U hrvatsku diplomatsku službu ulazi se, kao i u druge grane državne uprave, putem natječaja, i onda se - ovisno o sposobnostima i zalaganju - napreduje, od atašea do generalnog konzula ili veleposlanika.
"Veleposlanike zajednički imenuju premijer i predsjednica, nakon konzultacija ministarstva, Pantovčaka i Markovog trga", pojašnjava Danijela Barišić, glasnogovornica Ministarstva vanjskih i europskih poslova.
"Onda se utvrđuje pismeni prijedlog. Muškarac ili žena, koji su predloženi za ambasadora, koji bi trebali biti karijerni diplomati, su prošli sve stepenice unutar Ministarstva vanjskih poslova. U nekim slučajevima, ali vrlo rijetko, među njima su i ljudi koji dolaze izvan Ministarstva vanjskih poslova, koji su uspješni u svom poslu, recimo akademici, profesori ili slično. U svakom slučaju moraju proći hiring u našem Saboru i nakon toga dobije vjerodajnice od predsjednika i odlazi u zemlju primateljicu", ističe Barišić.
Hrvatska se drži uobičajene zapadnoeuropske prakse da najviše do petinu veleposlanika nisu karijerni diplomati. Diplomatska karijera san je mnogima i omiljena tema medija.
Diplomati su pod posebnom paskom javnosti, ne samo kada rješavaju globalne i regionalne krize, nego i kada ih ulove s prstima u pekmezu. Pa kada pred nešto više od petnaest godina nestane 930 hrvatskih putovnica iz konzulata u Mostaru i završe, među ostalim, i kod srpskih mafijaša, to nikako da se zaboravi.
Ili, nekadašnji veleposlanik u Sjedinjenim Američkim Državama, Neven Jurica, koji je odgulio godinu dana zatvora jer je državni novac trošio na kocku u Las Vegasu.
Medijski su zanimljivi i članovi obitelji, pa su hrvatske medije mjesecima punile priče o suprugu činovnice u hrvatskom konzulatu u Los Angelesu, koji je uhićen kada je kupovao drogu, a koristio je suprugin službeni automobil.
Međutim, pored njih stotine i tisuće ljudi u hrvatskoj diplomaciji svakodnevno odgovorno obavljaju svoj posao. Jer, da nije tako, vjerojatno diplomati iz drugih zemalja ne bi dolazili studirati diplomaciju u Zagreb, zajedno s domaćim kadrovima. Domaći kadrovi obrazuju se u Diplomatskoj akademiji unutar Ministarstva. Voditelj akademije, Mladen Andrlić, kaže kako radi "sa donesenim materijalom", odnosno sa ljudima koji su temeljem natječaja primljeni u Ministarstvo.
"Prije svega upoznajemo ljude sa sustavom službe vanjskih poslova, sustavom odlučivanja oko poslova iz domena vanjske politike, kao i o samom diplomatskom djelovanju. To je to temeljno obrazovanje namijenjeno ovim najmlađim, prvim početnim kadrovima u prvih par godina rada. Onda, nakon jednog mandata vani, nakon tog pozicioniranja u službi, se ide malo stručnije i prema profilima. Usporedno se tešu i strani jezici i radi se na razvijanju različitih vještina, a drugi dio poslova se odnosi na priprema za odlazak na rad u inozemstvo, na konkretne destinacije i konkretne poslove", navodi Andrlić.
Diplomatska akademija i četiri fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, organiziraju i poslijediplomski studij diplomacije na engleskom jeziku, na kojem je sada 20 studenata.
"Osim kadrova koji su došli iz kuće, dakle iz Ministarstva vanjskih poslova, studenata koji su polagali prijemni ispit, kao i svi drugi da bi ušli na jedan poslijediplomski program zagrebačkog Sveučilišta, postoji grupa za strance, od kojih je veliki broj onih koji dolaze iz susjednih zemalja: Crne Gore, Srbije, BiH, Kosova, Albanije. Ali nisu među njima samo susjedne zemlje, nego i Maroko, Azerbejdžan, Egipat. Mislim da je to nešto što je prilično respektabilno. Kvaliteta je onakva kakva je otprilike i zagrebačkog Sveučilišta. Citiraću našeg rektora - Među četiri posto najboljih u svijetu", o kvaliteti tog studija govori Tvrtko Jakovina, profesor sa Filozofskog fakulteta.
Interes među mladima za diplomaciju i tu vrstu znanja rezultirao je 2009. godine i osnivanjem privatne Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld. Sada imaju 300 studenata, a 100 ih je diplomiralo.
"Imamo dvoje koji sada rade za zastupnike Hrvatske u Evropskom parlamentu. Imamo jednoga koji radi u misiji OSS-a. Jednu koja radi u UNDP-u. Nekoliko koji rade ovdje u ambasadama. U samom Ministarstvu vanjskih poslova, za sada, ni jedan naš ne radi, koliko ja znam", kaže Ivo Šlaus, dekan škole Dag Hammarskjöld.
Toliko o obrazovanju, a sada malo o stanju. Jugoslavenski diplomat koncem osamdesetih i hrvatski diplomat sljedeće dvije decenije, Ivica Maštruko, kaže kako se krajem mandata Mate Granića, krajem devedesetih, počeo u Ministarstvu vanjskih poslova formirati profesionalni kadar i ministarstvo je, kako kaže, tada počelo funkcionirati blizu jednog organiziranog profesionalnog ministarstva.
"Nakon toga povećan je daleko broj ljudi u samom ministarstvu. Mislim da imamo jedan relativno dobar profesionalni kadar, ali da Ministarstvo u svojoj osnovi još uvijek nije dobro organizirano i ne funkcionira kao mašinerija. Treba imati na umu da je to specifično ministarstvo, u kojem se svake četiri godine, mijenja kompletan sastav vani, što znači da treba svake godine 25% ljudi koji su u inozemstvu ili u predstavništvima, zamijeniti. Da bi to funkcioniralo, ta mašinerija mora biti savršeno organizirana u svim svojim segmentima", ističe Maštruko.
Nekadašnji ministar u Račanovoj vladi lijevog centra, Božo Kovačević, je bio hrvatski veleposlanik u Rusiji od 2003. do 2008. godine u mandatima HDZ-ovih vlada. Njegova je glavna zamjerka što se tada nisu dovoljno poštivala pravila koja se odnose na ocjenjivanje službenika i učinak nepovoljnih ocjena na njihovu karijeru.
"Drugim riječima, u službi su napredovali oni koji su trebali biti izbačeni iz službe, a bilo je usporeno napredovanje onih koji su se trudili i svoj posao obavljali bolje nego ostali. To je jedan dojam. Drugi dojam je da se u našim diplomatskim predstavništvima ima previše osoblja koje nije diplomatsko. Druge zemlje, na takve poslove, zapošljavaju ljude iz zemlje u kojoj je ta ambasada, dakle lokal staf, što je otprilike deset puta jeftinije, nego kada na takva mjesta zapošljavate ljude iz svoje zemlje", zaključuje Kovačević.
