Na Samitu zemalja Centralne, Istočne Evrope i Kine saopšteno je da će Kina ponuditi 10 milijardi dolara preferencijalnih kredita za razvojne projekte u ovom dijelu Evrope, u čijoj bi izgradnji bile angažovane tamošnje firme. Uglavnom se govorilo o zajedničkim saobraćajnim i energetskim projektima koji bi mogli biti finansirani iz tih sredstava.
Da li je to razvojna šansa i koliko su zemlje na Balkanu i njihove političke elite sposobne da je iskoriste za RSE komentariše Saša Popović, univerzitetski profesor i predsjednik Saveza ekonomista Crne Gore.
RsE: Vijest sa samita u Beogradu je da je Kina opredijelila 10 miljardi dolara kredita za razvojne projekte u 16 zemalja članica Centralne i Istočne Evrope. Koliko je to, po Vama, dobra šansa i da li su balkanske zemlje sposobne da u ovom trenutku definišu zajednički interes i tu potencijalnu šansu iskoriste?
Popović: Pa vidite, tih deset milijardi ponuđenog kineskog kapitala u obliku kreditnog aranžmana za 16 zemalja regiona može izgledati kao ogromna količina razvojnog novca, međutim, to nije dovoljno čak ni za pojedinačne razvojne projekte određenih zemalja, tako da će konkurtencija za taj novac biti jako ozbiljna, i isplativost projekata će igrati važnu ulogu. Moram primjetiti da je region centralne i istočne Evrope gladan razvojnog kapitala, povljnog u smislu uslova kreditiranja i raspoloživosti na nešto drugi rok. Tako da će konkurencija biti velika i opet to podrazumijva kavlitet projekata koji se žele finasirati tim novcem. Kineski kapital se sada čini konkurentnijim u odnosu na kapitale ostalih globalnih kreditora – EU i Amerike. I ono što je logična posljedica kretanja kapitala, vrši se i preraspodjela globalnog ekonomskog uticaja. Tako da je to što Kina radi u ovom regionu zapravo je demonstracija njene sposobnosti da ponudi razvojni novac zemljama koje traže takvu vrstu kapitala.
RSE: Kako će onda EU gledati na te potencijalne finansijske aranžmane?
Popović: Upravo u kontekstu preraspodjele ove ekonomnske moći. Ili će i ona postati globalno konkurentna ili će morati da tri posljedice svoje globalne nekonkurentnosti. Hoću da naglasim da problem možda nije na strani ponude razvojnog kapitala već prije na strani kapaciteta pojedinačnih zemalja za dugoročno zaduživanje. U kontekstu njihovog javnog duga, u odnosu na GDP i ostalie indiaktore kojima se mjeri sposbnost države za dugoročno zaduživanje. Naravno tu je i country risk kao još jedan indikator koji bi trebalo uzeti u obzir. Ja kao ekonomista imam manji problem sa zaduživanjem čija je svrha razvoj infrastrukture ili kapitalne investicije ali mi smeta zaduživanje za održavanje tekućih obaveza što po meni ima manje opravdanje, ili ga čak i nema.
RSE: Rekli ste da će biti velika konkurencija za ovih deset milijardi eura.
Popović: Velika konkurencija za malo novca.
RSE: Objavljena je i informacija da su premijeri Crne Gore i Srbije dogovorili zajedničku sjednicu vlada dvije zemlje za mart iduće godine, kao i formiranje zajedničke radne grupe za razmatranje zajedničkih projekta iz oblasti energetike, infrastrukture i saobraćaja.
Popović: Pa evo vidite paradoks. Ono što je politika uspjela da rasturi tokom dviej decenije sada ekonomija vrlo brzo dovodi u istu ravan. Zemlje regiona su regionalni rođaci, one moraju sarađivati jer pojedinačno ne mogu biti ozbiljan konkurent za globalni razvojni novac. Konkretno sa državom Srbijom ima se o čemu razgovarati na bilateralnoj sonovi, posebno kada su u pitanju ekonomske teme. Ako ništa drugo, i ovaj auto put kao i svaki drugi put, nekuda vodi. I podrazumijeva zajedničku viziju i ocjenu ekonosmkih opravdanosti te investicije. Ne bi marilo da se Vlada Crne Gore, na bilateralnoj ili multilateralnoj osnovi, povremeno sastane sa drugim zemljama u regionu, Hrvatskom, Albanijom, itd. Postoji čitav niz ekonosmkih pitanja o kojima se mora razgovarati i tražiti rješenje unutar interesa svih država koje su upućene jedne na druge.