U Bosni i Hercegovini i 15 godina nakon rata minski sumnjiva površina zauzima gotovo tri posto teritorije. Državnom strategijom protivminskog djelovanja predviđeno je da se minska površina očisti do 2019. godine.
Nijednog trenutka Marija Vujinović nije dvojila o povratku u svoje rodno selo Ober, dvadesetak km udaljeno od Stoca Nije je spriječila ni porušena kuća, ni mine u neposrednoj blizini. Surov je to život ali ga treba prihvatiti.
„Ove se mine nalaze ovamo pod stolovima, ovamo je kažu opasno, ali, bogu hvala, i ovamo i doli u Tucakovićima nije niko stradao. Jeste Huso Tucaković kazivao da je on negdje nagraisao s ovcama, ali nije bilo štete“, priča Vujinović.
Još jedeno selo u stolačkom zaleđu i danas je velikim dijelom u minskom okruženju.
Festića mahala nalazi se na teritoriji gdje su počela prva ratna djelovanja u BiH. U selo se vratilo tek nekoliko mještana, jedan od njih, Adem Festić, kaže:
„Teško, odsječeni od svijeta, niko ne dolazi, niko ne pita. I kud god kreneš, svugdje ti ima znak.“
I pored značajnih rezultata na redukciji sumnjive površine i deminiranja, BiH i dalje ima najveći problem zagađenosti minama u regionu. Trenutna veličina minski sumnjive površine iznosi 2,81 posto u odnosu na ukupnu površinu BiH.
Nezvanične procjene kažu da je riječ o najmanje 213.000 mina i ostalih neeksplodiranih ubojitih sredstava.
„Mi u Centru za uklanjanje mina BiH imamo određeni broj zapisnika minskih polja. On je sada negdje oko 19.000 zapisnika minskih polja, gdje mi tačno znamo gdje su mine. To će se sigurno riješiti. Međutim, ima sigurno pet do deset posto teritorije gdje mi svakodnevno otkrivamo, i to je problem sa kojim se Centar stalno suočava“, rekao je direktor bh. Centra za uklanjanje mina Dušan Gavran.
Država ne brine o deminerima
Evropska unija do sada je kroz IPA projekte uložila oko 28 miliona eura za potrebe uklanjanja minske opasnosti i tehničkog opremanja.
Posljednji projekat, prezentiran u Sarajevu, iznosi oko 2 miliona eura.
Osim deminiranja na tri lokacije povrsine million i 580.000 kvadratnih metara, putem EU donirana je i vrijedna oprema za izvidžačke i inspektorke radove.
Natalia Dianiskova, šef sekcije EU, posebno naglašava:
„Razlog za svu ovu podršku koju EU daje jeste ispunjavanje ciljeva tzv. konvencije iz Otave, a kojoj je krajnji cilj da se broj žrtava svede na nulu. Strategijom protivminskog djelovanja BiH predviđeno je da se minski sumnjiva površina očisti do 2019. godine. Za njenu implementaciju potrebno je osigurati sredstva u iznosu od 790 miliona maraka, ili 70 miliona maraka godišnje. Ako se zna da je u posljednje dvije godine osigurano 55 miliona, zacrtani cilj zasigurno neće biti ispoštovan.“
Gavran podsjeća kako je prošle godine pokrenuta inicijativa za izmjene i dopune Zakona o protuminskim akcijama, čime je, uz ostalo, trebao biti definisan i status deminera.
Koliko se odmaklo od inicijative najbolje pokazuje slučaj Smajović Mufika, dobitnika zlatne plakate za najstarijeg deminera u BiH kojeg Biro za zapošljavanje ni danas ne prepoznaje.
„Zimi ne radimo ili kad kiša pada, i onda nemamo ništa. Država ne brine o nama ništa. Evo npr. u Hrvatskoj imaju beneficirani radni staž. Koda nas to nema uopšte. I niko se ne brine o nama mnogo. Kad nemamo posla pa se prijavimo na biro, tamo nas nisu evidentirali kako da nas prijave“, objašnjava Smajović.
Od 1996. godine od mina su nastradale 1.674 osobe, od čega 590 smrtno. Ukupno je stradalo i 109 deminera. U odnosu na poslijeratne godine, u 2010. godini prepolovljen je broj deminerskih nesreća i stradanja civila.
Najzagađenije opštine u BiH minama i dalje su Brčko, Velika Kladuša, Konjic, Brod, Orašje Gornji Vakuf, Ravno, Bosanska Krupa i Bihać.
Nijednog trenutka Marija Vujinović nije dvojila o povratku u svoje rodno selo Ober, dvadesetak km udaljeno od Stoca Nije je spriječila ni porušena kuća, ni mine u neposrednoj blizini. Surov je to život ali ga treba prihvatiti.
„Ove se mine nalaze ovamo pod stolovima, ovamo je kažu opasno, ali, bogu hvala, i ovamo i doli u Tucakovićima nije niko stradao. Jeste Huso Tucaković kazivao da je on negdje nagraisao s ovcama, ali nije bilo štete“, priča Vujinović.
Još jedeno selo u stolačkom zaleđu i danas je velikim dijelom u minskom okruženju.
Festića mahala nalazi se na teritoriji gdje su počela prva ratna djelovanja u BiH. U selo se vratilo tek nekoliko mještana, jedan od njih, Adem Festić, kaže:
„Teško, odsječeni od svijeta, niko ne dolazi, niko ne pita. I kud god kreneš, svugdje ti ima znak.“
I pored značajnih rezultata na redukciji sumnjive površine i deminiranja, BiH i dalje ima najveći problem zagađenosti minama u regionu. Trenutna veličina minski sumnjive površine iznosi 2,81 posto u odnosu na ukupnu površinu BiH.
Nezvanične procjene kažu da je riječ o najmanje 213.000 mina i ostalih neeksplodiranih ubojitih sredstava.
„Mi u Centru za uklanjanje mina BiH imamo određeni broj zapisnika minskih polja. On je sada negdje oko 19.000 zapisnika minskih polja, gdje mi tačno znamo gdje su mine. To će se sigurno riješiti. Međutim, ima sigurno pet do deset posto teritorije gdje mi svakodnevno otkrivamo, i to je problem sa kojim se Centar stalno suočava“, rekao je direktor bh. Centra za uklanjanje mina Dušan Gavran.
Država ne brine o deminerima
Evropska unija do sada je kroz IPA projekte uložila oko 28 miliona eura za potrebe uklanjanja minske opasnosti i tehničkog opremanja.
Posljednji projekat, prezentiran u Sarajevu, iznosi oko 2 miliona eura.
Osim deminiranja na tri lokacije povrsine million i 580.000 kvadratnih metara, putem EU donirana je i vrijedna oprema za izvidžačke i inspektorke radove.
Natalia Dianiskova, šef sekcije EU, posebno naglašava:
„Razlog za svu ovu podršku koju EU daje jeste ispunjavanje ciljeva tzv. konvencije iz Otave, a kojoj je krajnji cilj da se broj žrtava svede na nulu. Strategijom protivminskog djelovanja BiH predviđeno je da se minski sumnjiva površina očisti do 2019. godine. Za njenu implementaciju potrebno je osigurati sredstva u iznosu od 790 miliona maraka, ili 70 miliona maraka godišnje. Ako se zna da je u posljednje dvije godine osigurano 55 miliona, zacrtani cilj zasigurno neće biti ispoštovan.“
Gavran podsjeća kako je prošle godine pokrenuta inicijativa za izmjene i dopune Zakona o protuminskim akcijama, čime je, uz ostalo, trebao biti definisan i status deminera.
Koliko se odmaklo od inicijative najbolje pokazuje slučaj Smajović Mufika, dobitnika zlatne plakate za najstarijeg deminera u BiH kojeg Biro za zapošljavanje ni danas ne prepoznaje.
„Zimi ne radimo ili kad kiša pada, i onda nemamo ništa. Država ne brine o nama ništa. Evo npr. u Hrvatskoj imaju beneficirani radni staž. Koda nas to nema uopšte. I niko se ne brine o nama mnogo. Kad nemamo posla pa se prijavimo na biro, tamo nas nisu evidentirali kako da nas prijave“, objašnjava Smajović.
Od 1996. godine od mina su nastradale 1.674 osobe, od čega 590 smrtno. Ukupno je stradalo i 109 deminera. U odnosu na poslijeratne godine, u 2010. godini prepolovljen je broj deminerskih nesreća i stradanja civila.
Najzagađenije opštine u BiH minama i dalje su Brčko, Velika Kladuša, Konjic, Brod, Orašje Gornji Vakuf, Ravno, Bosanska Krupa i Bihać.
