Kada jedna država treba vojno intervenirati u nekoj zemlji da bi se zaustavili zločini? Pitanje je staro, a danas i te kako aktualno zbog Sirije.
Još je 1904., američki predsjednik Theodore Roosvelt upozoravao da postoje određena kriminalna djela počinjena na izrazito nasilan način koja traže oružani odgovor.
Stoljeće ranije, Evropljani i Amerikanci su raspravljali da li moraju intervenirati u borbi Grčke za nezavisnost 1821. Tada je američki predsjednik John Quincy Adams upozoravo svoje sunarodnjake što znači ići u „inozemstvo u potragu za zločincima kako bi ih se uništilo“.
Nedavno, nakon genocida u kojem je 1994., u Ruandi život izgubilo 800 tisuća ljudi, nakon što su u Srebrenici pobijeni Bošnjaci, odrasli ljudi, ali i dječaci, mnogi su isticali da se takvi zločini više ne smiju ponoviti. Kada je 1999. Slobodan Milošević krenuo u etničko čišćenje na Kosovu, Vijeće sigurnosti UN je usvojilo rezoluciju kojom je priznalo da je na djelu humanitarna katastrofa, ali se nisu mogli dogovoriti o drugoj rezoluciji o intervenciji, zbog ruskog veta. Umjesto toga, članice NATO saveza su bombardirale Srbiju što su mnogi promatrači smatrali legitimnom, ali ne i legalnom akcijom.
Nakon toga je tadašnji glavni tajnik UN Kofi Annan osnovao međunarodnu komisiju koja je preporučila usklađivanje humanitarne intervencije s člankom 2.7 Povelje UN.
Stav te komisije je jasan - zemlje moraju zaštiti svoje građane i to mirnodopskim sredstvima, ali u slučaju da jedna zemlja napadne svoje građane, međunarodna zajednica bi trebala razmisliti o oružanoj intervenciji.
Ideja „odgovornost da se štiti“ (R2P) jednoglasno je usvojena na UN-ovom svjetskom samitu 2005, no događaji koji su slijedili pokazali su da svi ne tumače rezoluciju na jednak način. Rusija je ponavljala da su obvezujuće rezolucije samo one koje se donose na Vijeću sigurnost, a ne na Glavnoj skupštini. Moskva je u međuvremenu stavila veto na rezoluciju o Siriji, a da ironija bude poptpuna, Anann je postavljen za posrednika koji bi trebao zaustaviti pokolj u Siriji.
Još do prošle godine mnogi promatrači su isticali da R2P predstavlja „svetu nadu“ ili „gospodsku grešku“. No, kada je 2011., pukovnik Muamer Gadafi nakanio uništiti svoje oponente u Bengaziju, Vijeće sigurnosti je istaknulo da je R2P osnov za rezoluciju koja je omogućila NATO-u upotrebu vojne sile u Libiji.
U Sjedinjenim Državama, predsjednik Barack Obama oprezno je iščekivao rezoluciju Arapske lige i Vijeća sigurnosti, kako bi izbjegao troškove kakve je imala administracija Georga Busha zbog intervencije u Iraku 2003. Ali, Rusija, Kina i ostale članice smatrale su da je NATO iskoristio rezoluciju za smjenu režima, a manje za zaštitu građana Libije.
U stvari, R2P je više pitanje političkog legitimiteta i „meke moći“ nego međunarodnog prava. Pojedini odvjetnici na Zapadu smatraju da ona sadrži odgovornost za borbu protiv genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih ratnih zločina, te kršenja međunarodnih humanitarnih konvencija.
Vanjska politika poput medicine
Zašto se ova rezolucija onda ne bi mogla primjeniti i u sirijskom slučaju. Analitičari kažu da se njeno stavljanje u funkciju ne treba zasnivati samo na „pravednim namjerama“ već i na mogućem pozitivnom ishodu akcije. Mnogi upozoravaju na razlike između Sirije i Libije.
Damask, 20. svibanj 2012.
Zonu zabrane letenja je vrlo problematično primjeniti u Siriji. I neki Sirijci koji se protive režimu Bashara al Assada, ističu da je i najgora diktatura manje zlo od građanskog i vjerskog rata, i podsjećaju na stanje u Bagdadu 2005.
Vanjska politika mora biti poput medicine, ne smije činiti zlo.
Ipak, oprez ne znači da ništa ne može biti učinjeno u Siriji. Druge vlade nastoje uvjeriti Rusiju da je i u njenom interesu osloboditi se aktualnog režima, jer se u suprotnom radikaliziraju njegovi oponenti. Jače sankcije mogle bi dodatno umanjti legitimitet režima, a Turska bi mogla poduzeti snažnije korake protiv susjeda.
No, kako bilo, oprez ne znači da bi humanitarna intervencija mogla propasti. U nekim slučajevima, postoje naznake uspjeha, i potrebna je pomoći ljudima da se izvuku iz bijede, i to uz relativno umjerene troškove.
Vojna intervnecija u Sierra Leoneu, Liberiji, Istočnom Timoru i Bosni, nije riješila sve probleme, ali je poboljšala kvalitetu života običnim građanima. Neke druge intervencije, poput one u Somaliji, nisu u tome uspjele.
Intervencija će i dalje biti, svakako kratkotrajnijih, uključivati će manje vojne snage, a zasnivati će se na tehologiji koja omogućuje da se djeluje s velike distance. U dobu cayber rata i udara bespilotnim letjelicama, ipak je teško predvidjeti kraj humanitarnih intervencija.
* Bivši pomoćnik američkog ministra obrane, predsjednik Američkog objavještajnog vijeća, profesor na Harvardu i jedan od najistaknutijih poznavalaca međunarodnih odnosa. Nye je u međunarodne odnose uveo pojam „meke moći“ (soft power).
