Namir Ibrahimović, direktor jedne osnovne škole u Sarajevu, za ‘Zašto?’ komentariše instrukciju kantonalnog Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade da se u osnovnim i srednjim školama više ne nudi mogućnost učenja zajedničkog predmeta bosanski/srpski/hrvatski jezik i književnost već da roditelji i učenici moraju izabrati samo jedan od njih.
- Odvojeno ili zajedno
Što se tiče samog zakona, iako se Ministarstvo poziva na to, to do kraja nije doslovno jasno.
Problem sa instrukcijom jeste što ona školama otežava, odnosno do kraja ne pojašnjava šta raditi u pojedinim situacijama.
Moja škola će, naravno, postupiti u skladu sa instrukcijom Ministarstva, mi ćemo naravno podijeliti ankete roditeljima učenika da se još jednom, po ko zna koji put, izjasne o nazivu jezika, ali instrukcija ne predviđa šta ako roditelji ne žele da se izjasne, šta ako roditelji zatraže dvije ili tri varijante jezika koje stoje tamo.
Nažalost, instrukcija ne predviđa šta se događa ako u odjeljenju bude učenika koji su se izjasnili za dva ili tri naziva predmeta za maternji jezik i književnost, na koji način će se to pisati, hoće li pisati odvojeno ili zajedno.
- Nesporazumi
I još jedna stvar koju oni nisu usaglasili za tu instrukciju jeste naziv predmeta u revidiranom nastavnom planu i programu, koji su oni dostavili neposredno prije početka ove školske godine, u kojem piše da je naziv predmeta bosanski jezik i književnost/hrvatski jezik i književnost/srpski jezik i književnost, a po ovoj instrukciji, ako sam ja dobro razumio, piše se jedan naziv, dakle jedan od ta tri.
U slučaju da se zaista izjasne svi roditelji da se uči jedan jezik, onda ne bi bio problem napisati naziv predmeta, ali u slučaju da budu dva različita jezika, dakle ako biraju i hrvatski i bosanski i srpski jezik i književnost, onda će biti zaista teško voditi tu dokumentaciju.
Mislim da je rješenje koje je bilo prije bilo puno praktičnije za nastavu, kada je naziv predmeta jedno, a lični izbor odnosno naziv jezika u ličnim dokumentima samog učenika nešto sasvim drugo, tako da je naziv jezika bosanski, srpski, hrvatski jezik i književnost kao predmet, a, s druge strane, da u matičnoj knjizi, đačkoj knjižici, elektronskoj bazi podataka stoji onako kako se zapravo roditelj opredijelio da se zove jezik.
Time bi se zapravo izbjegli svi mogući nesporazumi, sve moguće druge stvari koje, nažalost, umjesto da riješe problem s instrukcijom, čini mi se da ministarstvo zapravo usložnjava sam problem i otežava školama da do kraja postupe po instruktivnim nalozima samoga resornog ministarstva.
- Obrazovni sistem
Ono što mislim da bi trebalo biti generalno praksa u BiH jeste činjenica ili podatak koji nisam naravno ja istakao, istakli su ga drugi ljudi pametniji prije mene, ali mislim da je odlično rješenje.
Dakle ako su Ustavom BiH kao službeni jezici proglašeni bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik onda bismo, valjda, mi svi kao stanovnici ove države trebali da govorimo sva tri službena jezika.
Dakle, bilo bi sasvim prirodno i sasvim normalno da se u svim školama u komplet obrazovnom sistemu uče i bosanski, i hrvatski i srpski jezik, i onda vjerujem da ne bi bilo nikakvih problema jer mi smo suštinski dužni da poštujemo Ustav ove države.
Ustav kaže da imamo pravo nazvati svoj jezik kako želimo, ali ako nam neko proglasi da su tri službena jezika, onda valjda trebamo poznavati i znati tri službena jezika, a kako ćete naučiti tri službena jezika ako ne kroz obrazovni sistem.
- Jedan predmet
Nažalost, dakle, umjesto da se ukaže na sve nedostatke -- mogli bismo navesti element aparthejda u RS u odnosu prema izboru ili nazivima jezika drugih konstitutivnih naroda, prije svega naziva za bosanski jezik -- primjerima ne dajemo i ne pokazujemo zapravo da postoje u BiH, uvjetno rečeno, inkluzivni dijelovi koji razumiju svu složenost države BiH, sva neriješena i nejasno definisana područja koja se tiču samoga jezika i ne dozvoljavamo, ne dopuštamo da ostane praksa koja, čini mi se, je do sada u Kantonu Sarajevo bila itekako dobra.
Bavimo se spornim stvarima, i ono što zagovornici ove instrukcije često govore u javnim svojim nastupima jeste da se pozivaju na popis iz 2013. godine u kojem se više od 90 posto stanovnika Kantona Sarajevo izjasnilo da govori bosanskim jezikom, što znači da tvrdnja o ugroženosti bosanskoga jezika i zamjeni s nekakvim izmišljenim BHS jezikom ne stoji.
Usprkos tome što se naziv predmeta već dugi niz godina piše bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost, stanovnici Kantona Sarajevo itekako znaju imenovati svoj jezik.
A, s druge strane, imenovanje vlastitog jezika nema apsolutno nikakve veze sa nazivom jednog nastavnog predmeta koji bi trebao da bude za djecu sa jednakim uvjetima, i svim nazivima, a ne da bude isključiv i da spominje samo jedan jezik u svom nazivu.
