Odnos između slobode izražavanja i sa druge strane zaštite prava ličnosti, je suptilno pitanje kako za države sa dugogodišnjom demokratskom tradicijom, a još više za zemlje u tranziciji kakva je Crna Gora. Iako sloboda medija i pravo ličnosti teže afirmaciji ljudskog dostojanstva, u praksi crnogorskog društva postoji problem što se sloboda govora koristi za povredu prava ličnosti i ugrožavanja dostojanstva. O tome su u Podgorici govorili sudija i zastupnik Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.
Nakon što je u Crnoj Gori dekriminalizovana kleveta, nije uslijedio novi reformski potez, kao što je donošenje odgovarajućeg građansko- pravnog zakona za zaštitu prava ličnosti, zbog čega je u praksi ostao brisani prostor koji omogućava da se pod geslom slobode govora vrši povreda prava ličnosti. Zastupnik Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava Zoran Pažin je ocjenio da je crnogorski pravni okvir koji uređuje prava ličnosti nekonzistentan je i nedorečen:
“Poseban problem predstavlja svojevrsna anahronost i nerazvijenost sudske prakse kada je u pitanju zaštita prava ličnosti. Nedostaci posebno dolaze do izražaja kada je u pitanju utvrđivanje građansko pravne odgovornosti medija zbog povrede prava ličnosti posebno prava na čast, ugled, dostojanstvo ili prava na privatnost.“
Žrtva medijske stigmatizacije se suočava sa dodatnim problemima u potencijalom sudskom procesu. Poseban problem u ovoj oblasti za Zorana Pažina je što se sudski postupak svodi na utvrđivanje stepena duševne boli, što je za njega apsurd:
„Vjerujem da su i sudije koje su među nama, a sude u građanskoj materiji, svjesne deplasiranosti jednog ovakvog pristupa, kada vještak neuropsihijatar utvrđuje nesanicu ili glavobolju koju je neko imao zbog toga što je diskreditovan kao ličnost putem medija.“
Pažin je ukazao da se u Crnoj Gori nalazimo pred društvenim trenutkom kada treba dati dobro promišljen odgovor što bi moglo biti osim satisfakcije mogao biti cilj nematerijalne štete. Govoreći o ovoj temi sudija suda u Strazburu Nebojša Vučinić je ocjenio da se povreda ljudskog dostojanstva ne treba dokazivati, već da postojanje povrede uzrokuje obavezu nadoknadu materijalne štete:
„Mislim da Evropski sud u svojim presudama ide prema takvoj koncepciji. Znači ne neminovno da je neko pretrpio i da mora da dokaže taj bol, već je dovoljna činjenica da je jedna univerzalna vrijednost povrijeđena, kao objekat zaštite prava, što uzrokuje obavezu da se šteta nadoknadi.“
Sticanje profita po svaku cijenu
Sloboda izražavanja je veoma bitna posebno u postkomunističkim zemljama u kojima je zakon propisivao verbalni delikt i širenje neprijateljske propagande. U današnjem vremenu je sve komercijalizovano i potrebno je suzbiti pojavu sticanja profita po svaku cijenu i svim sredstvima, kaže Vučinić:
„S pravom se ukazuje na mogućnost ogromnih zloupotreba i manipulacija sa kojima savremeni mediji raspolažu i to potpuno suprotnih onim izvornim idejama o slobodi medija kao četvrtoj grani vlasti. U smislu onih Džefersonovih opredjeljenja da štampa treba da bude pas čuvar demokratskog poretka. U tom kontekstu ogromna je odgovornost nosilaca sudske funkcije, znači i tužilaštava i pravosudnih funkcija i sudova.“
I predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica je ukazala na posljedice u uslovima dekriminalizacije klevete:
„U svakodnevnom crnogorskom bitisanju u uslovima dekriminalizacije klevete i uvrede, svjedoci smo da prava ličnosti bivaju ugrožena pod plaštom slobode izražavanja i medija, stvarajući teške posljedice po moralni integritet pojedinca i njegov porodični život. Koje prati nadoknada nematerijalne štete, a koja kao takva nije uvjek adekvatan odgovor na težinu izgovorene ili napisane riječi:“
Milan Radović iz Građanske inicijative je ocjenio da je potrebno donijeti novi zakon koji bi bio djelotvoran pravni lijek za slučajeve ugrožavanja ljudskog dostojanstva kroz medije. A aktuelnu situaciju vidi na sljedeći način:
„Već unazad, od ukidanja krivičnog djela uvrede i klevete mi imamo u kontinuitetu, što znači slučajeve u praksi gdje ljudi naprosto ili ne traže ili ako traže pravnu zaštitu pred našim pravosudnim institucijama ne dobijaju tu satisfakciju, koju bi naravno dobili u jednom uređenom pravnom sistemu. Odnosno onu satisfakciju koja bi bila jednaka nanešenoj povredi određenog kršenja prava ličnosti.“
