Najava predsjednika Jakova Milatovića da će inicirati donošenje Zakona o obeštećenju žrtava logora sa Golog otoka peti je pokušaj da se rehabilituju nekadašnji politički zatvorenici iz Crne Gore, koji su bili na strani Moskve u sukobu Staljinovog Sovjetskog Saveza sa Jugoslavijom Josipa Broza Tita.
Prema procjenama od 1948. do 1956. na Golom otoku je bilo zatvoreno preko 16.000 ljudi, među kojima iz Crne Gore oko 3.300, što je, proporcionalno broju stanovnika, bio najveći broj.
Procjene broja preminulih u kreću se - od 300 do 500 ljudi.
Milatovića je podržala Akcija za ljudska prava (HRA) koja je tri puta bezuspješno inicirala izradu Zakona kojim bi bili rehabilitovani i obeštećeni crnogorski zatvorenici sa Golog otoka.
Direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević za Radio Slobodna Evropa navodi da je rehabilitacija važna za uspostavljanje kulture ljudskih prava i ispravljanje nepravde.
Na drugoj strani profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću Adnan Prekić za RSE ocjenjuje da je Milatović ovim predlogom pokušao da simplifikuje jedno veoma teško i kompleksno pitanje.
Poziva ga da najprije odgovori kako će odvojiti one koji su na Golom otoku bili bez razloga i one koji su bili sa razlogom.
"Da li će rehabilitovati one koji su tamo bili zato što su radili protiv svoje države i željeli da sovjetske vojne trupe okupiraju Jugoslaviju, kao što je bilo u drugim državama istočne Evrope", navodi Prekić.
Istorija logora za 'prevaspitanje' - Goli otok
Nakon Drugog svjetskog rata i pobjede partizana na čelu sa Josipom Brozom Titom, tek formirana socijalistička Jugoslavija je ušla u sukob sa Sovjetskim Savezom Josifa Viserionoviča Staljina.
Namjera Staljina da Jugoslaviju stavi pod sovjetsku kontrolu poput zemalja istočne Evrope, otvorila je sukob sa Titom koji je odbio da zemlju potčini Moskvi.
Po Staljinovom nalogu Informbiro je 1948. izdao rezoluciju koja je imala za cilj obaranje Titove vlasti.
"To je prvo neslaganje jedne države prema politici Sovjetskog Saveza. Jugoslavija je bila u ratnoj opasnosti. Sovjetske trupe su bile na granicama Jugoslavije na kojima je bilo preko 8.000 incidenata, od čega preko 150 oružanih", kaže istoričar Prekić.
Prema onima koji su stali na stranu Staljina uslijedila je odmazda jugoslovenskih vlasti. Uhapšeni po tom osnovu su internirani u logor na kamenitom jadranskom ostrvu Goli otok, u Hrvatskoj.
"Postoje mnogi dokazi da većini onih koji su završili na Golom otoku, nikada nije dokazana krivica. U najvećem broju tamo su bili ljudi koji su, kolokvijalno rečeno, radili protiv svoje države", navodi istoričar Prekić.
On kaže da je država tada upotrijebila jedini mehanizam zaštite koji je imala:
"Ne treba opravdavati kršenje ljudskih prava. Razumijem sudbinu svakog pojedinca i porodica koje imaju traumatično iskustvo iz tog vremena. Međutim, ne možemo borbu jugoslovenske države protiv sovjetskog imperijalizma od 1948. godine svoditi na priču o kršenju ljudskih prava."
Teška kršenja ljudskih prava
Osumnjičeni su brutalno isleđivani, a potom ekspresno osuđivani. U logoru su doživljavali batinanje, psihičko i fizičko ponižavanje, besmislen rad u kamenolomu pod ekstremnim temperaturnim uslovima, te mučenja glađu i žeđu. Po izlasku, bili su prisiljeni da ćute o dešavanjima.
"To su bili politički zatvorenici koji, ne samo da nisu imali pravo na pravično suđenje, nego po pravilu nisu imali suđenje. Bili su, voljom nadležnih u policiji i vojsci, tada osuđeni na najstrašnije izdržavanje kazne. To je bilo protivno esenciji ljudskih prava na slobodu ličnosti i zabranu torture", kaže Gorjanc Prelević.
Ona objašnjava proceduru koja bi dovela do rehabilitacije zatvorenika Golog otoka:
"Najprije radna grupa mora da izradi radnu verziju zakona, pa kad ministar pravde usvoji nacrt, on ide na javnu raspravu. Nakon toga predlog Zakona ide na Skupštinu gdje se usvaja."
Tri puta smo pokušali da iniciramo izradu zakona, kaže Gorjanc Prelević direktorica HRA.
Prvi zahtjev je podnijet 2019. Vladi premijera Duška Markovića u vrijeme vladavine Demokratske partije socijalista.
Kako po tom pitanju ništa nije urađeno HRA je istu inicijativu podnijela i dvijema vladama koje su sastavljene od dotadašnje opozicije. Vladi Zdravka Krivokapića 2021, a naredne godine i Vladi Dritana Abazovića. Nijedna inicijativa nije usvojena.
"Vlada Markovića je čak opstruirala da putem Vladinog portala prikupljamo potpise za inicijativu za formiranje radne grupe i donošenje Zakona. Do predsjednika Jakova Milatovića niko nije pokazao interesovanje da se tim pitanjem bavi", kaže Gorjanc Prelević.
A trinaest godina prije prve inicijative HRA, podnesen je prvi zahtjev za rehabilitaciju tadašnjem crnogorskom rukovodstvu na čelu sa premijerom Milom Đukanovićem.
To je za Radio Slobodna Evropa 2018. godine saopštio jedan od tada, posljednjih živih logoraša i predsjednik Udruženja "Goli otok" Branko Ljumović. Međutim odgovor nisu dobili.
Jedini zvanični akt koji je Crna Gora usvojila o Golom otoku je skupštinska Deklaracija iz 1992. o osudi kršenja ljudskih prava i zloupotrebe vlasti.
Njome se osuđuje teror na Golom otoku i u drugim logorima, zloupotreba vlasti i suspendovanje slobode političkog izražavanja, a posebno svirepo i nehumano postupanje prema političkim neistomišljenicima, koji su za posljedicu imali niz nevinih žrtava, etiketiranje i nezaslužen progon velikog broja ljudi.
Sve države bivše Jugoslavije obeštetile logoraše
Obeštećenje političkim zatvorenicima sprovele su Slovenija, Hrvatska i Srbija donoseći adekvatne zakone za tu oblast. Visina naknade koja je ponudila Slovenija 2003. godine bivšim golootočanima, iznosila je 6.300 eura za svaku godinu provedenu u logoru.
A Hrvatska i Srbija su davale oko sedam eura po danu provedenom na Golom otoku. U Srbiji je od 2012. godine rehabilitovano 2.146 ljudi.
