Od kraja rata u BiH, od mina je nastradalo više od hiljadu ljudi. Trećina ih je izgubila život, a teško povrijeđeni žive u nadi da će se društvo sjetiti da bar malo brige povede o njima. Nastradali od mina tretiraju se kao civilne žrtve rata, ali kršenje njihovih prava vidljivo je na svakom koraku. Kako prihvatiti gubitak, te se, uz svo odbacivanje okoline, pokušati vratiti u svakodnevne društvene tokove, saznaćete iz naredne priče. Jer nastradali od mina, iako prepušteni sami sebi, ipak uspiju prevazići barijere koje društvena zajednica postavi pred njih.
Prije sedamnaest godina, kada mu je bilo jedva 22. godine života, Željko Volaš počeo je raditi kao deminer. Obavljajući posao u blizini Bugojna, stao je na nagaznu minu i na licu mjesta ostao bez noge. Danas, sa 39. godina, Željko kaže da mu je taj dan najgori u životu:
„Jako je teško suočiti se s tom činjenicom, u to doba, u to vrijeme, u tom periodu života, u 22. godini, kad čovjek ostane bez noge, bez dijela tijela. Tad se mijenja sve.“
Međutim, kada su doktori zaliječili nastradalo Željkovo tijelo, za njega tek počinju problemi. Društvo ga kao invalida ne prihvata, okolina ga sažaljeva, a nadležni se pravdaju da ne postoje načini na koje mu mogu pomoći.
„Zajednica je ta koja je ustvari nas izolovala. Društvo je imalo jako negativno mišljenje prema invaliditetu. I dan-danas je, nažalost, to mišljenje – da mi ne trebamo ništa da radimo, da se ne bavimo ničim. Izoluju nas: „Nemojte njega, on je invalid“.“ – kaže Željko.
Željko Volaš je samo jedna od 7.500 hiljada preživjelih osoba u Bosni i Hercegovini koje su od 1992. godine nastradale od mina. Svoj put našao je u kolektivu, gdje, kako kaže, nastoji pomoći novim žrtvama mina:
„Mi ohrabrujemo te ljude da oni preuzmu život u svoje ruke, da se suoče sa trenutnom činjenicom da čovjek nema noge. Veoma je bitna stvar da izabere da živi i da se pokrene.“
Ograničene mogućnosti zapošljavanja
Od kraja rata u Bosni i Hercegovini, od mina je stradalo 1.200 osoba. Četiri stotine ljudi izgubilo je život, dok ih duplo više živi sa teškim tjelesnim oštećenjima. Brigu o preživjelima aktivno vode isključivo nevladine organizacije.
Jedna od njih jeste Inicijativa preživjelih od mina iz Tuzle, koja sa nastradalima radi već 13-tu godinu.
Poster za kampanju za Internacionalni dan borbe protiv mina, 2009. Foto: Midhat PoturovićRamiz Bećirović, predstavnik Inicijative, kaže da žrtve koje završe obuku ostaju u Inicijativi i pomažu novim žrtvama mina:
„Mi radimo na jednom jedinstvenom procesu koji osobu koja je preživjela, koja je već žrtva, želimo da dovedemo u stadij preživjelog, a onda u stadij u potpunosti integriranog građana, građanke u zajednicu u kojoj živi.“
Bećirović ističe da se i danas, 15 godina od završetka rata, nastradale osobe susreću sa nizom problema:
„Mogućnosti zapošljavanja su vrlo ograničene. Za određen broj njih i dalje nisu dostupne kvalitetne protetičke usluge. Moramo definitivno napomenuti i pitanje pristupačnosti objekata od javnog interesa. I dalje postoji jedna doza diskriminacije, jednostavno segregacije, i nekog opreza, kada se radi o osobama s invaliditetom, u ovom slučaju preživjelima od mina.“
Zoran Grujić iz Centra za uklanjanje mina BiH ili BH MAC-a kaže kako u saradnji sa međunarodnim organizacijama provode tri projekta podrške i pomoći za osobe koje su nastradale od mina.
„Postoje projekti medicinske pomoći – to su projekti medicinskog zbrinjavanja, obezbjeđivanja protetskih pomagala. Druga vrsta projekata su projekti koji su naslonjeni na zapošljavanje, omogućavanje ponovnog posla. Treća grupa projekata su projekti koji su više orijentisani prema podizanju svijesti o potrebama žrtava mina i podizanju svijesti o njihovim pravima.“
Visina invalidnine različita u entitetima
U Bosni i Hercegovini ne postoji državni zakon o osobama sa invaliditetom.
Ovu problematiku na nivou države - za sad - pokriva Zakon o osnovama socijalne zaštite žrtava rata i zaštite porodica s djecom. U Republici Srpskoj se na osobe sa invaliditetom odnosi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju. U Federaciji nema ničeg sličnog – čak ni u formi prijedloga. Federalni ministar rada i socijalne politike, Perica Jelečević, kaže da će do oktobra biti usvojen zakon koji tretira civilne žrtve rata:
„Evo, siguran sam da ćemo do kraja mandata mi donijeti jedan kvalitetan zakon koji će biti u realnim gabaritima naših ekonomskih mogućnosti.“
Visina invalidnine razlikuje se u entitetima, ali i Distriktu Brčko. Grujić ističe da u svemu postoji razlika:
„Postoji razlika i po količini sredstava, i u kvotama, i u procentima, u svemu. Nije ujednačeno na nivou Federacije, Republike Srpske i Distrikta Brčko. Uglavnom, radi se o sredstvima koja njima nisu dovoljna da mogu da žive samo od toga.“
Prije nekoliko dana oba Doma Parlamenta BiH usvojila su Zakon o deminiranju BiH. Ovaj Zakon, prema riječima Grujića, trebao bi doprinijeti ispunjenju obaveza iz Strategije protivminskog djelovanja, kojom bi BiH trebala biti do 2019. očišćena od mina:
„Sad je uklanjanje znaka o minskom polju, što je urgentan problem, definisano kao krivično djelo i povlači direktnu sankciju, isto kao da sklonite saobraćajni znak s autoputa.“
Prema podacima Centra za uklanjanje mina, teritorija BiH još je prekrivena sa 220 hiljada mina koje su rasprostranjene na skoro 2.000 kvadratnih kilometara. Sa zakonom na državnom nivou, konačno bi i BiH trebala očistiti svoje tlo od mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava, a taj dan trebao bi doći u narednih devet godina.
Prije sedamnaest godina, kada mu je bilo jedva 22. godine života, Željko Volaš počeo je raditi kao deminer. Obavljajući posao u blizini Bugojna, stao je na nagaznu minu i na licu mjesta ostao bez noge. Danas, sa 39. godina, Željko kaže da mu je taj dan najgori u životu:
„Jako je teško suočiti se s tom činjenicom, u to doba, u to vrijeme, u tom periodu života, u 22. godini, kad čovjek ostane bez noge, bez dijela tijela. Tad se mijenja sve.“
Međutim, kada su doktori zaliječili nastradalo Željkovo tijelo, za njega tek počinju problemi. Društvo ga kao invalida ne prihvata, okolina ga sažaljeva, a nadležni se pravdaju da ne postoje načini na koje mu mogu pomoći.
„Zajednica je ta koja je ustvari nas izolovala. Društvo je imalo jako negativno mišljenje prema invaliditetu. I dan-danas je, nažalost, to mišljenje – da mi ne trebamo ništa da radimo, da se ne bavimo ničim. Izoluju nas: „Nemojte njega, on je invalid“.“ – kaže Željko.
Željko Volaš je samo jedna od 7.500 hiljada preživjelih osoba u Bosni i Hercegovini koje su od 1992. godine nastradale od mina. Svoj put našao je u kolektivu, gdje, kako kaže, nastoji pomoći novim žrtvama mina:
„Mi ohrabrujemo te ljude da oni preuzmu život u svoje ruke, da se suoče sa trenutnom činjenicom da čovjek nema noge. Veoma je bitna stvar da izabere da živi i da se pokrene.“
Ograničene mogućnosti zapošljavanja
Od kraja rata u Bosni i Hercegovini, od mina je stradalo 1.200 osoba. Četiri stotine ljudi izgubilo je život, dok ih duplo više živi sa teškim tjelesnim oštećenjima. Brigu o preživjelima aktivno vode isključivo nevladine organizacije.
Jedna od njih jeste Inicijativa preživjelih od mina iz Tuzle, koja sa nastradalima radi već 13-tu godinu.
„Mi radimo na jednom jedinstvenom procesu koji osobu koja je preživjela, koja je već žrtva, želimo da dovedemo u stadij preživjelog, a onda u stadij u potpunosti integriranog građana, građanke u zajednicu u kojoj živi.“
Bećirović ističe da se i danas, 15 godina od završetka rata, nastradale osobe susreću sa nizom problema:
„Mogućnosti zapošljavanja su vrlo ograničene. Za određen broj njih i dalje nisu dostupne kvalitetne protetičke usluge. Moramo definitivno napomenuti i pitanje pristupačnosti objekata od javnog interesa. I dalje postoji jedna doza diskriminacije, jednostavno segregacije, i nekog opreza, kada se radi o osobama s invaliditetom, u ovom slučaju preživjelima od mina.“
I dalje postoji jedna doza diskriminacije, jednostavno segregacije, i nekog opreza, kada se radi o osobama s invaliditetom, u ovom slučaju preživjelima od mina.
Zoran Grujić iz Centra za uklanjanje mina BiH ili BH MAC-a kaže kako u saradnji sa međunarodnim organizacijama provode tri projekta podrške i pomoći za osobe koje su nastradale od mina.
„Postoje projekti medicinske pomoći – to su projekti medicinskog zbrinjavanja, obezbjeđivanja protetskih pomagala. Druga vrsta projekata su projekti koji su naslonjeni na zapošljavanje, omogućavanje ponovnog posla. Treća grupa projekata su projekti koji su više orijentisani prema podizanju svijesti o potrebama žrtava mina i podizanju svijesti o njihovim pravima.“
Visina invalidnine različita u entitetima
U Bosni i Hercegovini ne postoji državni zakon o osobama sa invaliditetom.
Ovu problematiku na nivou države - za sad - pokriva Zakon o osnovama socijalne zaštite žrtava rata i zaštite porodica s djecom. U Republici Srpskoj se na osobe sa invaliditetom odnosi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju. U Federaciji nema ničeg sličnog – čak ni u formi prijedloga. Federalni ministar rada i socijalne politike, Perica Jelečević, kaže da će do oktobra biti usvojen zakon koji tretira civilne žrtve rata:
„Evo, siguran sam da ćemo do kraja mandata mi donijeti jedan kvalitetan zakon koji će biti u realnim gabaritima naših ekonomskih mogućnosti.“
Prema podacima Centra za uklanjanje mina, teritorija BiH još je prekrivena sa 220 hiljada mina koje su rasprostranjene na skoro 2.000 kvadratnih kilometara.
„Postoji razlika i po količini sredstava, i u kvotama, i u procentima, u svemu. Nije ujednačeno na nivou Federacije, Republike Srpske i Distrikta Brčko. Uglavnom, radi se o sredstvima koja njima nisu dovoljna da mogu da žive samo od toga.“
Prije nekoliko dana oba Doma Parlamenta BiH usvojila su Zakon o deminiranju BiH. Ovaj Zakon, prema riječima Grujića, trebao bi doprinijeti ispunjenju obaveza iz Strategije protivminskog djelovanja, kojom bi BiH trebala biti do 2019. očišćena od mina:
„Sad je uklanjanje znaka o minskom polju, što je urgentan problem, definisano kao krivično djelo i povlači direktnu sankciju, isto kao da sklonite saobraćajni znak s autoputa.“
Prema podacima Centra za uklanjanje mina, teritorija BiH još je prekrivena sa 220 hiljada mina koje su rasprostranjene na skoro 2.000 kvadratnih kilometara. Sa zakonom na državnom nivou, konačno bi i BiH trebala očistiti svoje tlo od mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava, a taj dan trebao bi doći u narednih devet godina.
