Zamislimo da su živi i da su, što je još nevjerojatnije, spremni se angažirati u hrvatskoj vladi, John Maynard Keynes i Milton Friedman. Neprikosnoveni magovi ekonomske misli modernog doba. Najstručniji mogući ljudi, dapače geniji, za takozvanu vladu stručnjaka. Ali, s prvim bismo dobili New Deal i u konačnici državu blagostanja, socijalnu državu, s drugim čikašku školu, odbacivanje države u ekonomiji, monetarizam i totalnu dominaciju slobodnog tržišta.
Stručnjaci, pravi stručnjaci, imaju svoj konzistentni sustav mišljenja, polazišta, teorijski fundament iz kojega crpe konkretne poglede na ekonomiju i sustav mjera koje bi preoblikovale društvo.
U društvenoj teoriji nema svjetonazorski neutralnih stručnjaka.
Ove jednostavne spoznaje kao da su nestale iz vidokruga zagovaratelja tzv. vlade stručnjaka koja se ovih dana u Hrvatskoj nudi. To što je zastupa Most, grupacija o kojoj ovisi sastavljanje buduće vlade, donekle je razumljivo. Oni možda i ne znaju što to znači, ali im je vlada stručnjaka, ili reformska vlada, kako ju oni nazivaju, legitimna pregovaračka pozicija. Začuđuje što ima i stvarnih stručnjaka koji je zastupaju a pritom potpuno zanemaruju, kako teorijski fundament bez kojeg nema nikakvog konzistentnog programa, tako i ustavni demokratski poredak.
Bit je demokracije da razvija pluralističko društvo, usklađuje interese, garantira neovisnost javnog sektora, od pravosuđa i uprave do školstva, umjetnosti i znanosti, da štiti manjine, svjetonazorske, nacionalne, vjerske.
Demokracija sigurno nije kraj povijesti, ili savršenstvo, tegobna je, manipulativna, popušta pred pritiscima lobija svih vrsta, štiti moćne od slabijih, nema odgovore na najveće izazove čovječanstva, itd, itd, ali je općeprihvaćeni standard suvremenog svijeta. U demokraciji građani biraju svoje predstavnike i daju im mandat da upravljaju državom. Svaka demokratska vlada je politička vlada. Vlada je dobra ako uspije ostvariti program na kojemu je dobila izbore, a da pritom brine o interesima cijelog društva i unapređuje život svih građana, a ne samo svojih birača, ili, što je češći slučaj, raznih lobističkih i interesnih grupacija koji je podržavaju. Svaka prava vlada pri tom će se oslanjati na stručnjake i na kompetentu upravu. I prije svega na javnost. Bit je demokracije da razvija pluralističko društvo, usklađuje interese, garantira neovisnost javnog sektora, od pravosuđa i uprave do školstva, umjetnosti i znanosti, da štiti manjine, svjetonazorske, nacionalne, vjerske.
Stručna vlada koju zastupa Most, a i neki stručnjaci, o svemu tome ne bi brinula. Na to je ovih dana upozorio i politolog Dejan Jović. ''Zajedništvo'' kao parole du jour Mosta negira samu bit pluraliteta društva.
Stručnjaci bi bili provoditelji i garanti reformi. Kojih reformi? Onih što su ih zamislili mostovci, a razradilo bi ih neko ekonomsko vijeće. Ali Most ima 19, pardon, sada tek 15 mandata. S kojim legitimitetom ih zahtijevaju? Važnije čak i od toga, jer u međustranačkim pregovorima tražiti se može što se hoće, je poimanje takvog vladanja a i društva u cjelini.
To je suspenzija demokracije, a ne njezino unapređenje.
Zagovaratelji vlade stručnjaka iz profesionalnih krugova, poput ekonomiste Željka Lovrinčevića, argument nalaze u izuzetno teškoj ekonomskoj situaciji i potrebi da se izbjegne, za njega izgledni, grčki scenarij. Ta bi vlada bila ograničenog trajanja, Lovrinčević kaže dvije godine, i glavni bi joj zadatak bio sprovođenje teškog seta reformi. Pri tome se poziva na talijanski model (tehnokratska vlada Marija Montija) i modificirani slovenski (vlada Mire Cerara). Ne spominje još jedan recentni slučaj – neuspjelu grčku tehnokratsku vladu Lukasa Papademosa.
Lovrinčević drži da je SDP-eova politika reformi malih koraka sada već zakašnjela, a HDZ, za kojeg tvrdi da ima više programskih reformskih mjera, drži ih potisnutima u strahu od javnosti. Stručna vlada mogla bi ih hrabrije provesti jer svakog trenutka bez posljedica može odstupiti.
Naravno da je moguće imati i takvu vladu.
Uz punu svijest da je netko, u ime birača, pristao promijeniti njihov izborni pravorijek.
U brojnim kombinacijama koje mediji spominju spominje se, kao trenutačno najizglednija, vlada HDZ-a i Mosta, u kojoj Tomislav Karamarko, lider HDZ-a, ne bi bio premijer. Mogao bi, spominje se, biti predsjednik Sabora, ili zamjenik premijera zadužen za domovinsku sigurnost.
Hrvatska je, poput cijele Evrope, u teškim sigurnosnim izazovima. Žele li se građani doista, pod egidom stručne vlade, probuditi u zemlji ograničenih demokratskih sloboda?
