Ivanka Šuta i Srđan Radulović su dvoje mladih iz Hrvatske koji danas žive i rade u Irskoj. Srđan je iz Belog Manastira u Slavoniji, studirao i radio u Osijeku. Ivanka je iz Makarske. Bila je novinarka. Oboje su napustili Hrvatsku prije nekoliko godina i tek su dvoje od 380 tisuća koji rade izvan Hrvatske, kako kažu posljednji podaci Eurostata.
Evo njihovih priča.
RSE: Koji je bio razlog odlaska iz Hrvatske i čime ste se bavili kad ste shvatili, da parafraziram Milu Kekina iz Hladnog piva, da vam je pun kofer svega?
Radulović: Radio sam u Osijeku, ali nisam mogao više gledati da oni koji nisu toliko vrijedni ili obrazovani uspijevaju samo zato što su “tatini sinovi” ili su stranački podobni. Odluku o odlasku potaknuo je jedan neobavezan razgovor s ocem koji me pitao o budućim planovima, a ja sam rekao - pa valjda će jednom biti bolje. On mi je rekao – ja sam čekao 30 godina da bude bolje, a mogao sam otići, a nisam - nemoj da se to dogodi i tebi.
Tada sam rekao - moram se pomaknuti, ne zato što mi je bilo loše, već zato što sam shvatio da mi neće biti bolje. U Dublin sam došao prije četiri i po godine. U početku je to za mene bio šok. Ulice pune ljudi, raznih nacija, čuješ 100 jezika i to mi je bilo čudno, ali samo prva tri dana. Onda krene potraga za poslom što nije trajalo dugo. Dobio sam odmah relativno dobar posao u odnosu na druge koji dolaze iz Hrvatske.
Šuta: Ja sam živjela u Makarskoj praktično cijeli život. Bila sam novinarka tako da sam bila dobro upoznata sa svim prilikama i funkcioniranjem hrvatske države, koja i dan danas funkcionira na isti način. Kao što je i Srđan rekao - moraš biti nečiji, nije važno da sam budeš „zlatno dijete“ već je važno da imaš „zlatnog tatu“. Nisam se uklapala ni u jednu shemu. Jednoga dana smo prijateljica i ja, a obje smo radile u jednoj lokalnoj novini, rekle - idemo. U Irsku smo stigle prije tri godine i došle smo raditi. Nismo birale poslove.
U početku sam radila u jednom hotelu sa 5 zvjezdica. Tako sam s jednog intelektualnog prešla na jedan težak fizički posao. Bilo je prilično, prilično teško, ali utješno je bilo što je plaća legla na račun svakoga petka. Sa tom plaćom podmirivala sam troškove stanovanja i života ovdje, ali isto tako i kredit koji sam imala u Hrvatskoj. Bilo je još poslova - ali u jednom trenutku sam rekla - ili ću naći posao sličan mojoj struci, ili se vraćam kući. Našla sam takav posao.
RSE: Znači snašli ste se. Što vam kažu kod kuće? Da li vam zavide na poslu i životu koje imate u Irskoj?
Radulović: Naši ljudi kod kuće znaju biti vrlo čudni. Tipičan primjer zavisti je bio kad sam jednom došao kući i otišao u kafić gdje sam imao prijatelje i poznanike. Htio sam ih počastiti, a oni kažu – vidi ga, misli da je zaradio milijune i hoće nas kupiti s tim. Onda drugi dan, ne počastiš nikoga - a oni kažu – pogledaj ga, zaradio je neke novce, a sada neće ni počastiti. S druge strane, ja sam doveo par prijatelja u Irsku, ali ima i onih koji nikada neće otići. Snašao sam se i zadovoljan sam. Radim i to sa puno zadovoljstva.
Šuta: Ne opterećujem se time što će reći drugi. Mogu nam zavidjeti jer smo imali hrabrosti. Nismo tražili puno, samo normalan život, da ne moram brinuti da li ću platiti kredit, imati za hranu i osnovne stvari. Imam prijatelje u Hrvatskoj koji su svjesni toga da u Hrvatskoj ne ide dobro i da se ne nazire promjena. Ovdje ne zarađujem milijune, već za jedan normalan život koji nije opterećen osnovnim potrebama, jer ako moraš računati da li ćeš platiti struju onda si u problemu, a to nije ovdje slučaj. To je bio slučaj u Hrvatskoj.
RSE: U čemu je po vama najveća razlika između rada i života u dvije članice Unije?
Šuta: To je birokracija. U Hrvatskoj sam zamrzila birokraciju. Kada mi neko spomene neki ured i rješavanje nekih problema diže mi se kosa na glavi. Toga ovdje nema. To je svedeno na minimum. Mnogo toga se rješava internetom, ako trebate nešto dogovoriti to napravite online. U Hrvatskoj bi se to također moglo riješiti za šest mjeseci, sa nekom nekorumpiranom, pametnom vlašću, istinu, oni na vlasti su pametni, ali samo za sebe.
RSE: Mnogi kažu da je politička situacija u Hrvatskoj jedan od razloga odlaska mladih iz Hrvatske.
Radulović: Beli Manastir je mali grad, ali nekada je samo “Belje” zapošljavalo veliki broj ljudi, a sada je sve svedeno na minimum, i ti ljudi jedva preživljavaju. Slavonija i Baranja mogle su prehraniti i više od cijele Hrvatske, a sada je tamo pustoš. Ostali su oni koji imaju političko zaleđe. Imam osjećaj da je gotovo svaka politička odluka pogrešna, nije slučaj da nešto rade dobro, nešto krivo, pa se može pogledati kroz prste. Kao da netko sve snima skrivenom kamerom, pa će jednoga dana neko reći - e, sad smo se dosta šalili kako bi vidjeli koliko možete izdržati, a sada ćemo krenuti za stvarno.
Eto reforma koja je najavljena oko podizanju plaća, izgleda ovako - onaj čija je plaća 4 tisuća kina, imati će veću plaću za 15 kuna, a menadžer ili saborski zastupnik će imati veću plaću za 4 tisuće kuna. Da čovjek ne povjeruje, a što je po meni najgore je šutnja ljudi. Kada se igra Svjetsko nogometno prvenstveno onda su svi zajedno, viču i skaču, imaju novca za otići na prvenstvo, a vlada im iza leđa kupuje nove automobile. Kada nešto treba odlučiti – onda je tišina. I što se kaže - birali ste ih, zaslužili ste ih. Političari samo iskorištavaju ono što im se dopusti.
Šuta: Više od 100 tisuća mladih je otišlo. I treba otići svatko tko je spreman raditi. Hrvatska je već ovo ljeto osjetila što znači kada na Jadranu nije bilo radne snage. Ljudi više ne žele raditi za novce koje su dobivali i ne žele raditi u uvjetima u kakvim su radili. Ne znam zašto se poslodavci u takvom trenutku nisu udružili i tražili od države da im smanji namete na plaće, jer bi tada mogli povećati plaće radnicima i koliko toliko zadržati ljude. I nije pretjerano reći da ljudima smeta politička situaciju u Hrvatskoj.
Evo primjera - u Irskoj djeluju grupe za pomoć našim ljudima kada dođu prvi put u zemlju. U anketi koja je bila provedena online, novac kao razlog dolaska su stavljali tek na treće, ili četvrto mjesto. Novac jest bitan, ali nije presudan, problem je politička situacija, beznađe, mladi ne vide budućnost, jer ako nemaš nekoga tko ćete pogurati, ili ako ne želiš biti dio stranačkog aparata, zaboravi neki normalan život u Hrvatskoj.
