Predsjedništvo BiH primilo je Nacrt rezolucije o Srebrenici o kojoj bi se Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda trebalo izjasniti 7. jula. Rezolucijom se osuđuje genocid u Srebrenici, te izražava suosjećanje za žrtve na svim stranama u sukobu u Bosni i Hercegovini. Naglašen je i suštinski značaj pomirenja koje je zasnovano na dijalogu, prihvatanju djela iz prošlosti svih strana u sukobu i posvećenosti pravdi i podršci žrtvama.
Također, piše i kako se potvrđuje značaj lekcije o neuspjehu da se spriječi genocid u Srebrenici, te poziva na prevenciju budućih genocida. Umjesto da se BiH, kada već ima priliku, usaglasi u stavovima oko nacrta ove rezolucije, po ko zna koji put traže se razlozi zašto to ne treba i kako spriječiti njeno usvajanje.
“Oteli su, uzeli su, ali zašto i sinove da mi pobiju? Danas ja stojim kao suho drvo u šumi!”, pita se otac koji je preživio srebreničku golgotu.
Odgovora na očaj koji već dvije decenije lebdi nad žtvama srebreničkog genocida nema niko. Daleko od katarze, pomirenja i prihvatanja činjenica koje su utvrđene međunarodnim presudama bh politička stvarnost ne odmiče od stavova koji su ostali zakovani u devedesetima.
I dok UN, na inicijativu Velike Britanije spremaju rezoluciju kojom prihvataju vlastitu odgovornost za propuste da spriječe srebrenički genocid, u BiH nije moguće sjesti i naći zajednički stav, makar oko toga šta je donja granica da se prihvati ono što je, uostalom, i obaveza BiH. Za razliku od svog prethodnika Dragana Čavića koji je Srebrenicu nazvao “crnom stranicom istorije srpskog naroda” predsjednik RS Milorad Dodik ne prihvata čak ni da drugi to učine za njega, osporavajući rezoluciju čiji sadržaj nije ni vidio.
"To nije nešto što se zove pomirenje i poverenje. BiH je u haotičnom stanju.”
Paradoksalno je da se u Rezoluciji, koja se na sve načine pokušava osporiti, podcrtava upravo budućnost BiH i pomirenje koje će doći kroz proces reformi.
U BiH se prebrojava koliko je puta riječ genocid upotrijebljenja u nacrtu, dok se istovremeno, ne pominje da je on na tragu Dejtonskog sporazuma u kojem je jasno navedeno da se presude međunarodnih sudova moraju prihvatiti, pa tako i ona za genocid.
Zašto je toliko sporno prihvatiti tekst u kojem se traži da se genocid ne negira, da se prihvate presude međunarodnih sudova, ali kojim se pruža podrška pomirenju? Predsjednik Helsinškog odbora RS Branko Todorović kaže:
“Genocid u Srebrenici se i dalje osporava, relativizira, politizira, a rane žrtava se ponovo povrjeđuju. Narodi u BiH se na neki način udaljavaju, javlja se frustracija, nepovjerenje… Taj jedan proces suočavanja s istinom eliminisan je iz institucija onih koji su odgovorni za zločine, nema lustracije.”
Odgovornost za to, navodi Todorović, prvenstveno leži na bh. akterima, ali od njih to “nije ni bilo za očekivati da prozivaju i ukazuju na svoju odgovornost”. Zakazala je, smatra, međunarodna zajednica koja nikada ozbiljno nije radila u tom pravcu već je kao “istinske parnere prihvatala ljude kojima su ruke krvave do lakata, koji i danas negiraju genocid u Srebrenici.”
Da saglasnosti nema i neće biti dao je do znanja predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić.
“Trebalo nam je poštovanje prema žrtvama i svi koji su ovo napravili rade protiv interesa BiH. Pozivaju se na nju, a rade protiv. Nemoguće je očekivati da se u ovakvim uslovima može postići saglasnost.”
Ivanićev glavni argument kako će to dodatno podijeliti ljude u BiH osporavaju Srebreničani. Oni će kažu i Srbi i Bošnjaci dalje kako su i živjeli. S rezolucijom ili bez nje. Promjena koja bi došla rezolucijom bi srezala krila najprije politici, smatra direktor Instituta za istoriju Sarajevo Husnija Kamberović.
“Nema više oprostora za negiranje genocida i nema više mogućnosti da oni koji su počinili zločin genocida mogu proći nekažnjeno.”
Politizacija Srebrenice i genocida nije samo svojstvena političarima u RS, kaže Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode. Dok u RS preovladava kult negiranja, u FBiH s druge strane, riječ genocid se upotrebljava kad je god to politički zgodno, ne vodeći računa o dignitetu žrtve.
“Nema istinskog suočavanja ni sa jedne strane. Ovdje se s jedne strane njeguje kult žrtve, a imamo i kult krivice. Ta dva antipoda su stalno u sukobu.”
U prijedlogu rezolucije UN navodi se saosjećanje za sve žrtve stradale u sukobu u BiH, te potvrđuje značaj lekcije o neuspjehu da se spriječi genocid u Srebrenici. Također poziva na prevenciju. Ovim bi konačno i UN, zajedno sa silama koje su nečinjenjem doprinijele tragediji, priznale grešku i spriječile da se ponovi drugdje.
Samo ne i BiH.
