U utorak je obavljen ukop 29 Zvorničana. Prije osamnest godina, 1. juna 1992. godine, s područja Općine Zvornik odvedeno 700 osoba, dok ih je tijekom 1992. godine nestalo 1535. Još uvijek se traga za njih 500.
U tijeku je suđenje Branku Grujiću i Branku Popoviću u Beogradu za zločine u Zvorniku. Trojica pripadnika jedinica "Žute ose" i "Pivarski" su pravnosnažno osuđeni na ukupno 31 godinu zatvora za ratne zločine u Zvorniku.
Osamnaestu godišnjicu od zločina počinjenih u Zvorniku, majke i supruge i pokoji preživjeli otac, brat i sin dočekuju još uvijek ne znajući gdje su kosti njihovih najmilijih, a znajući da su brojni sudionici pokolja u Zvorniku još uvijek slobodni.
„Pa mi je bilo teško kad me dijete pitalo:’Ko je ubio tvog oca?’ Rekoh: ’Srbi.’ Kaže:’I mog je djeda je ubio Srbin?’ Rekoh:’Jeste.’ Pa kaže: ’Koji?’ Rekoh: ’Ne znam.’ Pa kaže:’Koga da mrzim?’ Mi smo imali povjerenje u institucije koje su uspostavljene od Haga, državnog Tužilaštva,kantonalnih itd., međutim, ja se bojim da ćemo ostaviti djecu u mržnji upravo zbog slabe procesuiranosti. Nisam mu mogao reći ni mrzi, ni ne mrzi. Samo sam mu rekao: ’Dok se ne dokaže i ja nemam ni u kog povjerenja, ali nemoj imati ni ti“, kaže Ahmet Grahić, predsjednik Udruženja nestalih Zvorničana.
Danas se navršava točno 18 godina kada je Eldin Bošnjak, tada sedmogodišnjak, stajao u koloni muškaraca odvojenih od majki i žena. Preživio je taj zločin, ali nisu njegov otac niti brojni rođaci i prijatelji:
„Kako da zaboravim dan kad sam posljednji put u svom životu vidio svog oca? Kako da zaboravim onu trojicu dželata koji idu uzduž kolone i nekom palicom udaraju koga hoće i žele? Kako da zaboravim te proklete danas riječi: ’Muškarci na jednu stranu, žene i djeca na drugu.’? Kako da zaboravim riječi mog mlađeg brata koji ima svega četiri godine i koji kaže našoj nani, neni, baki: ’Pokrij nas dekom da ne vidimo dok nas budu ubijali.’? Kako da zaboravim tu dugu kolonu muškaraca koje gone na kamione, a moj otac krajičkom oka traži nas u onoj masi, u onoj njivi gdje su nas strpali, da nas makar posljednji put vidi?“
Murat Hurtić, šef odjela Instituta za nestale osobe, prije 18 godina sa svoja četiri brata odveden je u logor u Doboju. Već godinama radi na traženju nestalih, a problemi su sve veći i sve teži:
„Veliki broj lica neće da nam govori gdje se nalaze grobnice. Posljednji trend njihov je: uslovljavaju određenim ustupcima, treba mu papir, treba mu neka usluga, treba ovo, treba ono, i na kraju, vjerujte, da traže i određenu količinu novca. Ja nisam mogao shvatiti kako mogu mirno sa mnom i sa mojim kolegama razgovarati i tražiti određenu količinu novca - kao da prodaju drva.“
Nepovjerenje u sudstvo
Tužiteljica za ratne zločine Tuzlanskog kantona Alma Džaferović rekla je da je u procesuiranju ratnih zločina najveći problem taj što svjedoci zbog nepovjerenja više i ne žele svjedočiti, ili kada dođu postanu kolebljivi, što je znalo dovesti čak i do oslobađajućih presuda, a to je bio slučaj u predmetu Snagovo:
„Vi znate da je uloženo mnogo truda da se podigne optužnica, predmet je bio poslije toga proslijeđen u Tužilaštvo BiH - i ti isti svjedoci koji su identifikovali izvršioca, na žalost, pod vrlo ružnim okolnostima, ja o tim okolnostima ovom prilikom neću govoriti, promijenili su iskaz. I zbog takve njihove promjene iskaza uslijedila je oslobađajuća presuda.“
Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, rekla je da obilježavanje ovakvih godišnjica moraju biti podignute na višu razinu. Ona smatra da je suđenja za ratne zločine veoma malo i boji se da neće donijeti prijeko potrebno pravdu:
„Ja se zalažem da se osnuje jedna regionalna komisija koja bi bila fokusirana na žrtve, koja bi stvorila tu jednu javnu platformu za glas žrtava - da žrtve govore o tome šta se dogodilo, i da na taj način pokušamo da stvorimo tu jednu klimu solidarnosti, saosećanja i da se čuje glas onih koji se se nekada videli kao žrtve iz neprijateljske zajednice.“
Nakon 18 godina priča o precesuiranju, ubijanju i stradanju nedužnih civila je još uvijek na početku. O zločinima se priča tek na godišnjicu stradanja, a i kada se priča, priča se tek u okviru jedne etničke zajednice.
Sve dok je tako mala je nada da će i druga strana odlučiti progovoriti o ratu na ovim područjima. Jer činjenica da je prosječna dob muškaraca ubijenih u Zvorniku bila 35 godina i da je među njima čak i šezdesetero malodobne djece, nakon 18 godina traži cjelovitu istinu, jedinstvenu povijest i otklanjanje granice mržnje.
*****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Pred licem pravde:
REKOM za regionalnu komisiju o istini
Knjiga kao dokument zločina u Suvoj Reci
Poslednja mogućnost preispitivanja kazne Šljivančaninu
Zaštićeni svjedoci u BiH sudovima bez zaštite
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)
U tijeku je suđenje Branku Grujiću i Branku Popoviću u Beogradu za zločine u Zvorniku. Trojica pripadnika jedinica "Žute ose" i "Pivarski" su pravnosnažno osuđeni na ukupno 31 godinu zatvora za ratne zločine u Zvorniku.
Osamnaestu godišnjicu od zločina počinjenih u Zvorniku, majke i supruge i pokoji preživjeli otac, brat i sin dočekuju još uvijek ne znajući gdje su kosti njihovih najmilijih, a znajući da su brojni sudionici pokolja u Zvorniku još uvijek slobodni.
„Pa mi je bilo teško kad me dijete pitalo:’Ko je ubio tvog oca?’ Rekoh: ’Srbi.’ Kaže:’I mog je djeda je ubio Srbin?’ Rekoh:’Jeste.’ Pa kaže: ’Koji?’ Rekoh: ’Ne znam.’ Pa kaže:’Koga da mrzim?’ Mi smo imali povjerenje u institucije koje su uspostavljene od Haga, državnog Tužilaštva,kantonalnih itd., međutim, ja se bojim da ćemo ostaviti djecu u mržnji upravo zbog slabe procesuiranosti. Nisam mu mogao reći ni mrzi, ni ne mrzi. Samo sam mu rekao: ’Dok se ne dokaže i ja nemam ni u kog povjerenja, ali nemoj imati ni ti“, kaže Ahmet Grahić, predsjednik Udruženja nestalih Zvorničana.
Danas se navršava točno 18 godina kada je Eldin Bošnjak, tada sedmogodišnjak, stajao u koloni muškaraca odvojenih od majki i žena. Preživio je taj zločin, ali nisu njegov otac niti brojni rođaci i prijatelji:
„Kako da zaboravim dan kad sam posljednji put u svom životu vidio svog oca? Kako da zaboravim onu trojicu dželata koji idu uzduž kolone i nekom palicom udaraju koga hoće i žele? Kako da zaboravim te proklete danas riječi: ’Muškarci na jednu stranu, žene i djeca na drugu.’? Kako da zaboravim riječi mog mlađeg brata koji ima svega četiri godine i koji kaže našoj nani, neni, baki: ’Pokrij nas dekom da ne vidimo dok nas budu ubijali.’? Kako da zaboravim tu dugu kolonu muškaraca koje gone na kamione, a moj otac krajičkom oka traži nas u onoj masi, u onoj njivi gdje su nas strpali, da nas makar posljednji put vidi?“
Murat Hurtić, šef odjela Instituta za nestale osobe, prije 18 godina sa svoja četiri brata odveden je u logor u Doboju. Već godinama radi na traženju nestalih, a problemi su sve veći i sve teži:
„Veliki broj lica neće da nam govori gdje se nalaze grobnice. Posljednji trend njihov je: uslovljavaju određenim ustupcima, treba mu papir, treba mu neka usluga, treba ovo, treba ono, i na kraju, vjerujte, da traže i određenu količinu novca. Ja nisam mogao shvatiti kako mogu mirno sa mnom i sa mojim kolegama razgovarati i tražiti određenu količinu novca - kao da prodaju drva.“
Nepovjerenje u sudstvo
Tužiteljica za ratne zločine Tuzlanskog kantona Alma Džaferović rekla je da je u procesuiranju ratnih zločina najveći problem taj što svjedoci zbog nepovjerenja više i ne žele svjedočiti, ili kada dođu postanu kolebljivi, što je znalo dovesti čak i do oslobađajućih presuda, a to je bio slučaj u predmetu Snagovo:
„Vi znate da je uloženo mnogo truda da se podigne optužnica, predmet je bio poslije toga proslijeđen u Tužilaštvo BiH - i ti isti svjedoci koji su identifikovali izvršioca, na žalost, pod vrlo ružnim okolnostima, ja o tim okolnostima ovom prilikom neću govoriti, promijenili su iskaz. I zbog takve njihove promjene iskaza uslijedila je oslobađajuća presuda.“
Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, rekla je da obilježavanje ovakvih godišnjica moraju biti podignute na višu razinu. Ona smatra da je suđenja za ratne zločine veoma malo i boji se da neće donijeti prijeko potrebno pravdu:
„Ja se zalažem da se osnuje jedna regionalna komisija koja bi bila fokusirana na žrtve, koja bi stvorila tu jednu javnu platformu za glas žrtava - da žrtve govore o tome šta se dogodilo, i da na taj način pokušamo da stvorimo tu jednu klimu solidarnosti, saosećanja i da se čuje glas onih koji se se nekada videli kao žrtve iz neprijateljske zajednice.“
Nakon 18 godina priča o precesuiranju, ubijanju i stradanju nedužnih civila je još uvijek na početku. O zločinima se priča tek na godišnjicu stradanja, a i kada se priča, priča se tek u okviru jedne etničke zajednice.
Sve dok je tako mala je nada da će i druga strana odlučiti progovoriti o ratu na ovim područjima. Jer činjenica da je prosječna dob muškaraca ubijenih u Zvorniku bila 35 godina i da je među njima čak i šezdesetero malodobne djece, nakon 18 godina traži cjelovitu istinu, jedinstvenu povijest i otklanjanje granice mržnje.
*****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Pred licem pravde:
REKOM za regionalnu komisiju o istini
Knjiga kao dokument zločina u Suvoj Reci
Poslednja mogućnost preispitivanja kazne Šljivančaninu
Zaštićeni svjedoci u BiH sudovima bez zaštite
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)