The Times, prevela: Ena Stevanović
Nijedan rat nije isti, svaka žrtva je posebna. Ali, kako je rekao Voltaire, ponekad se čini da historija nije ništa drugo nego odraz zločina i nevolje. William Hague, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, je usporedio napad sirijskog predsjednika Bashara al-Assada na sirijski narod sa ratom u Bosni i Hercegovini.
Historijska analogija je opravdana. Barbarizam sirijskih napada na civile sve više podsjeća na srpsko rasparčavanje Bosne. A posljedice neuplitanja Zapada su također zlosutno poznate.
Assadove snage u nastojanju da unište opoziciju vide priliku za stvaranje nepovratne dobiti. Nedostatak intervencije stoga može povesti Siriju u još veći užas. Gospodin Hague ima pravo kad kaže da ne treba isključiti nijednu mogućnost koja bi mogla spriječiti kolaps ili sektaški građanski rat. Dati do znanja Assadu da će se suočiti sa odlučnom međunarodnom intervencijom i da postoji i mogućnost upotrebe sile je možda najefikasniji način da se zaustavi pokolj.
U borbi protiv opozicije, Assadove snage nastavljaju koristiti artiljeriju, rakete i minobacačko oružje. U proteklih nekoliko dana su napali Homs i gradove Kusair, Talbiseh i Rastan u centralnoj Siriji i krenuli su u pohod protiv pobunjenika u Damasku.
Broj poginulih svaki dan raste: više od četrnaest hiljada Sirijaca je poginulo od početka protesta protiv Assadovog režima prije petnaest mjeseci. Zapadne vlade moraju priznati da dobronamjerni pokušaji posredovanja nisu urodili plodom.
Obrazac rata
Kofi Annan, bivši glavni sekretar UN-a, je u februaru predložio plan u šest tačaka kojim će se uz nadzor UN-a okončati borbe i osigurati zaštita civila. Problem nije samo u tome što plan očigledno ne funkcionira, već u tome što je Assad iskoristio taj plan kao paravan iza kojeg i dalje može nastaviti napadati gradove i sela.
To je nažalost bio i obrazac rata u BiH. Nije nedostajalo mirovnih planova koje su osmišljavale eminentne diplomate pod pokroviteljstvom Europske zajednice i UN-a. Svi su propali. Od početka rata, zapadna diplomatija je tretirala rat u Bosni kao eksploziju prastare i nerješive etničke mržnje. I upravo to je bilo temeljno pogrešno tumačenje.
Zločini u Bosni su počinjeni na svim stranama, ali veliku odgovornost za krvoproliće ima Slobodan Milošević. Njegova pakosna vizija etnički čiste velike Srbije je još davno nagovijestila raspad Jugoslavije. Sve to je sprovedeno u djelo kampanjom masovnog protjerivanja, mučenja, silovanja i ubijanja bosanskih muslimana.
Autori tog nasilja Radovan Karadžić i Ratko Mladić su sada na suđenju za ratne zločine u Hagu. Međutim, u to vrijeme su oni, skupa sa Miloševićem bili tretirani kao pregovarački partneri s kojima se može sklopiti pravedan dogovor. UN-ov embargo na uvoz oružja je imao suprotan učinak - produžio je rat i zamrznuo je ogromnu neravnotežu u snazi dviju strana.
Bosanska vlada nije imala mogućnost efikasne samoodbrane protiv teško naoružane srpske vojske. NATO zračne snage su na kraju prisilno okončale rat i to nakon genocida nad osam hiljada bosanskih muslimana u Srebrenici.
Krvoproliće u Siriji se nastavlja zato što je Assad odabrao taj put. Pokušaji pregovora s njim su se pokazali uzaludnim. Da bi bila mirna i stabilna, Sirija treba što prije preći u eru nakon Assada. Biti će potrebna vjerodostojna prijetnja vojnom intervencijom kako bi se to ostvarilo.
Pritisak na Assada nije otvoreni poziv za promjenu režima, već jednostavno humanitarno insistiranje na tome da ubijanje mora prestati. Sirijci žele imati mogućnost da se brane. Time što bi opskrbili Sirijce teškim naoružanjem, stvorili sigurna utočišta na granicama i izolirali Assadov režim, zapadne vlade bi mogle spriječiti da se brutalni sukob pretvori u nešto mnogo gore.
Nijedan rat nije isti, svaka žrtva je posebna. Ali, kako je rekao Voltaire, ponekad se čini da historija nije ništa drugo nego odraz zločina i nevolje. William Hague, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, je usporedio napad sirijskog predsjednika Bashara al-Assada na sirijski narod sa ratom u Bosni i Hercegovini.
Historijska analogija je opravdana. Barbarizam sirijskih napada na civile sve više podsjeća na srpsko rasparčavanje Bosne. A posljedice neuplitanja Zapada su također zlosutno poznate.
Assadove snage u nastojanju da unište opoziciju vide priliku za stvaranje nepovratne dobiti. Nedostatak intervencije stoga može povesti Siriju u još veći užas. Gospodin Hague ima pravo kad kaže da ne treba isključiti nijednu mogućnost koja bi mogla spriječiti kolaps ili sektaški građanski rat. Dati do znanja Assadu da će se suočiti sa odlučnom međunarodnom intervencijom i da postoji i mogućnost upotrebe sile je možda najefikasniji način da se zaustavi pokolj.
U borbi protiv opozicije, Assadove snage nastavljaju koristiti artiljeriju, rakete i minobacačko oružje. U proteklih nekoliko dana su napali Homs i gradove Kusair, Talbiseh i Rastan u centralnoj Siriji i krenuli su u pohod protiv pobunjenika u Damasku.
Broj poginulih svaki dan raste: više od četrnaest hiljada Sirijaca je poginulo od početka protesta protiv Assadovog režima prije petnaest mjeseci. Zapadne vlade moraju priznati da dobronamjerni pokušaji posredovanja nisu urodili plodom.
Obrazac rata
Kofi Annan, bivši glavni sekretar UN-a, je u februaru predložio plan u šest tačaka kojim će se uz nadzor UN-a okončati borbe i osigurati zaštita civila. Problem nije samo u tome što plan očigledno ne funkcionira, već u tome što je Assad iskoristio taj plan kao paravan iza kojeg i dalje može nastaviti napadati gradove i sela.
Kofi Annan
To je nažalost bio i obrazac rata u BiH. Nije nedostajalo mirovnih planova koje su osmišljavale eminentne diplomate pod pokroviteljstvom Europske zajednice i UN-a. Svi su propali. Od početka rata, zapadna diplomatija je tretirala rat u Bosni kao eksploziju prastare i nerješive etničke mržnje. I upravo to je bilo temeljno pogrešno tumačenje.
Zločini u Bosni su počinjeni na svim stranama, ali veliku odgovornost za krvoproliće ima Slobodan Milošević. Njegova pakosna vizija etnički čiste velike Srbije je još davno nagovijestila raspad Jugoslavije. Sve to je sprovedeno u djelo kampanjom masovnog protjerivanja, mučenja, silovanja i ubijanja bosanskih muslimana.
Autori tog nasilja Radovan Karadžić i Ratko Mladić su sada na suđenju za ratne zločine u Hagu. Međutim, u to vrijeme su oni, skupa sa Miloševićem bili tretirani kao pregovarački partneri s kojima se može sklopiti pravedan dogovor. UN-ov embargo na uvoz oružja je imao suprotan učinak - produžio je rat i zamrznuo je ogromnu neravnotežu u snazi dviju strana.
Bosanska vlada nije imala mogućnost efikasne samoodbrane protiv teško naoružane srpske vojske. NATO zračne snage su na kraju prisilno okončale rat i to nakon genocida nad osam hiljada bosanskih muslimana u Srebrenici.
Krvoproliće u Siriji se nastavlja zato što je Assad odabrao taj put. Pokušaji pregovora s njim su se pokazali uzaludnim. Da bi bila mirna i stabilna, Sirija treba što prije preći u eru nakon Assada. Biti će potrebna vjerodostojna prijetnja vojnom intervencijom kako bi se to ostvarilo.
Pritisak na Assada nije otvoreni poziv za promjenu režima, već jednostavno humanitarno insistiranje na tome da ubijanje mora prestati. Sirijci žele imati mogućnost da se brane. Time što bi opskrbili Sirijce teškim naoružanjem, stvorili sigurna utočišta na granicama i izolirali Assadov režim, zapadne vlade bi mogle spriječiti da se brutalni sukob pretvori u nešto mnogo gore.