Most je unio živost u politički život Hrvatske. Ta je nedavno formirana grupacija nezavisnih lokalnih političara, potpomognuta jednim istaknutim otpadnikom iz velike stranke, bivšim zamjenikom predsjednika HDZ-a, te nekoliko stručnjaka raznih profila na proteklim izborima osvojila 13,76 posto svih glasova. S 19 mandata uvjerljivo je treća politička grupacija u budućem hrvatskom Saboru. Most nije stranka nego tzv. platforma.
Bez Mosta nije moguće formirati novu Vladu.
Njihovih nešto više od 300.000 glasova (nasuprot HDZ-eovih 770.000 i SDP-eovih 742.000) predstavljaju tipičan primjer tzv. prosvjednog glasanja. Fenomen poznat u parlamentarnim demokracijama širom svijeta. I Hrvatska ima iskustva s takvim opredjeljivanjem birača – posve nepoznati kandidati znali su osvajati i 15 posto glasova na predsjedničkim izborima, nove stranke bi bljesnule s 15 ili 10 posto podrške, ali bi se ubrzo utopile u velikima, ili su marginalizirane. Lokalne sredine prepune su pobjednika koji su došli ''niotkuda''. Neki od njih našli su se i u Mostu.
Ono što Most razlikuje od sličnih primjera jest njihov momentum, činjenica da su uspon doživjeli u pravom trenutku, neposredno uoči izbora, što ih je i dovelo u poziciju da budu odlučujući faktor.
Ali, ne treba se zavaravati. Biračko tijelo takvih stranaka ili grupacija iznimno je nestabilno. Riječ je u pravilu o nezadovoljnicima kako postojećom vlašću tako i glavnom opozicijskom ponudom.
Magična riječ kojom je Most osvajao birače je ''reforma''. Reforma upravljanja državom, reforma lokalne samouprave, reforma pravosuđa, reforme u gospodarstvu, bankarstvu, poljoprivredi, javnom sektoru. Iako je riječ reforma jedna od najizlizanijih političkih parola iza koje se može kriti svašta i ništa, ona je ovaj put upalila. Smanjivanje jedinica lokalne uprave i samouprave, depolitizacija javne uprave i pravosuđa široko su prihvaćeni. Kada se pogledaju konkretni sadržaji njihovog ekonomskog programa, uočljive su kontradiktornosti i međusobno teško spojive mjere. Istodobno se zalažu za nastavak sveopće privatizacije, uključivši i zdravstvo, za fleksibilizaciju tržišta rada, ali i za državni intervencionizam u bankarskom sektoru i u poticajnim mjerama u gospodarstvu.
Sve u svemu, platforma Mosta je svjetonazorski umjereno konzervativna, a u konkretnim mjerama što ih za sada zastupaju bliži su centrističkoj poziciji.
Na Mostu je da odluči kako će se ponašati u formiranju Vlade. Njihov je koalicijski, ali ne treba zaboraviti – i ucjenjivački – potencijal veliki. Izborna parola Mosta – nema koalicije ni sa jednom vodećom grupacijom koja ne prihvaća naš program reformi – sada dolazi na ispit u područje realnog političkog života. A to praktički znači – ili ući u Vladu s HDZ-om ili s SDP-om, ili dati podršku jednoj od tih stranaka da formira manjinsku Vladu, a pritiskati ih iz Sabora da ostvare za Most važne programe, ili ostati u opoziciji, što bi dovelo do novih izbora.
Dva dana poslije izbora lider Mosta Božo Petrov ostao je pri navedenoj predizbornoj platformi, dok se drugi čovjek Drago Prgomet javno izjašnjava za ulazak u Vladu, ne isključujući ni sebe kao mogućeg premijera. Je li već na pomolu razmimoilaženje ili taktički dogovor za buduće pregovore, to za sada nije jasno.
Dvije vodeće stranke našle su se u čudu. Odjednom su im puna usta reformi za koje su imale - HDZ 17, a SDP 8 godina - da ih provedu, ali nisu. Nude Mostu koaliciju, pristaju na njihove zahtjeve. Pri tome je relativni izborni pobjednik HDZ u težoj situaciji. Dobili su oko 200.000 glasova više nego na prethodnim izborima, ali daleko ispod bučno najavljivanih brojki. U svoju su koaliciju prikupili sve s desnog spektra (osim Glavaševe male stranke) i nemaju više s kim u Saboru koalirati. U Mostu je više njihovih bivših članova koji su se ružno rastali sa strankom. Lider HDZ-a Tomislav Karamarko pokazao se nedoraslim.
Relativni gubitnik SDP dobio je 200.000 glasova manje nego na prošlim izborima, ali je zapravo dobro prošao. Vlada nije bila popularna, ali se u završnici mandata probudila iz mrtvih. Zoran Milanović bitno je popravio osobni rejting. Odmah nakon izbora SDP-ova koalicija dobila je javnu podršku 6 zastupnika i izgledno još nekoliko, te po tome trenutačno ima više potencijalnih ruku u Saboru od HDZ-a. Njihova pregovaračka pozicija je objektivno bolja.
Za Hrvatsku je nastupila nova, iznimno zanimljiva parlamentarna situacija. Priklanjanje Mosta svakoj od glavnih grupacija donijelo bi poboljšanja u politički život. Ako Vladu sastavi HDZ, a Most se u njoj ne rastoči, ta bi stranka morala napustiti svoju radikalnu retoriku i klijentelistički način obnašanja vlasti. Drago Prgomet, objektivno najjača figura u Mostu, razišao se s Tomislavom Karamarkom upravo zbog njegovog radikalizma i autoritarnosti. Ako Most ide s SDP-om, ova bi stranka konačno morala zagristi u bolne reforme i izaći iz činovničke učmalosti.
Ulazak Mosrta u Vladu bio bi vjerojatno dobitak za političke procese u Hrvatskoj, ali i velika opasnost za sam Most. Još nisu posve profilirani, a vlast kvari. Realna je opasnost od gubitka identiteta i razočaranja njihovih birača. S obzirom na svjetonazorsku bliskost, veća opasnost za Most leži u HDZ-eu. Ta stranka je do sada sve svoje koalicijske partnere ''pojela''.
Manjinska Vlada (s Mostom kao strankom koja izglasava Vladu ali ne ulazi u nju) bilo bi posve novo iskustvo u Hrvatskoj. Opstanak i normalno funkcioniranje takve Vlade zahtijeva veliku političku kulturu i tradiciju koja ovdje nedostaje. Dobra je strana što bi Vlada neprekidno bila pod nadzorom, morala bi djelovati transparentno i s osloncem na javnost, a ne samo na svoju nomenklaturu. Loša je strana nestabilnost, neminovna trgovina, sve do ucjene.
Postoji, naravno, i treća mogućnost – da se Most ne prikloni nikome i da Hrvatska uskoro kreće na nove izbore. Za sada se o njoj najmanje govori.
U Hrvatskoj novi je most podignut. Kolika će mu biti mostarina, vidjet će se uskoro.
