Ovih sumornih dana kada bombe pljušte oko nas, pogađajući i duhovne kolijevke civilizacije kojoj pripadamo, mnogi od nas okružuju se svojim omiljenim knjigama, filmovima, muzikom. Posljednja brana divljaštvu.
Prebirem po sjećanjima – Žica (The Wire, 2002-2008 ), jedna od mojih omiljenih TV serija. Ima u drugom dijelu te neviđene freske jedan lik koji se zove Tommy Carcetti. Pošteni gradski vijećnik, pun ideja kako popraviti stanje u propadajućem Baltimoreu, ogrezlom u korupciji i beznađu. Da bi ostvario svoje ideje kandidira se za gradonačelnika. Što dublje ulazi u političku igru mora sklapati sve sumnjivije saveze, praviti sve više kompromisa. I oprostiti samom sebi što je postao ljiga. Kraj naslućujete.
Vrzmaju mi se po glavi te scene promatrajući ovih dana zbivanja na političkoj pozornici Hrvatske. Ne prognoziram nužno isti poražavujući završetak kao u TV seriji, koja funkcionira po dramaturškim principa žanra, ali David Simon sjajno poznaje ljudsku prirodu.
Iza nas su već dva kruga pregovora grupacije Most s dvije vodeće politčke koalicije, one na čelu s HDZ-om, odnosno SDP-om. Podsjetimo, Most je s 19 mandata u novom Saboru osvojio iznenađujuće treće mjesto na parlamentarnim izborima. HDZ ih ima 59, a SDP 56. S do sada javno izraženom podrškom lijevo-liberalna koalicija ima potencijalnih 68 zastupnika. HDZ-u nitko od izabranih zastupnika nije javno dao potporu. Za saborsku većinu treba 76 ruku.
Matematika govori da bez Mosta nije moguće formirati Vladu, većinsku ili manjinsku.
Dosadašnje pregovore diktira Most. Na dnevnom redu su njihovi programski zahtjevi, od poduzetništva i pravosuđa do javne uprave i lokalne samouprave. Na red tek trebaju doći monetarna i porezna politika, energetka, poljoprivreda. U međuvremenu se pokazalo da su reforme za koje se zalažu nerazrađeni skup želja, od razumnih i općeprihvaćenih, do nejasnih, pa i međusobno kontradiktornih. Neke su i suprotnosti s Ustavom i zajedničkom evropskom politikom. Niti jedna nema financijsko pokriće ili razradu u realnom životu državne blagajne.
U javnosti je nastupilo otrežnjenje oko samog Mosta. Ubrzo se pokazalo da je riječ o šarenom, neiskusnom društvu poluamatera s proturječnim stavovima. Ima tu i idealističkih fantasta i politčkih kameleona. Ponešto popusta zaslužuju zbog kratkog djelovanja. Ipak, riječ je o vođenju države.
Formirali su Nacionalno vijeće Mosta na posve netransparentan način. U njega su uključili izabrane saborske zastupnike (osim dr. Drage Prgometa koji je samostalno išao na razgovor s liderom SDP-a Zoranom Milanovićem pa su ga ekspresno isljkučili iz tima), te još nekoliko pojedinaca. Po kojim kriterijima, i po kojoj u politici poznatoj proceduri? Ne zna se, osim da je riječ o povezanosti s liderom Mosta Božom Petrovom. S obzirom da još nisu na demokratski način konstituirani kao stranka ili neka druga formacija najispravnije bi bilo da o svom budućem ponašanju u Saboru dogovaraju i odlučuju samo izabrani zastupnici i nitko sa strane, k tome imenovan po ad hoc kriterijima. Most je u kampanji i odmah poslije izbora zastupao javnost i transparentnost u političkom ponašanju, ali na ponudu SDP-ea da se pregovori vode pred javnošću odgovorili su negativno. Nije baš obećavajuće.
Mesijansko ponašanje Mosta kao onih koji su od naroda dobili mandat za promjene i reforme baš onakve kakve oni zamišljalju je više od nezrelosti. To je ili nepoznavanje ili neprihvaćanje suštine demokratskog procesa. Kada imaš 13,7 posto glasova biračkog tijela, a Most je toliko zabilježio, i ako se stranačka konfiguracija u parlamentu tako posloži da možeš utjecati na formiranje vlade, što je sada u Hrvatskoj slučaj, uključuješ se u Vladu s nekim od svojih najvažnijih zahtjeva i u pametno vođenim pregovorima nastojiš se za njih izboriti. Ako se ocijeni da niti jedna stranka ne garantira ništa, onda se iz pregovora povlači.
Most za sada još uvijek hoće sve – i svoj integralni program, što god to bilo, i odlučivanje o mandataru. To tako ne ide. Osim ako je već na djelu ''tajna diplomacija'', pa se, na primjer, čeka da se HDZ konsolidira, jer je pozicija prvog čovjeka te stranke, Tomislava Karamarka, poljuljana. On je osobno na izborima postigao neuspjeh. Za Vladu s HDZ-om ali bez Karamarka sve je više pristaša i na desnici.
Raznorodne pristaše Mosta, mahom prosvjedni glasači sa svih strana političkog spektra, povećavaju konfuziju. Ne zna se što zapravo zastupaju. Takvo biračko tijelo najčešće ode kako je i došlo, preseli se negdje drugdje.
I HDZ i SDP izjavljuju kako su im stavovi Mosta prihvatljivi. Vidjet će, razmotrit će, dogovorit će se. To je sve manje-više i u njihovim programima, ali eto nije se stiglo provesti, kažu. Sada su dobili novu energiju.
Baš bi bilo zanimljivo prisustvovati razgovrima Mosta i HDZ-a o, na primjer, suzbijanju nogometne mafije, što je jedna od programskih točaka Mosta. Sudionik i sponzor izbornih kampanja HDZ-a, gospodar hrvatskog nogometa Zdravko Mamić upravo je (ponovno) uhapšen i suočen s optužnicom za udruživanje u zločinačku organizaciju. Uostalom, cijela je nogometna organizacija, već godinama u skandalima do guše, izvorno i nedirnuto HDZ-ovo dijete. O čemu će razgovarati, oko čega će se složiti? Što može obećati HDZ, a da mu netko povjeruje?
Sve je to zapravo prozirna igra kupovanja vremena za trgovinu ispod žita.
Za sada se ne vide rezultati.
Da ne bude zablude – pojava Mosta načelno je dobra za razmrdavanje političke močvare. Ali nikako nije carte blanche za upravljanje stabilnom državom.
Od Mesije do Tommya Carcettia s početka ovog teksta često se stigne mnogo brže nego što to razni mesije mogu domisliti.
