Stravični zločin u Norveškoj pokazao je kako na starom kontinentu postoje opasni ultranacionalistički pokreti čiji je cilj uništenje drugih i drugačijih vjera i nacija. Sama činjenica kako je norveškom ubici, između ostalih, Radovan Karadžić bio heroj, govori o tome koliko su bili u pravu oni koji su upozoravali Evropu da je u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog vijeka na sceni bila opasna politika ne samo po balkanske zemlje već šire evropsko područje.
No, kao i u dugogodišnjoj istoriji, „stara dama“ nije tome na vrijeme pridavala pažnju, posebno intelektualni krugovi i politička elita.
Ideju uništavanja drugog i drugačijeg, koja se kroz formu političkih partija, ali i pojedinih pokreta koji su baštinili šovinističku, pa i fašističku tradiciju, početkom devedesetih godina osjetila je na svojoj koži Bosna i Hercegovina.
Pojava koja je za posljedicu imala brojne zločine koji su se događali na njenoj teritoriji ni u najmanjoj mjeri nije nailazila na razumijevanje najvećeg broja intelektualaca i političke elite koja je u to vrijeme bila na čelu evropskih zemalja. Na brojne apele da se na njenoj teritoriji događaju najveće strahote, koje se ne pamte još od Drugog svjetskog rata, „stara dama“ je ostala gluha i slijepa. A, onda, deceniju, dvije kasnije, u toj istoj Evropi počinju da jačaju ultranacionalistički pokreti.
Prema riječima Raifa Dizdarevića, učesnika antifašističke borbe i bivšeg člana Predsjedništva SFRJ, evropskoj politici se vratilo kao bumerang sve ono na što nije reagovala u Bosni i Hercegovini.
„Ja mislim da je Evropa morala tada da reaguje, poslije svega onoga što je Evropa inače proživjela u Drugom svjetskom ratu i sa svim onim posljedicama i recidivima tih velikih zločina u Drugom svjetskom ratu. A mislim da bi sada zaista trebala da krajnje energično reaguje ako hoće da se osigura da sutra ne mora da reaguje na mnogo drastičniji način, a na mnogo teže pojave“, smatra Dizdarević.
Gajo Sekulić, profesor emeritus Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, tokom devedesetih godina prošlog vijeka učestvovao je u brojnim raspravama, posebno u njemačkim filozofskim krugovima, tražeći odgovor na pitanje kako religija, duhovne i akademske zajednice odgovaraju na pojavu desničarskih ekstremističkih stranaka.
Odgovor je jasan, navodi profesor Sekulić, svi oni su, uglavnom, prespavali odgovor na opasne pojave kao nekad na Hitlerov naciosocijalizam.
„Mislim takođe da se, uključujući desetine, stotine ili nekoliko hiljada intelektualaca, u bivšoj Jugoslaviji od polovine osamdesetih godina uglavnom prespavao nagovještaj prodora ekstremnoga etnonacionalizma sa takođe ekstermenističkim crtama, sa ideologijama koje poništavaju identitet čitavih naroda, naročito Bošnjaka. Tu je inteligencija izdala, izdala je u Bosni, ja mislim. Danas je ovo jedna opomena monstrumom koji je uradio dva pokolja u Norveškoj, jednoj civiliziranoj, demokratskoj zemlji.“
Profesor mostarskog Sveučilišta Slavo Kukić kaže za RSE da vjeruje kako bi danas stvari bile drugačije i u Evropi da su njene članice reagovale na sve ono što se dešavalo u Bosni i Hercegovini krajem prošlog vijeka.
„Uostalom, činjenica da ovaj norveški slučaj se povezuje iz usta njegovog aktera sa događanjima na Balkanu, prije svega u BiH, i da se vezuje za veličanje nekih ličnosti koje su grupi monstruma 20. stoljeća, po sebi govori o tome kako drugačiji nastup u odnosu na ta događanja 1992.-1995. godine bi, po svemu sudeći, imali lančani utjecaj na drugačija događanja na europskom tlu danas“, rekao je Kukić.
Istoričari su skloni reći kako zapadne evropske zemlje nikada na pravi način nisu prepoznavale nadolazeće pojave i reagovale na način, da spriječe uzroke kako posljedica ne bi bilo. Istovremeno, zemlje Balkana uvijek su i previše očekivale od politike evropskih zemalja, posebice jer se radi o spoju različitih interesa koje je teško dovesti u sklad.
Hrabrost za slobodu
Istoričar Dubravko Lovrenović u prvi plan postavlja i pitanje kako je moguće od Evrope kao takve očekivati da razumije ovdašnju politiku, kada su i u BiH na snazi suprotstavljeni pogledi na njenu prošlost, ali i sadašnjost.
Građani BiH pale svijeće i polažu cvijeće za žrtve norveške tragedije ispred Ambasade Norveške u Sarajevu, 24. jul 2011.
„Danas u BiH nema ni približne saglasnosti oko toga zašto je bio rat, kakav je to bio rat, o karakteru rata. Osobno mislim da se tu radilo o različitim političkim voljama političkih elita, odnosno u našem slučaju pseudoelita, koje su onda na različite načine, ali rekao bih istom metodologijom u taj rat uvele najprije stranke, a onda zatim i narode. S druge strane, takvog suglasja nema danas ni u Evropi kada je riječ upravo o ratu. I kada bi danas neko napisao historiju rata u BiH od 1992. do 1995. upravo kroz prizmu različitih pristupa evropskih zemalja prema tome ratu, onda mislim da bi postalo u punoj mjeri jasno o čemu se tu, zapravo, radi s jedne strane, a s druge strane mislim da bi to u BiH barem u jednoj vremenskoj perspektivi pridonijelo pomirenju i stvaranju jedne potpuno nove klime unutar bh. društva, koja je, nažalost, danas jako daleko od toga“, kaže Lovrenović.
„Norveški šok bi trebalo dovesti u okvir kao i svaki drugi - njujorški, londonski, u okvir ozbiljnog promatranja, spriječiti mogućnost da varalice, kakvih je puno i u Bosni i širom svijeta, zapravo to koriste za promicanje svojih bolesnih egoa“, smatra Rusmir Mahmutćehajić, direktor Međunarodnog Foruma Bosna.
Uzimajući u obzir činjenicu da je ujedinjena Evropa utemeljena na antifašističkim shvatanjima, ali i to kako ultranacionalizam sve više jača, nameće se i pitanje: ako već nije slušala upozorenja iz devedesetih godina prošlog vijeka koja su dolazila iz Bosne i Hercegovine, da li je nešto naučila i posljednjeg slučaja u Norveškoj?
Sociolozi misle kako reakcija neće biti, jer je na evropskoj političkoj sceni sukob različitih geopolitičkih interesa. Ako je to tako, onda je i pitanje šta je odgovor na sve vrste terorizma.
„Ja mislim da je jedini odgovor na sve vrste terorizma od državnog do ovog individualnog, sa jakim ideološkim, anticivilizacijskim idejama dalji razvoj demokracije, jedna hrabrost za slobodu - kako reče u današnjem ’Frankfurter rundschau’ komentator, a nikako da se zbog principa sigurnosti evropske visoko razvijane države pretvore u policijske države“, kaže Sekulić.
No, kao i u dugogodišnjoj istoriji, „stara dama“ nije tome na vrijeme pridavala pažnju, posebno intelektualni krugovi i politička elita.
Ideju uništavanja drugog i drugačijeg, koja se kroz formu političkih partija, ali i pojedinih pokreta koji su baštinili šovinističku, pa i fašističku tradiciju, početkom devedesetih godina osjetila je na svojoj koži Bosna i Hercegovina.
Pojava koja je za posljedicu imala brojne zločine koji su se događali na njenoj teritoriji ni u najmanjoj mjeri nije nailazila na razumijevanje najvećeg broja intelektualaca i političke elite koja je u to vrijeme bila na čelu evropskih zemalja. Na brojne apele da se na njenoj teritoriji događaju najveće strahote, koje se ne pamte još od Drugog svjetskog rata, „stara dama“ je ostala gluha i slijepa. A, onda, deceniju, dvije kasnije, u toj istoj Evropi počinju da jačaju ultranacionalistički pokreti.
Prema riječima Raifa Dizdarevića, učesnika antifašističke borbe i bivšeg člana Predsjedništva SFRJ, evropskoj politici se vratilo kao bumerang sve ono na što nije reagovala u Bosni i Hercegovini.
„Ja mislim da je Evropa morala tada da reaguje, poslije svega onoga što je Evropa inače proživjela u Drugom svjetskom ratu i sa svim onim posljedicama i recidivima tih velikih zločina u Drugom svjetskom ratu. A mislim da bi sada zaista trebala da krajnje energično reaguje ako hoće da se osigura da sutra ne mora da reaguje na mnogo drastičniji način, a na mnogo teže pojave“, smatra Dizdarević.
Gajo Sekulić, profesor emeritus Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, tokom devedesetih godina prošlog vijeka učestvovao je u brojnim raspravama, posebno u njemačkim filozofskim krugovima, tražeći odgovor na pitanje kako religija, duhovne i akademske zajednice odgovaraju na pojavu desničarskih ekstremističkih stranaka.
Odgovor je jasan, navodi profesor Sekulić, svi oni su, uglavnom, prespavali odgovor na opasne pojave kao nekad na Hitlerov naciosocijalizam.
„Mislim takođe da se, uključujući desetine, stotine ili nekoliko hiljada intelektualaca, u bivšoj Jugoslaviji od polovine osamdesetih godina uglavnom prespavao nagovještaj prodora ekstremnoga etnonacionalizma sa takođe ekstermenističkim crtama, sa ideologijama koje poništavaju identitet čitavih naroda, naročito Bošnjaka. Tu je inteligencija izdala, izdala je u Bosni, ja mislim. Danas je ovo jedna opomena monstrumom koji je uradio dva pokolja u Norveškoj, jednoj civiliziranoj, demokratskoj zemlji.“
Profesor mostarskog Sveučilišta Slavo Kukić kaže za RSE da vjeruje kako bi danas stvari bile drugačije i u Evropi da su njene članice reagovale na sve ono što se dešavalo u Bosni i Hercegovini krajem prošlog vijeka.
„Uostalom, činjenica da ovaj norveški slučaj se povezuje iz usta njegovog aktera sa događanjima na Balkanu, prije svega u BiH, i da se vezuje za veličanje nekih ličnosti koje su grupi monstruma 20. stoljeća, po sebi govori o tome kako drugačiji nastup u odnosu na ta događanja 1992.-1995. godine bi, po svemu sudeći, imali lančani utjecaj na drugačija događanja na europskom tlu danas“, rekao je Kukić.
Istoričari su skloni reći kako zapadne evropske zemlje nikada na pravi način nisu prepoznavale nadolazeće pojave i reagovale na način, da spriječe uzroke kako posljedica ne bi bilo. Istovremeno, zemlje Balkana uvijek su i previše očekivale od politike evropskih zemalja, posebice jer se radi o spoju različitih interesa koje je teško dovesti u sklad.
Hrabrost za slobodu
Istoričar Dubravko Lovrenović u prvi plan postavlja i pitanje kako je moguće od Evrope kao takve očekivati da razumije ovdašnju politiku, kada su i u BiH na snazi suprotstavljeni pogledi na njenu prošlost, ali i sadašnjost.
„Danas u BiH nema ni približne saglasnosti oko toga zašto je bio rat, kakav je to bio rat, o karakteru rata. Osobno mislim da se tu radilo o različitim političkim voljama političkih elita, odnosno u našem slučaju pseudoelita, koje su onda na različite načine, ali rekao bih istom metodologijom u taj rat uvele najprije stranke, a onda zatim i narode. S druge strane, takvog suglasja nema danas ni u Evropi kada je riječ upravo o ratu. I kada bi danas neko napisao historiju rata u BiH od 1992. do 1995. upravo kroz prizmu različitih pristupa evropskih zemalja prema tome ratu, onda mislim da bi postalo u punoj mjeri jasno o čemu se tu, zapravo, radi s jedne strane, a s druge strane mislim da bi to u BiH barem u jednoj vremenskoj perspektivi pridonijelo pomirenju i stvaranju jedne potpuno nove klime unutar bh. društva, koja je, nažalost, danas jako daleko od toga“, kaže Lovrenović.
„Norveški šok bi trebalo dovesti u okvir kao i svaki drugi - njujorški, londonski, u okvir ozbiljnog promatranja, spriječiti mogućnost da varalice, kakvih je puno i u Bosni i širom svijeta, zapravo to koriste za promicanje svojih bolesnih egoa“, smatra Rusmir Mahmutćehajić, direktor Međunarodnog Foruma Bosna.
Uzimajući u obzir činjenicu da je ujedinjena Evropa utemeljena na antifašističkim shvatanjima, ali i to kako ultranacionalizam sve više jača, nameće se i pitanje: ako već nije slušala upozorenja iz devedesetih godina prošlog vijeka koja su dolazila iz Bosne i Hercegovine, da li je nešto naučila i posljednjeg slučaja u Norveškoj?
Sociolozi misle kako reakcija neće biti, jer je na evropskoj političkoj sceni sukob različitih geopolitičkih interesa. Ako je to tako, onda je i pitanje šta je odgovor na sve vrste terorizma.
„Ja mislim da je jedini odgovor na sve vrste terorizma od državnog do ovog individualnog, sa jakim ideološkim, anticivilizacijskim idejama dalji razvoj demokracije, jedna hrabrost za slobodu - kako reče u današnjem ’Frankfurter rundschau’ komentator, a nikako da se zbog principa sigurnosti evropske visoko razvijane države pretvore u policijske države“, kaže Sekulić.
