Kada su tridesetogodišnji Maksim i Marina Pupčenko tokom odmora prošle godine u Crnoj Gori maštali da bi u tako lijepoj zemlji voljeli provesti penzionerske dane, nisu ni sanjali da će im to uskoro postati utočište od rata.
"Naše drugo dijete je začeto prošle godine u Crnoj Gori, i sada će se naša djevojčica tu i roditi", kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Ukrajinka Marina koja je u sedmom mjesecu trudnoće.
Odluku da moraju napustiti svoju zemlju ovaj par iz okoline Kijeva je donio naprečac, 24.februara, kada je otpočela invazija Rusije na Ukrajinu. Pričaju da su ih tokom puta pratili metež i panika, a tri dana, koliko im je trebalo da stignu do Crne Gore, Marina je imala temperaturu, bolove, nije mogla spavati.
Ali, nisu se zaustavljali sve dok nisu stigli do Budve.
"Sada sam bolje, oporavljam se, prije svega psihički. Muž mi brani da gledam vijesti, a članovi familije koji su ostali u Ukrajini izbjegavaju da mi govore loše novosti", kaže Marina, ali dodaje da je nemoguće skrenuti misli sa najbližih - roditelja, braće i prijatelja koji su ostali u smrtnoj opasnosti.
Ova profesorica ekonomije i njen suprug pomorske struke pričaju da su početkom godine taman "posložili" sve što im je potrebno za život, imali su svoje poslove, drage ljude uz sebe, i novi dom kako bi dočekali prinovu.
"Ostavili smo tamo cijeli svoj život, ali su sada u našem domu prijatelji koji su pobjegli iz još ugroženijeg dijela Ukrajine", kaže Maksim.
Zahvalan je što je Marina nakon dolaska u Budvu dobila svu potrebnu medicinsku njegu u domu zdravlja i poziv da će joj biti na raspolaganju do porođaja, bez dodatne administracije.
Pupčenkovi su najprije iznajmili stan kod jednog mještanina za 300 eura mjesečno, no kada su to saznali u Crvenom krstu, obezbijedili su im preseljenje i besplatan smještaj kod osobe koja je ponudila pomoć izbjeglima.
Takođe, njihova šestogodišnja kćerka Kira je počela ići u privatni vrtić, koji je primio djevojčicu bez nadoknade.
Većina izbjeglih u Budvi su djeca
Tražeći spas za svoju djecu, u Budvu je 3.marta stigla i grupa od dvadeset Ukrajinaca iz oblasti Menlicka, među kojima je desetoro djece od tri do deset godina, nekoliko tinejdžera, kao i djeca bez roditelja, koji su ostali da se bore u ratu.
"U našem gradu ljudi žive u stalnom strahu, svako malo skrivanje u podrumima i iščekivanje napada, pa djeca proživljavaju veliku psihološku traumu. Nismo imali izbora, morali smo na ovaj težak izbjeglički put ", kaže za RSE Elena Prepodobna.
Planiraju ostati u Crnoj Gori par sedmica i sada im je najveća briga kako stići do rođaka koji žive širom Evropske Unije, kako bi djeca tamo nastavila školovanje.
Za četvoročlanu porodicu Ponomarov iz Černomorska kod Odese, nastavak školovanja njihove dvije tinejdžerke trenutno nije najveći problem. Otac Viktor kaže da svojim kćerkama Vlade i Lise najprije mora obezbijediti egzistenciju.
"Osjećamo se izgubljeno. Juče smo ušli u jednu pekaru i kad su ljudi vidjeli da smo izbjeglice iz Ukrajine i da se ne snalazimo, sami su počeli da nam stavljaju hranu u košaricu i nisu nam dali da platimo", priča za RSE Ponomarov.
Radio je kao vozač u jednoj litvanskoj kompaniji, a njegova supruga je veterinarka.
"Osim što ne znam kako naći posao ovdje, veoma je teško u stranoj zemlji kad ne znaš jezik", kaže Ponomarov.
Prema podacima koje je RSE dobio od Crvenog krsta Crne Gore, njihovim podružnicama se do 4. marta prijavilo 53 izbjeglih Ukrajinaca kojima je potrebna humanitarna pomoć, podrška u ostvarivanju zdravstvene zaštite i pomoć u proceduri registracije.
Azil ili turistički boravak?
Milica Vučinić iz budvanskog Crvenog krsta kaže za RSE da je za većinu od 33 Ukrajinca koji su im se obratili najveća administrativna dilema da li zatražiti azil ili prijaviti turistički boravak koji traje 90 dana, koji se može produžavati.
"Jer, velika većina se nada da će se brzo vratiti u svoju zemlju", kaže Vučinić.
Podsjetimo, Crna Gora je otvorila granice za Ukrajince do okončanja ratnog stanja u njihovoj zemlji.
"Svi državljani Ukrajine mogu boraviti nesmetano duže od 90 dana u Crnoj Gori tako što će se javiti inspektoru za strance koji donosi rješenje o produženju boravka na još 90 dana", saopšteno je 1. marta iz Ministarstva unutrašnjih poslova.
Ipak, Maksim Tupčenko kaže da ga svaki novi poziv porodici u Kijevu uvjerava da je povratak u domovinu sve neizvjesniji.
"Svi koji su ostali u Kijevu preživljavaju od dana do dana, svako svakom pomaže i dijele to što imaju. A kad krene vazdušni napad, svi bježe u skloništa, i ako ništa ne padne – kažu: dobro smo prošli", priča ovaj Ukrajinac.
Njegova porodica je podnijela zahtjev za azil u Crnoj Gori, što će im, kaže, obezbijediti boravak, besplatnu zdravstvenu zaštitu, školovanje i pravnu pomoć, te pravo na rad.
Solidarnost kao nada
Na pitanje da li je u njihovom surovom izbjegličkom iskustvu preostao ikakav tračak nade, sagovornici RSE odgovaraju da je to solidarnost i pomoć na koju nailaze u Crnoj Gori.
Kao primjer navode porodicu Lazara Dragnića koji je primio dvadeset izbjeglih iz Ukrajine. Njegov sin, koji ne želi da govori za medije o tom humanom gestu, kratko je rekao:
"Moj dom je i njihov dom. Situacija je takva da treba pomoći".
Prije izbijanja rata u Ukrajini, oko 2,000 njenih državljana je živjelo u Crnoj Gori, a još oko 3,000 je imalo prijavljen boravak do 90 dana, podaci su Ministarstva unutrašnjih poslova.
Od početka ruske invazije na Ukrajinu, iz te zemlje je za prvih sedmicu dana izbjeglo više od milion ljudi, saopšteno je iz Agencije Ujedinjenih nacija za izbjeglice.
Facebook Forum