Goli otok je duboko urezan u kolektivnu memoriju naroda bivše Jugoslavije. Netom što je rat završio, Jugoslavija se opet našla u ratnom stanju nakon Rezolucije IB-a iz 1948. Vlast je odlučila one koji su se priklonili i one za koje je sumnjala da su se ili da će se prikloniti moćnom Staljinu izolirati na Goli otok.
Davnog 9. srpnja 1949. na otok je došla prva skupina od 1200 zatvorenika iz svih krajeva Jugoslavije. Tamo se ideja o obrani zemlje pretvorila u užasni napad na čovjeka. O tome se i danas uglavnom šuti.
Pokušaj da se progovori dogodio se u utorak uveče u prostoru Društva arhitekata Zagreb, gdje su Udruga golootočkih zatvorenika "Ante Zemljar", Berlage Instituta iz Rotterdama i Udruženja hrvatskih arhitekata priredili izložbu "Ljudsko mjerilo Golog otoka".
Osamdesetdevetogodišnji slikar Alfred Pal, bivši partizan koji je na Golom otoku bio u dva navrata četiri godine i koji je lomio kamen za spomenik žrtvama fašističkog terora otoku Rabu, na kojem je i sam bio zatvoren, o užasu Golog otoka je progovorio sa svojim slikama koje su jučer izložene na izložbi "Ljudsko mjerilo Golog otoka".
Zašto se o Golom više ne zna, zašto nije dovoljno istražen? Pal krivi i same golootočke zatvorenike jer oni koji su se vraćali o Golome su šutjeli.
Golotočki zatvorenici nerado i danas govore o svom iskustvu. Jedan od njih, 83-godišnji Ivo Puharić iz Makarske, o njemu ni svojoj djeci baš nije govorio:
„Nikad. Nešto uzgred, ali nikad, nikad.“
Oni koji su prošli pakao Golog otoka ni među sobom nerado govore o njemu. Zašto, objasnio nam je tajnik udruge golootočkih zatvorenika "Ante Zemljar" 81-godišnji Zlatko Hill:
„Sa Golog otoka se izašlo praktično cinkarenjem drugog. To je bio način preživljavanja na Golom otoku.“
Pokojni pisac Ante Zemljar je bio jedan od onih koji je i govorio i pisao o Golom otoku i njegovim užasima:
„Čujte, svaki put je bilo nekoliko mrtvih kad se dolazilo i kad se prolazilo kroz tuču. 20 posto postalo je idiotima, 30 posto - i tuklo vas, tuklo vas, tuklo vas kao životinja. Ljudi su izgubili pamet, ljudi su spašavali sebe misleći da će ih pustiti kući iz tog zla.“
Ta teška dimenzija ljudske patnje ostala je u Zemljarovom djelu. I u golootočkim pjesmama Ive Puharića:
"Zmijurine strašne splele su pute,
a korov guši pitomo bilje.
Ovito zebnjom korijenje dene,
a sunce bježi, bježi od zemlje.“
Ta dimenzija patnje je danas i u fokusu slikara Alfreda Pala:
„Ali mene ne zanima Goli otok, mene zanima nešto drugo sa Golog otoka, a to je uništavanje ljudskog dostojanstva i ljudskih prava.“
Bivši golootočki zatočenik 86-godišnji Vladimri Bobinac s Krka vodi turiste po pustom Golom otoku. Što im poručuje:
„Ja kao vodič uvijek naglasak stavljam na stradanje čovjeka. To je ono bitno - da li je to bilo u onim logorima u Njemačkoj, da li je to bilo u Jasenovcu, da li je to bilo na Blajburgu, da li je to bilo na Golom otoku. To je jedna osnovna poruka.“
Goli otok danasKoliko je uopće stradalo ljudi na Golom? To se ni danas ne zna, kaže Bobinac:
„Biće podatak koji će reći da je umrlo 500 ljudi, a drugi kaže 4.000 ljudi. Jedan podatak kaže da je na Golom otoku 16.731, a drugi kaže 30.000.“
Ne zna se što je bilo stravičnije na Golom otoku - mučenje u režiji samih zatvorenika:
„Mi sami među sobom smo stvarali više pakla nego što nam ga je vlast stvarala.“
Kako kaže Zlatko Hill, ili činjenica da ljudi nisu ni znali za što se tamo nalaze kako nam priča Ivo Puharić:
„Oni su te mogli optužiti da pogledaš kad sunce izlazi na istok. Jer istok je Rusija. Onda hajme pogleda si, kriv si da si pogleda na istok! To je užas nad užasima. Sram ih bilo!“
Ni sloboda poslije Golog otoka nije bila obećavajuća:
„I udbaš, govornik veliki, hiljade ostaju iza nas dok govore: ’A znajte, da kad dođete na slobodu možete odmah doći nazad.“
U drugoj polovici pedesetih političke zatvorenike zamijenili su klasični kriminalci. Radi krađe i neuspjelog bijega preko granice tamo se 1961. godine našao tada mlađahni Davor Stepanić iz Splita. Danas kaže da je Goli i tada bio zadržao svoju reputaciju:
„Dobivali su ljudi bezveze ono, za sitnicu.“
Godine 1988. oni koji su imali problema za zakonom napustili su otok na kojem su izgradili brojne pogone. Onda je došao rat, a Goli otok golijim su napravili građani koji nisu imali problema sa zakonom.
Na Goli otok se dolazilo u organiziranu pljačku sa Raba, kaže Zlatko Hill koji napominje i da je hrvatska država priznala logorašima njihovu žrtvu:
„Dobili su po zakonu neku nadoknadu za boravak na Golom otoku, povećane su im mirovine, dok na području ostalih bivših republika Jugoslavije to nije slučaj.“
No, kaže Hill, s državom nisu svi poslovi riješeni - vodi se još neizvjesna borba da se Goli otok proglasi spomen-područjem:
„Naše udruženje je tražilo od države da područje Golog otoka, odnosno područje konclogora ili logora po prilici nešto kao što je i Jasenovac. Ta stvar se jako dugo vuče.“
Danas su na Golom samo goli zidovi bivših kaznionica i radionica.
Udruženje hrvatskih arhitekata i Institut Berlage iz Nizozemske imaju viziju njegove prenamjene u Memorijalni centar. Prorektor Instituta Berlage Vedran Mimica kaže da program za Goli otok ima četiri aspekta: antropološki, muzeološki i arhitektonski, te historiografski - koji se čini i najvažnijim.
Davnog 9. srpnja 1949. na otok je došla prva skupina od 1200 zatvorenika iz svih krajeva Jugoslavije. Tamo se ideja o obrani zemlje pretvorila u užasni napad na čovjeka. O tome se i danas uglavnom šuti.
Pokušaj da se progovori dogodio se u utorak uveče u prostoru Društva arhitekata Zagreb, gdje su Udruga golootočkih zatvorenika "Ante Zemljar", Berlage Instituta iz Rotterdama i Udruženja hrvatskih arhitekata priredili izložbu "Ljudsko mjerilo Golog otoka".
Osamdesetdevetogodišnji slikar Alfred Pal, bivši partizan koji je na Golom otoku bio u dva navrata četiri godine i koji je lomio kamen za spomenik žrtvama fašističkog terora otoku Rabu, na kojem je i sam bio zatvoren, o užasu Golog otoka je progovorio sa svojim slikama koje su jučer izložene na izložbi "Ljudsko mjerilo Golog otoka".
Cinkarenje je bilo izlazna karta
Golotočki zatvorenici nerado i danas govore o svom iskustvu. Jedan od njih, 83-godišnji Ivo Puharić iz Makarske, o njemu ni svojoj djeci baš nije govorio:
„Nikad. Nešto uzgred, ali nikad, nikad.“
Oni koji su prošli pakao Golog otoka ni među sobom nerado govore o njemu. Zašto, objasnio nam je tajnik udruge golootočkih zatvorenika "Ante Zemljar" 81-godišnji Zlatko Hill:
„Sa Golog otoka se izašlo praktično cinkarenjem drugog. To je bio način preživljavanja na Golom otoku.“
Pokojni pisac Ante Zemljar je bio jedan od onih koji je i govorio i pisao o Golom otoku i njegovim užasima:
„Čujte, svaki put je bilo nekoliko mrtvih kad se dolazilo i kad se prolazilo kroz tuču. 20 posto postalo je idiotima, 30 posto - i tuklo vas, tuklo vas, tuklo vas kao životinja. Ljudi su izgubili pamet, ljudi su spašavali sebe misleći da će ih pustiti kući iz tog zla.“
Broj stradalih još se ne zna
Ta teška dimenzija ljudske patnje ostala je u Zemljarovom djelu. I u golootočkim pjesmama Ive Puharića:
"Zmijurine strašne splele su pute,
a korov guši pitomo bilje.
Ovito zebnjom korijenje dene,
a sunce bježi, bježi od zemlje.“
Ta dimenzija patnje je danas i u fokusu slikara Alfreda Pala:
„Ali mene ne zanima Goli otok, mene zanima nešto drugo sa Golog otoka, a to je uništavanje ljudskog dostojanstva i ljudskih prava.“
Bivši golootočki zatočenik 86-godišnji Vladimri Bobinac s Krka vodi turiste po pustom Golom otoku. Što im poručuje:
„Ja kao vodič uvijek naglasak stavljam na stradanje čovjeka. To je ono bitno - da li je to bilo u onim logorima u Njemačkoj, da li je to bilo u Jasenovcu, da li je to bilo na Blajburgu, da li je to bilo na Golom otoku. To je jedna osnovna poruka.“
Ni sloboda nije obećavala
„Biće podatak koji će reći da je umrlo 500 ljudi, a drugi kaže 4.000 ljudi. Jedan podatak kaže da je na Golom otoku 16.731, a drugi kaže 30.000.“
Ne zna se što je bilo stravičnije na Golom otoku - mučenje u režiji samih zatvorenika:
„Mi sami među sobom smo stvarali više pakla nego što nam ga je vlast stvarala.“
Kako kaže Zlatko Hill, ili činjenica da ljudi nisu ni znali za što se tamo nalaze kako nam priča Ivo Puharić:
„Oni su te mogli optužiti da pogledaš kad sunce izlazi na istok. Jer istok je Rusija. Onda hajme pogleda si, kriv si da si pogleda na istok! To je užas nad užasima. Sram ih bilo!“
Ni sloboda poslije Golog otoka nije bila obećavajuća:
„I udbaš, govornik veliki, hiljade ostaju iza nas dok govore: ’A znajte, da kad dođete na slobodu možete odmah doći nazad.“
Organizirana pljačka
U drugoj polovici pedesetih političke zatvorenike zamijenili su klasični kriminalci. Radi krađe i neuspjelog bijega preko granice tamo se 1961. godine našao tada mlađahni Davor Stepanić iz Splita. Danas kaže da je Goli i tada bio zadržao svoju reputaciju:
„Dobivali su ljudi bezveze ono, za sitnicu.“
Godine 1988. oni koji su imali problema za zakonom napustili su otok na kojem su izgradili brojne pogone. Onda je došao rat, a Goli otok golijim su napravili građani koji nisu imali problema sa zakonom.
Na Goli otok se dolazilo u organiziranu pljačku sa Raba, kaže Zlatko Hill koji napominje i da je hrvatska država priznala logorašima njihovu žrtvu:
„Dobili su po zakonu neku nadoknadu za boravak na Golom otoku, povećane su im mirovine, dok na području ostalih bivših republika Jugoslavije to nije slučaj.“
No, kaže Hill, s državom nisu svi poslovi riješeni - vodi se još neizvjesna borba da se Goli otok proglasi spomen-područjem:
„Naše udruženje je tražilo od države da područje Golog otoka, odnosno područje konclogora ili logora po prilici nešto kao što je i Jasenovac. Ta stvar se jako dugo vuče.“
Danas su na Golom samo goli zidovi bivših kaznionica i radionica.
Udruženje hrvatskih arhitekata i Institut Berlage iz Nizozemske imaju viziju njegove prenamjene u Memorijalni centar. Prorektor Instituta Berlage Vedran Mimica kaže da program za Goli otok ima četiri aspekta: antropološki, muzeološki i arhitektonski, te historiografski - koji se čini i najvažnijim.
