Ljudi u Siriji sigurno se pitaju zašto im Zapad ne pomaže. Na isto pitanje u Bosni, prije dvadest godina odgovorili su jedino mudžahedini.
U utorak smo u redakciji kratko raspravljali o terminima koje možemo upotrijebiti u tekstu o masakru u Huli. Trebamo li to nazvati egzekucijom? Koliko god surovo zvučalo, način na koji su ubice išli od kuće do kuće, vezali žrtve, uključujući i desetke djece - i onda ih ubijali, metkom ili nožem, ukazuje na sistem. Što opet za sobom vuče tumačenje da je na izvjestan način legalni proces, što nije bio. Ni u kom slučaju. Nije li onda mnogo ispravnije reći da su djeca ubijena? Na kraju smo se odlučili za izraz pogubljena uz opis kako je to učinjeno.
Djeca su ubijena, a njihova smrt nije početak ničega. Osim što je UN to opisao kao “najgori zločin u posljednjih 14 mjeseci”.
Sirijska Vlada se prije više od godinu dana našla razapeta između dva rješenja. Prvo je bilo egipatsko i tuniško iskustvo, dakle predaja vlasti. Drugo ono Asada seniora koji je 1982. godine slomio pobunu u Hami, ubivši hiljade tamošnjih stanovnika. Bašar al Asad odlučio je krenutim očevim stopama.
Od tog trenutka svijet živi u zabludi da će veće količine prolivene krvi natjerati učesnike da pronađu neko rješenje. Ali neće. Zar iko nakon Hule može i pomisliti da se vlasti i opozicija mogu “dogovoriti oko oblika budućeg uređenja Sirije”?
Ako vam odgovorim sa "ne", logično slijedi pitanje "pa što onda?" Moj odgovor je: naoružajmo pobunjenike da se sami mogu braniti protiv oružja kojeg u Siriju dovoze Rusi. Zalažem se za sigurna utočišta za civile unutar sirijskog teritorija i za vojnu akciju snagama koje se mogu boriti sa sirijskom zračnom odbranom.
E sad ćete vi možda uzdahnuti i reći: ”O ne, ne opet!”. I podsjetićete me na portparola američkog predsjednika Baracka Obame koji je u utorak kazao kako “dalja militarizacija Sirije može samo izazvati još veći haos, i još više otežati političku tranziciju koju sirijski narod zaslužuje”.
Jay Carney je još dodao kako se sa saveznima “još uvijek raspravlja o prirodi i sastavu sirijske opozicije, od čega i ovisi kakve se mjere mogu poduzeti”.
Samo budala srlja tamo gdje se i Amerikanci boje ući! Da li onda trebamo i dalje tužno slijegati ramenima prema mladim i starijim koji plaču u Siriji i pitaju nas: "Gdje ste? Gdje je Zapad? Gdje je UN? Zar mi nismo ljudska bića? "
Ako je naš odgovor “da” ili “još uvijek smo zabrinuti oko toga da bi naša pomoć mogla zakomplikovati takozvanu “političku tranziciju”, što onda? Kako mislimo da bi taj mladi čovjek trebao reagovati, što učiniti? Šta biste, u krajnjoj liniji, vi radili na njegovom mjestu?
Kad je prije dvadeset i više godina počeo bosanski sukob, između novoosnovane države Bosne s jedne i pobunjenih bosanskih Srba, potpomognutih Srbijom s druge strane - Savjet sigurnosti UN donio je Rezoluciju 713. Njome je nametnut embargo na uvoz oružja kako bismo “spriječili dalju militarizaciju”, istu onu koju Jay Carney ne želi vidjeti ni u Siriji.
Takvo rješenje (embargo na uvoz oružja) samo je naštetilo bosanskim muslimanima koji su postali najveća žrtva etničkog čišćenja i bili prepušteni na milost i nemilost dobro opremljenim Srbima koji su naslijedili većinu oružja Jugoslavenske narodne armije.
Najveća greška UN
Ta razlika u oružanoj premoći “proizvela” je i činjenicu da je tokom rata u Bosni poginulo tri puta više Bošnjaka nego Srba. Kako je rastao broj žrtava u Bosni, u Ujedinjenim narodima je bilo nekoliko pokušaja da se izmjeni Rezolucija 713. No nije se moglo proći pored jedne konstante - ruski ambasador u UN-u uporno je tvrdio da bi doturanje oružje bosanskoj vlasti samo pogoršalo stvari. Njegovo ime je Sergej Lavrov.
Žrtve egzekucija u Huli, maj 2012.
Mladi je Bosanac, prije dvadeset godina, u kamere postavljao pitanje: "Zašto nam nećete pomoći?". Kad nije bilo odgovora, okrenuo se onima koji su mu pomoć htjeli dati. Neki podaci kažu da je samo Saudijska Arabija poslala Bosni 370 miliona dolara za vojnu i drugu pomoć. Mnogo toga lično su donijeli vehabije, bivši islamski borci iz Afganistana. Arapski i drugi borci džihada došli su se (kojeg li paradoksa) boriti s muškarcima čiji je islam, sve donedavno, bio najsvjetovniji na planeti.
Slučaj “Bosna” postao je jedan od glavnih motiva za regrutaciju “ratnika džihada”. Neki analitičari čak smatraju da je to problem prevelo, s afganistanskog na globalni nivo. Video zapisi na kojima su snimljeni srpski zločini kružili su širom svijeta, čak i u Velikoj Britaniji.
Dvojica otmičara koji su učestvovali u napadima na SAD, 11. septembra, borili su se u Bosni. Prošlog mjeseca jedan američki list intervjuirao je bivšeg islamskog borca koji sada živi u Saudijskoj Arabiji. Halid Suliman el-Jari izjavio je kako se “pokretu priključio kad je vidio snimke rata u Bosni i osjetio se pozvanim da pomogne braći muslimanima".
Nedavno je Malcolm Rifkind na istim ovim stranicama napisao da je bosanski embargo bio greška: "Kad se osvrnem unazad, kao bivši ministar odbrane znam da je to bila najveća greška UN-a”!
Nisam povlačio liniju između Bosne i Sirije da bih napravio neku površnu usporedbu. Nego da iznova postavim toliko očito pitanje: “Kad biste bili sirijski pobunjenik (nekadašnji opozicionar) što biste učinili? Biste li prihvatiti pomoć koja sada počinje dolaziti iz Saudijske Arabije i zemalja Perzijskog Zaljeva? Biste li bili zahvalniji njima ili demokratama koji sjede na “ogradama svojih torova” i promatraju? I ako bi vam nepoznate, ali efektivne grupe islamskih boraca ponudile odbranu od Šahiba milicije, biste li ih otjerali?
Ili, nakon Hule, osuditi ih ako podmetnu bombu u Alepu ili Damasku? Ili biste, nakon još “nekoliko Hula”, podjednako mrzili one koji su dozvolili da se zločin desi i one koji su ga napravili?
Nije ovo samo teorijsko razglabanje. Novinar Washington Post-a je razgovarao je s komandantom Slobodne sirijske armije, pukovnikom Abdulahom al-Avdijem, koji je nedavno odbio pomoć radikalnih grupa.
"Svijet ne čini ništa osim što otvara vrata borcima džihada”, rekao je tom prilikom al-Avdi, dodavši: “To ne bi trebao biti razlog međunarodnoj zajednici da šuti. Naprotiv, to bi im trebao biti razlog da nešto učine!”
Sada imaju još više razloga. Sve više razloga svakog krvavog dana.
