Vedran Džihić, predavač na Univerzitetu u Beču, za ‘Zašto?’ objašnjava šta posjeta turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana BiH, tokom koje je najavio održavanje predizbornog skupa kakve neke evropske zemlje nisu dozvolile prošle godine, te kakvu poruku to šalje Evropskoj uniji.
- Talac
Prateći zadnjih dana događaje, izvještaje i sve peripetije o planiranoj posjeti Erdogana Sarajevu i održavanju predizbornog skupa 20. maja, koji je sad očigledno u zadnjoj sekundi postao radna posjeta, ne mogu se oteti utisku da smo svjedoci jedne političke lakrdije tipične za Bosnu i Hercegovinu i veliki dio regije.
Već danima se diže prašina oko Erdoganove posjete, redaju se izjave, poriče se ono što se zna, lete oštre strijele iz Banja Luke i Mostara ka Sarajevu i obrnuto.
A suština je, barem mi se tako čini, jednostavna. Erdogan je odlučio da pošalje poruku EU da ako ne može da pokaže mišiće u Njemačkoj ili Austriji, da to onda barem može u komšiluku.
Izabrao je Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu kao zemlju gdje je bošnjački politički lideršip, a prije svega SDA i Bakir Izetbegović, odavno izabrao put da postane samoizabrani talac Erdoganove politike.
- Poltronstvo i paternalizam
Priče o amanetu, koji je Erdogan preuzeo za Bosnu od Alije Izetbegovića, klicanje ‘našem predsjedniku’ iz Sarajeva ili Novog Pazara, veličanje Erdogana u čak nad-sultanske dimenzije tipično je za političko poltronstvo bošnjačkih političkih elita.
Oni kao da žele da potvrde još jednom koliko su oni zavisni od drugih, i koliko nemoćni da budu principijalni i da interese BiH stave iznad ličnih ili stranačkih interesa.
Ovakvo stanje je postalo sastavni dio bosanskohercegovačke političke matrice, koja svojim poltronstvom, partikularnošću, neozbiljnošću, valja sve pred sobom i ostavlja državu i društvo na brisanom prostoru.
Da budemo jasni, ništa drugačije nije ni poltronstvo koje imamo u odnosu između Dodika i Putina, ili Čovića i HDZ elita u Zagrebu.
Sa jedne strane dakle imamo političko poltronstvo, a sa druge čisti paternalizam od strane Erdogana i ‘njegove’ Turske.
- Briselski front
Ne začuđuje da se još uvijek nije uglasio niko iz OHR-a, koji je već odavno politički marginaliziran.
A trebao bi i OHR reći konačno nešto, ako ni zbog čega onda zbog toga što unutarnjo-politička prepucavanja i animoziteti oko Erdoganove posjete, ovaj put prije svega na liniji Sarajevo-Banja Luka, reproduciraju napetosti i krizu, narušavaju mogućnost kompromisa, i na kraju time ugrožavaju stabilnost zemlje.
Da još nismo čuli reakciju iz krugova EU ne znači da Brisel ne shvata poruku koja se šalje.
I poruku Izetbegovića i zvaničnog Sarajeva u slučaju posjete Erdogana, isto kao i poruku koju Aleksandar Vučić posjetom Erdoganu i neposredno poslije toga posjetom Putinu šalje Briselu, Brisel shvata upravo onako kako je intendirana – kao otvoreni front prema Briselu, i kao poruku da su neki balkanski lideri imaju izražen apetit za alternativnim konstelacijama mimo Brisela.
- Sjenke
Ovo nisu dobri signali samo nekoliko dana prije samita EU posvećenog regiji u Sofiji. Ovo može navesti neke zemlje EU da njihov već izražen negativan stav prema proširenju pojačaju.
A sve to se događa u momentu kada EU od početka godine pokušava da unese novi život u priču u proširenju, da politici proširenja da novi značaj, da napravi ‘new deal’ između regije i Brisela.
Da bi taj ‘new deal’ uspio, Brisel i neke zemlje članice EU moraju preskočiti preko vlastite sjenke.
Znajući kako su išle pripreme za Sofiju i kakav je konkretno bio otpor Španije prema samitu, to nije nimalo lako.
- Palanačka kultura
U takvoj konstelaciji je još važnije da zemlje regije učine sve da budu kredibilan partner, da pokažu da žele da postanu suštinski dio evropske porodice.
Ovakvim potezima čine sami sebi medvjeđu uslugu, a njihova društva udaljavaju od EU.
Brisel će definitivno reagovati, i, čini mi se, uskoro početi da povlači jasne ‘crvene linije’ i da traži jasne i nedvosmislene odgovore, bilo da se tu radi o pitanju odnosa BiH i Turske ili odnosu Srbije i Rusije.
Znamo da je za tango potrebno dvoje, ali je nemoguđe plesati tango u troje, četvoro ili u petoro.
Čitava debata oko posjete Erdogana upućuju na još nešto od značaja koji prevazilazi dnevno-političku razinu, a to je činjenica da je politička kultura na Balkanu i dalje autoritarna, patrijarhalna, ili u riječima Radomira Konstantinovića, palanačka iliti mahalska.
- Razumijevanje i ljubav
Ovdje vidimo dakle jedan autoritarni kod, koji je očigledno prihvaćen i postao (ili možda je bolje reći ostao) suština naroda BiH, koji je apsolutno prihvaćen, u ovom slucaju od Bošnjaka.
A to znači da više gotovo niko ne pita, u ovom konkretnom slučaju, na koji način vlada Erdogan, kako vrši represiju nad slobodnim medijima, kako se odnosi prema kritici i pluralizmu.
Isto kao što se rijetko ko pita odakle tolika količina razumijevanja i gotovo političke ljubavi između Vučića i Putina, ili Vučića i Erdogana.
Erdogan je jučer dočekao Vučića, a i jedan i drugi su se demonstrativno trudili u Istanbulu da jedan drugom pokažu poštovanje.
- Klika
Meni se ovdje nameće jedno jedino moguće čitanje ovih novih autoritarnih veza na Balkanu: očigledno da balkanski “lideri” ne vjeruju suviše u vrijednosti Evropske unije; očigledno je da igraju višestruku igru u isto vrijeme i sa EU, i sa Rusijom, i sa Turskom, po potrebi sa Kinom, Saudijskom Arabijom ili kojim drugim igračem; očigledno je da više vjeruju u vladavinu autoritetom, da vjeruju u njih kao patrijarhe velike nacionalne porodice u kojoj se zna čija riječ je zadnja i najmoćnija; i očigledno je na samom kraju svim ovim pokazuju da im je demokratija svejedno.
Ovakvim potezima raskrinkava se njihova demokratska mimikrija, i valjda i najvećim naivčinama postaje jasno da Izetbegovići, Vučići, Dodici, Đukanovići ili kako god još da im je ime, ne vjeruju niušta nego u vlastitu moć i vlast.
Vladati zbog same vladavine, njihov je raison d'etre, i kada se najviše zaklinju da čine sve za BiH, Srbiju, Crnu Goru, čine sve za sebe i njihovu kliku.
I u tome zaista ne liče na odgovorne demokratske lidere nego upravo na one kojima se dive, na Putina i Erdogana.
