Slavo Kukić, profesor sociologije na Sveučilištu u Mostaru, za ‘Zašto?’ analizira zbog čega još uvijek nije usvojen ugovor države sa Islamskom zajednicom u BiH -- iako su ugovori sa Vatikanom i Srpskom pravoslavnom crkvom na snazi već više od decenije -- te šta takvi ugovori znače za bh. društvo.
- Nacionalno pitanje
Ja prije svega podržavam opredjeljenje da se religijsko pravo ispovijedanja vjere tretira jednim od temeljnih ljudskih i građanskih prava, i to nije sporno i mislim da u tom kontekstu se trebaju kretati i ugovori sa vjerskim zajednicama.
Nisam, međutim, potpuno siguran da ti ugovori ne prelaze granice tretiranja prava ispovijedanja vjere kao temeljnog ljudskog prava i da se ono ovdje ne tretira na izvjestan način kao dio paketa nacionalnog pitanja.
To govorim generalno.
- Sporni detalji
Kad je u pitanju sporazum sa Islamskom zajednicom, meni osobno doista nije bilo jasno šta je problem, zašto dva člana Predsjedništva, posebice ako je Vijeće ministara dalo suglasnost na taj sporazum sa Islamskom zajednicom, zatežu ručnu?
Kad sam, međutim, se informirao o nekim detaljima tog sporazuma, ja nisam specijalno siguran da bi ja sad potpisao taj sporazum, tim prije jer on znači po mom sudu jedan korak prema teokratskoj državi.
Je li ta ista priča u sporazumu s Vatikanom i u sporazumu sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ja ne znam jer te sporazume nisam čitao, ali ovaj me je natjerao zbog zatezanja da pogledam neke detalje i u njemu su neki detalji koji po mom sudu doista jesu sporni.
Dakle, sloboda ispovijedanja vjere da, prenošenje pravila vjerskog, religijskog na svjetovno, što se mene osobno tiče, ne.
- Obaveze i pravila
Naravno da vjerske zajednice žele nametnuti svoja pravila i naravno da i da bi oni što manje sekularne a što više teokratske države.
Ali ako mi hoćemo društvo evropskih naroda, onda naravno tim ambicijama vjerskih zajednica ne treba udovoljavati.
Dakle, ponavljam vjersko pitanje, kao temeljno ljudskih i građanskih prava i sloboda da, ali korištenje vjerskog pitanja kao instrumenta da bi se u jednoj državi, u jednom društvu, nametnule obaveze, pravila ponašanja, za sve, to definitivno ne.
- Privatni kapital
Recimo, jedna od tih regula koja stoji u sporazumu koji je usvojilo Vijeće ministara jeste pravo odlaska na hadž, pri čemu gubitak vremena se treba nadoknaditi, ili obustavljanje rada za vrijeme džume.
Pa ljudi božji, gdje smo mi?
Ja sam u prvi mah pomislio da se radi samo o zahtjevima prema državnoj upravi, agencijama, javnim poduzećima.
Ali, to su zahtjevi koji idu i prema privatnom kapitalu.
- Put u prošlost
Odakle nekome uopće pravo da u ime ljudskih i građanskih prava nameće obaveze privatnom kapitalu i uzima mu dio profita?
Pa to je naprosto nešto što ne može ići u 21. stoljeću.
Dakle, sasvim izvjesno, u ovom ugovoru ima ambicija za, recimo, koliko-toliko pomjeranja u pravcu teokratske države.
Je li to isto i u ugovoru s Vatikanom i ugovoru sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ja ne znam, ali to ne može biti dobro ako je tako za budućnost ovog društva i naprosto, umjesto da nas vodi u budućnost, vodiće nas u prošlost.
