Nova tema sedmice Radija Slobodna Evropa je posvećena Srebrenici, najvećem zločinu počinjenom na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.
Jula 1995. godine snage Vojske Republike Srpske (VRS), predvođene glavnim komandantom a danas haškim optuženikom Ratkom Mladićem, počinile su genocid ubivši između 7 i 8 hiljada muškaraca i dječaka u tada zaštićenoj zoni UN-a i naočigled pripadnika holandskog bataljoma UNPROFOR-a.
Srpske snage predvođene Mladićem, ulaze u Srebrenicu 11. jula 1995. godine.
Žene, djeca i starci u Potočarima, gdje su se pred najezdom srpskih snaga pokušali skloniti u vojnu bazu snaga UN-a, bivaju odvojeni od vojno sposobnih muškaraca, među kojima su i maloljetni mladići.
Četrnaestogodišnji Senad Beganović, čiji su ostaci ukopani na posljednjoj dženazi, 11. jula sa još 174 žrtve bio je među njima. Odvode ih u zgradu u Potočarima poznatu kao "bijela kuća". Tamo ih ukrcavaju u kamione i autobuse. Voze ih u Bratunac, a odatle na druge lokacije na kojima će biti pogubljeni. One muškarce koji su uspjeli da se izvuku iz obruča srpskih snaga i krenu ka Tuzli - napadaju.
Veliki broj muškaraca biva zarobljen. Nekoliko hiljada ih je okupljeno na livadi kod Sandića, ili u njenoj blizini, i na fudbalskom terenu u Novoj Kasabi. Tjeraju ih da pozovu i ostale iz kolone na predaju garantujući im sigurnost i postupanja prema Ženevskoj konvenciji:
Međutim, oni koji su uhvaćeni, ubijeni su. Srpske snage su, kako će u jednoj od svojih presuda izreći Haški tribunal "skovali i sproveli plan da pogube što je moguće više vojno sposobnih muškaraca bosanskih muslimana koji su se nalazili u enklavi."
Momir Nikolić, osuđen na 20 godina zatvora nakon što je priznao svoje učešće u ovom zločinu, potvrdio je ove navode:
"Ja sam ga onda pitao: 'Gospodine, šta ćemo sa ovim ljudima jer je iz časa, iz minuta u minutu bilo sve više ljudi koji su zarobljeni, muškaraca, bilo je onih koji su se predavali. I u jednom momentu kad sam ga ja pitao: 'Gospodine generale, šta će biti s ovim ljudima, general Mladić je pokazao ovo (pokazuje gest) - znači ništa nije komentarisao, to je bio njegov gest i ništa drugo iz ovoga ja nisam mogao da izvučem nego to da će ti ljudi biti pobijeni, odnosno likvidirani. Zar vi stvarno mislite da se u jednoj operaciji gdje je izdvojeno zarobljeno i ubijeno 7.000 ljudi neko pridržavao Ženevske konvencije?!"
Sudija Haškog tribunala Theodor Meron će, presuđujući zamjeniku, a kasnije i komandantu Drinskog korpusa VRS Radislavu Krstiću, kojeg je osudilo na 35 godina zatvora, ovaj zločin okarakterisati najtežim - genocidom:
"U svom strijemljenju da eliminišu jedan dio bosanskih muslimana, snage bosanskih Srba izvršile su genocid. One su imale za cilj istrijebljenja 40.000 bosanskih muslimana koji su živjeli u Srebrenici, grupu koja je simbolično predstavljala bosanske muslimane uopšte. Svim zarobljenim muškarcima - bosanskim muslimanima, vojnicima i civilima, starim i mladim, oni su oduzeli ličnu imovinu i legitimacije i ubili ih hotimično i metodično samo zbog toga što su bili ono što jesu. Kad su se prihvatile ovog genocidnog poduhvata, snage bosanskih Srba bile su svjesne da će šteta koju nanose bosanskim muslimanima biti trajna. Žalbeno vijeće nedvosmisleno izjavljuje da pravo osuđuje odgovarajućim izrazima ovu duboku i trajnu ozljedu koja je nanijeta i naziva masakr u Srebrenici njegovim pravim imenom - genocid. Oni koji su za njega odgovorni nosiće ovaj žig i on će služiti kao upozorenje onima koji pomisle da izvrše jedan tako jeziv čin u budućnosti."
Kolona sa muškarcima koji su uspjeli da se iz Srebrenice probiju nakon pet dana stigla je do teritorije pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine:
Preživjeli iz kolone smrti već deceniju, prolazeći isti put, održavaju sjećanje na najteži životni marš. Njihove ispovijesti zabilježila je Maja Nikolić u priči Svjedočanstva preživjelih Srebreničana: Lovili su nas svaki dan.
Dok su muškarci bili odvojeni, žene i djeca iz Potočara autobusima su prevoženi prema Kladnju. Čekajući u bazi UN-a da im odrede sudbinu, a Mladić dolazi sa garancijama da će biti prebačeni na teritoriju Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), bio je i Izudin Alić, dječak kojem je ovaj haški optuženik dao čokoladicu, a zauvijek uzeo oca i amidžu. Uprkos svemu preživljenom, Izudin se vratio u zavičaj, a njegovu priču prenosi Sadik Salimović. Pročitajte tekst: Povratak uz živo sjećanje na genocid.
Potočari: Tišina
Dokumenti Haškog tribunala navode kako srebrenički genocid nije preživjelo između 7.000 i 8.000 muškaraca, dječaka i staraca iz Srebrenice i njene okoline. Sa ovogodišnjih 175 žrtava, u Potočarima će biti sahranjena ukupno 6.241 identificirana žrtva genocida u Srebrenici. Od 8.372 imena uklesana na spomen-ploču na mezarju u Potočarima ostalo je još oko hiljadu koji čekaju na konačan smiraj.
"Broj pronađenih Srebreničana žrtava genocida je oko 7.100 od onih 8.372 upisana imena u memorijalnom kompleksu u Potočarima, a to znači da je pred nama jedan značajan zadatak da se još oko 1.200 žrtava genocida pronađe, ekshumira, identificira i preda njihovim porodicama", kazao je Amor Mašović, član Kolegija direktora Instituta za nestale Bosne i Hercegovine.
Posljednja dženaza obavljena je za 175 žrtava pronađenih u masovnim grobnicama, često nekompletna jer su nekoliko puta tijela premještana iz grobnice u grobnicu kako bi se zameo trag zločinu. Poslije 19 godina mnoge majke sahranile su sinove, sestre braću, žene muževe. Priču Srebrenica: Vječiti žal za voljenima donosi Ivan Katavić.
Evropska unija (EU), na čijem tlu je počinjen pokolj, progovorila je glasom pokajanja i priznanja usvojivši Rezoluciju u Srebrenici u Evropskom parlamentu i proglasivši 11. juli Danom sjećanja na žrtve genocida.
"Moramo se sjećati jer svi kao Evropljani imamo osjećaj déjà vu kada su u pitanju Potočari. Osjećaj saučesništva. Svi smo na svojim TV ekranima vidjeli scene prije masakra. Imamo taj elemenat beznađa i bespomoćnosti koji smo, možda, dijelili. Nikada ne možemo reći nikada više, ali možemo reći da ćemo se sjećati, da ćemo učiti i da ćemo pomoći ljudima da krenu naprijed - i to je ono što bi ovaj Dan sjećanja trebao predstavljati", rekla je tada Diane Wallis, zastupnica u Evropskom parlamentu.
Ovaj primjer slijedile su gotovo sve zemlje EU, te Sjedinjene Američke Države, Kanada i Australija, kao i zemlje regije. Za prihvatanje činjenica i proglašenje Dana sjećanja zalažu se i brojne nevladine organizacije u Srbiji. Srbija je usvojila deklaraciju kojom, uz ostale zločine počinjene u ratovima na tlu bivše Jugolavije, osuđuje i zločin u Srebrenici, ali bez riječi genocid.
I danas su brojni aktivisti koji se bore da se zločin nazove pravim imenom izloženi prijetnjama i napadima, poput Žena u crnom, koje svake godine prisustvuju dženazi. Na putu ka Potočarima grupu su u Valjevu, na glavnom gradskom trgu na kojem su se okupili u znak sećanja na žrtve, fizički napali i vrijeđali ljudi koji su nosili četničku ikonografiju i majice sa likom Ratka Mladića. O tome kakva se poruka time šalje detalje ima Ljudmila Cvetković u priči Nakon napada na aktiviste u Valjevu: Ukorenjena fašizacija društva.
Odnos prema genocidu počinjenom na njenoj teritoriji čini se samo nema Bosna i Hercegovina. U Federaciji BiH je 11. juli bio Dan žalosti, dok je u Republici Srpskoj bio običan radni dan. Svi napori da Parlament Bosne i Hercegovine usvoji Rezoluciju propali su jer nema političkog konsenzusa. Iako se u Tribinalu u Hagu sudi kreatoru genocida Radovanu Karadžiću i izvršitelju Ratku Mladiću, i uprkos presudama na kojima je izrečeno stotine godina kazne počiniteljima, iz bh. entiteta Republika Srpska i dalje stižu negiranja i opstrukcije u priznanju zločina za koji je još davno rečeno da se neće ponoviti nikome i nikada.
