U Kozarcu kod Prijedora u nedjelju je obavljena kolektivna dženaza sa koje su na vječni počinak u mjesna mezarja i groblje ispraćeni posmrtni ostaci 284 građanina grada Prijedora nesrpske nacionalnosti, ubijena u proteklom ratu. Najveći broj posmrtnih ostataka ekshumirani su protekle jeseni u masovnoj grobnici u Tomašici, a manji broj ekshumiranih ranije u masovnoj grobnici Jakarina kosa. Najmlađa žrtva bio je 13-godišnji dječak Elvis Šarčević. Najstarija žrtva, Kadirić Salih, imao je 77 godina.
Grad Prijedor 20. juli 2014. godine pamtiće po sahranama. Sahranjeno je 284 stanovnika ovog grada koji su ubijeni 1992. godine. Na lokalnim mezarjima: Bišćani, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići, Zecovi, Skela i Kamičani ukopana su 283 Bošnjaka. Na katoličkom groblju u Prijedoru sahranjen je Ante Dolić. Konačni smiraj u Bišćanima pronašlo je 77 žrtava ubijenih u akciji vojske i policije bosanskih Srba 20. jula 1992. godine.
Mirsad Duratović imao je tada 17 godina:
„U toj akciji etničkog čišćenja 20. jula ubijen je 261 civil iz Bišćana. Svi su bili civili. Među njima 20-oro djece, 20 maloljetnika.“
Iz Bišćana je i Velida Hukić, udata Hegić:
„Izgubila sam oca, dida i četiri strica istoga dana, 20. jula. Oni su ubijeni svi za jedan dan na kućnim pragovima. I nakon 22 godine čekanja su pronađeni. Živimo u inostranstvu svi. Djeca koja su ostala mala, svi sada imaju svoje familije i svi smo rasuti po cijelom svijetu.“
U zločinima počinjenim u ljeto 1992. godine na lijevoj obali rijeke Sane ubijene su cijele porodice. U nedjelju su ukopane 24 osobe sa prezimenom Kadirić, 21 sa prezimenom Hegić i 20 sa prezimenom Duratović.
“Dvadesetdvije godine pitala sam se samo gdje, gdje... Prvo zašto, pa onda gdje. Sad ću znati gdje je, ali neću nikada saznati zašto“, kaže Enisa Hegić.
Nakon 22 godine Mirsad Duratović ukopao je oca, majku brata i još sedam članova najuže porodice - ali ne i sjećanja:
„Oni su izvedeni iz naše porodične kuće i svi su strijeljani. Otac i njegova braća u neposrednoj blizini kuće, did i nana kod njihove kuće, strina je ubijena u mojoj kući, u dječijoj sobi, a brat i jedan amidžić su ubijeni u selu. Ja sam bio tu. Mene su uzeli kao živi štit kroz selo u toj akciji, zatim odveli u logor Omarska, iz Omarske sam prebačen u logor Manjača, sa Manjače vraćen u logor Trnopolje - iz Trnopolja sam odveden konvojem jednim prema Travniku.“
Mirsadova sestra Denisa 1992. godine imala je osam godina, ali kaže sasvim dovoljno da zapamti taj krvavi juli koji je obilježio njen život i život svih preživjelih Prijedorčana:
„Čekala sam 22 godine da saznam gdje su moji roditelji i ostali članovi moje familije. Moji sugrađani su čekali to isto. U septembru 2013. godine zemlja je iz svoje utrobe u mjestu Tomašica izbacila na svjetlo dana gorku istinu. Izbacila je sramotu onih koji su počinili teške zločine, ali i sramotu onih koji su to sve nijemo posmatrali.“
Na mezarju u Bišćanima Mirsad Duratović je, nakon 22 godine, našao olakšanje:
„Dvostruko je olakšanje: neizvjesnost i strah da ih nikada nećemo pronaći nestali su.“
Na dženazu u Bišćane došla je i Rahila iz Austrije. Ne želi reći prezime. Došla je sa mužem koji je ukopavao oca, brata i četiri člana najuže familije. Smatra da je država zakazala oko organizacije:
„Što se tiče ljudi koji su ovo organizovali iz Bišćana, oni nisu svemogući. Nego kao država Bosna i Hercegovina ipak je trebala ovo bolje organizovati. Počast i svašta nešto...“
Organizacija je bila prepuštena porodicama žrtava, kojih je danas malo ostalo u Prijedoru, i predstavnicima Islamske zajednice. Porodice žrtava ipak najviše boli što vlasti Prijedora nisu našla za shodno da 20. juli proglase Danom žalosti.
„Vlasti nema osjećanja niti znak žalosti. Sram da vas bude, vas koji ste odlučivali o tome da li će danas žalost biti ili ne“, kaže Denisa Duratović Hegić.
U drugom bh. entitetu, Federaciji BiH, bio je Dan žalosti. Sve ovo pokazuju apsurdnost ne samo života nego i smrti u Bosni i Hercegovini.
