam nešto prijeti. Prijeti nam da postanemo maksimalno desničarski orijentirana zemlja sa vrlo lošom garniturom koja će nama upravljati. Za mene je zastrašujuće i poražavajuće da se to dogodilo, ali evo što pokazuje da imam pravo kada govorim o neobaviještenosti naroda. Gdje su na referendumu bili „protiv“? U onim dijelovima zemlje koji imaju najviši civilizacijski nivo – Istra, Rijeka, Primorsko-goranska županija i gore – Čakovec i Varaždin. To jesu naši najciviliziraniji krajevi i gradovi. I Zagreb ima relativno bolji omjer „za“ i „protiv“ od prosjeka Hrvatske.
Krizmanić: To je istina, ali balkanske Hrvatske koja nije samo balkanska, dakle neinformirana, neobrazovana, divljačka i nepristojna, nego još začinjena vjerom i desničarstvom, naslanja se na desno. Ja zapravo mislim – to ću reći makar će me crkva razapeti – da su ove manjine usput, to njima nije primarno, nego je iza toga jedan aktivni pokušaj da se smanji sekularizacija Hrvatske.
RSE: U kolikoj mjeri je atmosfera u hrvatskom društvu pridonijela ovakvom ishodu jučerašnjeg referenduma?
Krizmanić: Ne mogu to točno pretpostaviti. Čovjek bi očekivao da će ljudi koji su zabrinuti, čija su djeca nezaposlena i odlaze iz Hrvatske, kojima samima prijeti otkaz ili već sami ne rade – da će biti totalno nezainteresirani. To djelomično tumači slabu izlaznost. Sa druge strane, kampanja inicijative „U ime obitelji“ je bila toliko napasna i toliko agresivna da su oni morali pobijediti, jer nije bilo nikakve kontrakampanje. Odnosno, kontrakampanja je bila vrlo slaba zato što je većina ljudi mislila – to je jedno besmisleno pitanje, obitelj nije ni od koga ugrožena, nitko joj ne prijeti, što ću se uopće time baviti?! I svi su za to bili totalno nezainteresirani do zadnja dva tjedna, kada je zapravo bilo prekasno.
Drugi razlog zašto je tako ispalo je – da je ovo jedan zapušteni narod. Nitko si nije dao truda da im detaljno rastumači. Novine su se otvorile građanima, ali vlast je s vrha trebala reći što to sve zapravo znači i da to zapravo nije bezazleno i da to otvara vrata diskriminaciji. Netko je morao taj narod detaljno informirati i protumačiti im – od koga je to obitelj ugrožena? Od ovih pet ili 10 posto LGBT osoba koje postoje u zemlji? Koga oni ugrožavaju? Zašto bi nečiji tuđi brak ugrozio vaš brak? Dakle sve skupa je bilo vrlo besmisleno, ali i zloćudno. Jer, ovi iz „U ime obitelji“ su zapravo jedna zloćudna grupa.
RSE: Potpredsjednica Socijaldemokratske partije Hrvatske i potpredsjednica Vlade Milanka Opačić kazala je u nedjelju navečer kako joj je žao „što je nakon ovog referenduma Hrvatska poslala poruku da je zemlja u kojoj postoji većina koja je vrlo netolerantna prema manjinskim pravima.“ Doista, je li ishod ovog referenduma neka ilustracija ili lakmus papir generalnog odnosa prema manjinama?
Krizmanić: Ne bih to tako rekla, nego je to u velikoj mjeri odraz neobaviještenosti ljudi, koji su to pitanje shvatili bezazleno. Jer, činjenica da idete protiv jedne manjine koja vam možda uopće nije važna znači da ustavno otvarate mogućnost za diskriminatorni stav i to će se širiti – gospođa Željka Markić kani ići na druge manjine. Ona će reći da djeca iz vanbračnih zajednica nisu sasvim u redu, ona će još na svašta ići – ako joj se dopusti. Ja ne bih rekla da je narod bio aktivno protiv te manjine, ali mi jesmo jedan netolerantan narod – protiv svih različitih. To je opet posljedica nedostatka edukacije.
Kod nas 70 posto ljudi misli da tolerancija znači da onog drugog moraš ljubiti, da ti bude simpatičan, da se s njime družiš. A tolerancija ne znači ništa od toga. Tolerancija je snošljivost, to znači da ja nekoga podnosim, da bih radije da ga nema i ne želim ga vidjeti, ali – ja ga podnosim i dajem mu sva prava. Ja sam se puno puta uvjerila da čak i takozvani obrazovani ljudi ne znaju što je tolerancija, nego joj pripisuju puno viši nivo. Tolerancija je zapravo najniži nivo komunikacije ili suživota ili života pored nekoga koji može postojati. I kad bi ljudima bilo jasno da to znači samo to – daj mu sva prava i pusti ga da živi, onda ne bi bili toliko netolerantni kao što jesu. Ali – i tu su zapušteni. Jedina edukacija koju dobivaju o tim pitanjima koja su vrlo važna za društvo je crkveni vjeronauk u školi.
RSE: Mogu li atmosfera i rezultati referenduma o braku biti ilustrativni za to kako će se razvijati situacija sa referendumskom inicijativom o upotrebi manjinskog jezika i pisma, odnosno – „referenduma o ćirilici“?
Krizmanić: Mislim da ne, jer će ga Vlada morati zabraniti. Mi smo u pregovorima o članstvu u Europskoj uniji potpisali da ćemo dati ta prava manjinama, dakle da etničke manjine imaju ta i ta prava, a među njima je i uporaba jezika i svog pisma. Dakle, mi to ne smijemo ni dozvoliti. Meni se ne sviđa kada premijer kaže- 'prste dalje od toga', jer se tako ne razgovara. Treba narodu rastumačiti – mi smo to potpisali, to su stečena prava, sada smo u Europi i ne možemo to mijenjati. Ali – znate li na što upozorava ovaj referendum? Gospođa Markić se pojavila – eto tako, jedan čudan lik koji govori „sto na sat“, što nije bogom dano, nego je uvježbano na bogom dani talent. To znači da se kod nas može pojaviti bilo tko od bilo kuda tko će biti tako utreniran, tako „obrazovan“ da uzme tu funkciju, i onda imamo nevolju! Ja mislim da je to silno upozoravajuće. Puno ljudi mi kaže kako se osjećaju tjeskobno već danima, a ne znaju zašto. Jer nam nešto prijeti. Prijeti nam da postanemo maksimalno desničarski orijentirana zemlja sa vrlo lošom garniturom koja će nama upravljati. Za mene je zastrašujuće i poražavajuće da se to dogodilo, ali evo što pokazuje da imam pravo kada govorim o neobaviještenosti naroda. Gdje su na referendumu bili „protiv“? U onim dijelovima zemlje koji imaju najviši civilizacijski nivo – Istra, Rijeka, Primorsko-goranska županija i gore – Čakovec i Varaždin. To jesu naši najciviliziraniji krajevi i gradovi. I Zagreb ima relativno bolji omjer „za“ i „protiv“ od prosjeka Hrvatske.
RSE: Dakle, možemo li reći da je rezultat referenduma rezultat balkanske Hrvatske?
Krizmanić: To je istina, ali balkanske Hrvatske koja nije samo balkanska, dakle neinformirana, neobrazovana, divljačka i nepristojna, nego još začinjena vjerom i desničarstvom, naslanja se na desno. Ja zapravo mislim – to ću reći makar će me crkva razapeti – da su ove manjine usput, to njima nije primarno, nego je iza toga jedan aktivni pokušaj da se smanji sekularizacija Hrvatske.
