Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Iztebegović:
„Ja kažem ovo možda nije pravičan mir, ali je pravičniji nego nastavak rata.“
Hrvatski predsejdnik Franjo Tuđman:
„Dramatični karakter ovih pregovora u kojima je postignuto rješenje kada su svi mislili da će pregovori propasti, sve to također simolizira teškoće, ne krize.“
Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević:
„Rat u Bosni treba ostaviti prošlosti, dok mir, razumevanje, ekonomski i kulturni razvoj treba da stupe na scenu.“
Niti jedan od potpisnika Dejtonskog sporazuma više nije živ, a dokument kojeg su prije 14 godina potpisali u Dejtonu još uvijek je Ustav Bosne i Hercegovine.
Ono što se utvrdilo u vojnoj bazi Rej Peterson nije se promijenilo do najnovijih pregovora u EUFOR-ovoj bazi Butmir. Linije razgraničenja na kartama koje su tada crtane, tadašnji lideri zaraćenih strana doveli su do apsurda. Primjeri su brojni, a među najočitijima je svakako sarajevsko naselje Dobrinja, nedaleko od Butmira, gdje u preko 600 stanova linija razgraničenja izmedđu dva entiteta bukvalno prolazi kroz sobe.
Jedan od stanara kaže: „Ako je već sporazum napravljen, da se ne igrate!“
Ono što su političari proslavljali prije 14 godina kao uspjeh, stanovnici sela Korićani doživljavaju kao nešto najgore što im se dogodilo u životu. Jedan dio sela je u Republici Srpskoj, drugi u Federaciji BiH.
Tu entitetska linija razgraničenja dijeli dva brata - Josipa i Juraja Nerovčića: „Jedna mi je noga u RS, druga u Federaciji. Mi ovdje nikada nismo bili podijeljeni, uvijek je bila jedna mjesna zajednica.“
GREŠKA I MEĐUNARODNE ZAJEDNICE
Neki od učesnika pregovora u Dejtonu ističu da 1995. godine nisu mogli ni slutiti da će 14 godina od njegovog potpisivanja u Bosni i Hercegovini biti opstruisano sve što bi jačalo državu. Za Harisa Silajdžića, jednog od učesnika, određenu krivicu snosi i međunarodna zajednica:
„Međunarodna zajednica je išla linijom manjeg otpora i sve do danas priznavala de fakto situaciju.“
Očekivanje da će Međunarodna zajednica mudrije voditi pregovore? Dejton, novembar 1995
Kasim Trnka, koji je u Dejtonu bio zadužen za ustavno-pravna pitanja, kaže da su najveće kočnice Dejtonskog sporazuma za provođenje reformi vitalni nacionalni interes i entitetsko glasanje u državnom Parlamentu. Prema njegovim riječima, više od 260 zakona u Parlamentu BiH nije doneseno jer nije dobilo potrebno entitetsku većinu, a vitalni nacionalni interes se koristio u četiri slučaja.
„Naravno, kao uostalom i međunarodna zajednica, očekivao sam da će se Dejton izbalansirano provoditi. Ja mislim da je čak i međunarodna zajednica učinila niz propusta.“
U bosanskohercegovačkoj delegaciji bili su i Miro Lazović i Krešimir Zubak. Lazović za naš radio kaže da je glasao da se usvoji Dejtonski sporazum jer je smatrao da se rat trebao zaustaviti, i da se u miru, političkim sredstvima, dogovorom i kompromisom, Bosna i Hercegovina može integrisati. Lazović govori i o tome za šta se zalagao u Dejtonu, što nije uvaženo.
„Sjećam se da sam jedini tada reagovao na Izborni zakon i reagovao sam na način da je to nedemokratski, da je to diskriminacija građana BiH - i niko iz naše delegacije nije našao za shodno da stane u odbranu tog principa.“
Krešimir Zubak kaže da bi i danas postupio kao i 1995.godine kada je dao saglasnost za potpisivanje Dejtonskog sporazuma, i to samo zbog toga što je njime zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini. Ipak, Zubakova očekivanja od Dejtona bila su veća prije 14 godina.
„Nije razriješio osnovni problem, a to je unutarnje uređenje BiH. I danas je to razlog svih ovih tenzija.“
Aneksi Dejtonskog mirovnog sporazuma samo su donekle provedeni. Njegov sedmi član koji je trebao omogućiti povratak svih na svoje rezultovao je isključivo vraćanjem imovine prijeratnim vlasnicima, dok su rijetki povraci Srba u Federaciju BiH, odnosno Bošnjaka i Hrvata u Republiku Srpsku. Jedino što je omogućeno, a nije dio Dejtonskog sporazuma, je konstitutivnost sva tri naroda na cijelom prostoru države. Podijeljenost u državi, iako neki ne žele priznati, nije ništa manja nego 1995. godine, a kompromis o stvaranju normalne evropske države nije ni na vidiku.
To potvrđuje i činjenica da se 21. ovembar samo u Republici Srpskoj slavi kao praznik, jer se bh. političari ne mogu dogovoriti koji datumi trebaju biti državni praznici. Uostalom, i to je jedna od posljedica nastalih nakon Dejtona - da se dogovor gotovo ni oko čega ne može postići. To, možda, ne treba da čudi ako se zna da je međunarodna zajednica dopustila onima koji su vodili rat - da provode mir.
„Ja kažem ovo možda nije pravičan mir, ali je pravičniji nego nastavak rata.“
Hrvatski predsejdnik Franjo Tuđman:
„Dramatični karakter ovih pregovora u kojima je postignuto rješenje kada su svi mislili da će pregovori propasti, sve to također simolizira teškoće, ne krize.“
Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević:
„Rat u Bosni treba ostaviti prošlosti, dok mir, razumevanje, ekonomski i kulturni razvoj treba da stupe na scenu.“
Niti jedan od potpisnika Dejtonskog sporazuma više nije živ, a dokument kojeg su prije 14 godina potpisali u Dejtonu još uvijek je Ustav Bosne i Hercegovine.
Ono što se utvrdilo u vojnoj bazi Rej Peterson nije se promijenilo do najnovijih pregovora u EUFOR-ovoj bazi Butmir. Linije razgraničenja na kartama koje su tada crtane, tadašnji lideri zaraćenih strana doveli su do apsurda. Primjeri su brojni, a među najočitijima je svakako sarajevsko naselje Dobrinja, nedaleko od Butmira, gdje u preko 600 stanova linija razgraničenja izmedđu dva entiteta bukvalno prolazi kroz sobe.
Jedan od stanara kaže: „Ako je već sporazum napravljen, da se ne igrate!“
Ono što su političari proslavljali prije 14 godina kao uspjeh, stanovnici sela Korićani doživljavaju kao nešto najgore što im se dogodilo u životu. Jedan dio sela je u Republici Srpskoj, drugi u Federaciji BiH.
Tu entitetska linija razgraničenja dijeli dva brata - Josipa i Juraja Nerovčića: „Jedna mi je noga u RS, druga u Federaciji. Mi ovdje nikada nismo bili podijeljeni, uvijek je bila jedna mjesna zajednica.“
GREŠKA I MEĐUNARODNE ZAJEDNICE
Neki od učesnika pregovora u Dejtonu ističu da 1995. godine nisu mogli ni slutiti da će 14 godina od njegovog potpisivanja u Bosni i Hercegovini biti opstruisano sve što bi jačalo državu. Za Harisa Silajdžića, jednog od učesnika, određenu krivicu snosi i međunarodna zajednica:
„Međunarodna zajednica je išla linijom manjeg otpora i sve do danas priznavala de fakto situaciju.“
Kasim Trnka, koji je u Dejtonu bio zadužen za ustavno-pravna pitanja, kaže da su najveće kočnice Dejtonskog sporazuma za provođenje reformi vitalni nacionalni interes i entitetsko glasanje u državnom Parlamentu. Prema njegovim riječima, više od 260 zakona u Parlamentu BiH nije doneseno jer nije dobilo potrebno entitetsku većinu, a vitalni nacionalni interes se koristio u četiri slučaja.
„Naravno, kao uostalom i međunarodna zajednica, očekivao sam da će se Dejton izbalansirano provoditi. Ja mislim da je čak i međunarodna zajednica učinila niz propusta.“
U bosanskohercegovačkoj delegaciji bili su i Miro Lazović i Krešimir Zubak. Lazović za naš radio kaže da je glasao da se usvoji Dejtonski sporazum jer je smatrao da se rat trebao zaustaviti, i da se u miru, političkim sredstvima, dogovorom i kompromisom, Bosna i Hercegovina može integrisati. Lazović govori i o tome za šta se zalagao u Dejtonu, što nije uvaženo.
„Sjećam se da sam jedini tada reagovao na Izborni zakon i reagovao sam na način da je to nedemokratski, da je to diskriminacija građana BiH - i niko iz naše delegacije nije našao za shodno da stane u odbranu tog principa.“
Nije razriješen osnovni problem - unutarnje uređenje BiH. I danas je to razlog svih ovih tenzija
Krešimir Zubak kaže da bi i danas postupio kao i 1995.godine kada je dao saglasnost za potpisivanje Dejtonskog sporazuma, i to samo zbog toga što je njime zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini. Ipak, Zubakova očekivanja od Dejtona bila su veća prije 14 godina.
„Nije razriješio osnovni problem, a to je unutarnje uređenje BiH. I danas je to razlog svih ovih tenzija.“
Aneksi Dejtonskog mirovnog sporazuma samo su donekle provedeni. Njegov sedmi član koji je trebao omogućiti povratak svih na svoje rezultovao je isključivo vraćanjem imovine prijeratnim vlasnicima, dok su rijetki povraci Srba u Federaciju BiH, odnosno Bošnjaka i Hrvata u Republiku Srpsku. Jedino što je omogućeno, a nije dio Dejtonskog sporazuma, je konstitutivnost sva tri naroda na cijelom prostoru države. Podijeljenost u državi, iako neki ne žele priznati, nije ništa manja nego 1995. godine, a kompromis o stvaranju normalne evropske države nije ni na vidiku.
To potvrđuje i činjenica da se 21. ovembar samo u Republici Srpskoj slavi kao praznik, jer se bh. političari ne mogu dogovoriti koji datumi trebaju biti državni praznici. Uostalom, i to je jedna od posljedica nastalih nakon Dejtona - da se dogovor gotovo ni oko čega ne može postići. To, možda, ne treba da čudi ako se zna da je međunarodna zajednica dopustila onima koji su vodili rat - da provode mir.
